Batrićević: Onaj pred kime Cetinje zatvori svoja vrata ne može vladati Crnom Gorom!

Dvije stotine godina negiranja nacije. Dvije stotine godina otimanja kulture. Dvije stotine godina potiranja crnogorske nezavisnosti. To su razlozi koji su dva puta u potonjih 85 godina crnogorske patriote doveli na Belveder.

Ovđe nas je dovelo njihovo odbijanje da konačno shvate da onaj koji na Crnu Goru računa kao na svoju večeru, na kraju uvijek ostane gladan. Ovđe nas je dovela nikad naučena lekcija da onaj pred kime Cetinje zatvori svoja vrata, ne može vladati Crnom Gorom. 

U prvim belvederskim demonstracijama 1936. godine ubijeno je šest crnogorskih mladića. U smrt su otišli pjevajući o otetoj nam državi i prognanoj dinastiji, tražeći svoje nacionalne i demokratske slobode. No, duh Belvedera brzo je stigao njihove krvnike. Samo 5 godina kasnije, u buktinji Trinaestojulskog ustanka, od tkanine krstaš-barjaka, koji iz njihovih ruku ni smrt nije mogla otrgnuti, sašivene su prve zvijezde petokrake koje će uskoro obasjati oslobođenu Crnu Goru. 

Istorija je šćela da se krik antifašizma ponovo prolomi ovim klancem. Da potomci crnogorskih federalista i komunista ponovo stanu pred streljački vod karađorđevićevskih sluga, odlučni da Cetinje neće biti nova Srebrenica i da Crnogorci neće nestati kao pečurke poslije kiše.

Odlučni da se brane od sramote i poniženja koju im pokušavaju nametnuti. Odlučni da svoje viteške domove ne ukaljaju mirno gledajući kako se na Balšića pazaru i Vladičinoj bašti igra četničko kolo.

85 godina kasnije pred našim belvederskim barjakom ustuknula je još jedna vlada izdajnika i tuđih marioneta. 

Zato nema ljepšega dana od 9. maja ni ljepšega mjesta od ovoga da pošaljemo poruku staroj-novoj Vladi da odustane od kriminalizacije Belvedera i progona učesnika cetinjskih protesta.

Da ne prelaze pragove crnogorskih kuća kako bi iz njih, ponovo, i u lisicama, izvodili njene najvjernije sinove i šćeri. Ako traže krivce za svoju sramotu, neka ih traže među naoružanim plaćenicima Crkve Srbije u Cetinjskom manastiru. Neka ih traže među policijskim službenicima koji ne razlikuju ikonu od ljubičastih eura. Neka ih traže među ministrima koji licitiraju prihvatljivim brojem mrtvih Crnogoraca. Neka ih traže na Javnom servisu, sa kojeg lažu da je pucano na uniforme koje nose grb i zastavu koju mi danas podižemo. Neka ih traže u dojučerašnjem koordinatoru svih služba bezbjednosti, a današnjem premijeru Crne Gore. Ako traže krivce za svoju sramotu… neka ih traže pred svojim ogledalom.

Mi danas nećemo otići odavde, bez odgovora onima koji se pitaju zašto slavimo Belveder? Slavimo ga, jer prema ovom mjestu imamo dug. Taj dug možemo vratiti jedino ako obećamo da iz temelja našega jedinstva nikad nećemo iščupati belvederski kamen. Da ćemo ponovo biti spremni jedni s drugima da podijelimo svaku sudbinu. Ne vrijeđajmo śećanje na taj dan svojatanjem i pitanjem 'čiji je Belveder'? 

Jer Belveder je onih koji su bili na Kruševu ždrijelu. I onih na Adžića krivini. I onih koji su bili zasipani suzavcima i gumenim mecima na gradskome trgu. Belveder pripada Cetinju i svakome crnogorskom gradu i selu koje se odazvalo zovu slobode. Belveder je onih koji su na njemu bili. I onih koji nijesu. A možda je Belveder najviše onih koji će tek biti. Belveder je onih koji o njemu pjevaju i onih koji o njemu ćute. 

Belveder nije riječ koja se haba, ni samo običan toponim, a još je manje jedan običan događaj.

To je ideja o prkosu i ljubavi prema Crnoj Gori. Ideja čija je toplina proizvela dan crnogorske sloge. Ideja koja je srušila vladu u Podgorici i na ime Joanikija II trajno udarila biljeg sramote.

Podignimo danas zastavu crnogorske slave, visoko, da neprijatelj iz daleka vidi đe ćemo ga ponovo čekati. Dajmo im ono čega se najviše plaše...

Živjela sloga crnogorska! Smrt fašizmu!