Trojanski magarac, crtica iz dnevnika (6)

Piše: Jovan Nikolaidis

Vezujem svoje misli za crnogorsku stvarnost, uznemiren i zaludo ljut: moj jad i bijes vrijede manje od dva cvancika . Ponosa i časti malo je u potonje bilo u institucijama, još manje u puku. DANU jedva živa, CANU nagomilana prdeljavim starcima, zloslutnim rukovodstvom vođena, muževni mladi intelektualci čine koliko više mogu, nevladin sektor rastegnut između dopisa upozorenja međunarodnom subjektu, ambasade kao uvijek, u službi svojih matica. A ja već neko vrijeme ispisujem crtice u dnevnik. Sve na gomilu: prda rabota. Junaci smo, zna se to odavno, govornici bez mane, oštrim perom komentatori naše apokaliptične zbilje. Okruženi sluganskim narodima, lijenom gomilom potrpežnjaka, majmunska parada što se busa u olinjale grudi, viseći repovima sa grana naše slavne prošlosti.  

Parlamentarna većina (osorna, dominantno glupava u nastupu, čak i onda kad se upire da skakutavim sintaksama pokaže svoj „školovani jezik“ i mudrost solomonsku, i slabokrvna opozicja koja se ljuti, kadšto prijeti, nastojeći da uljudnim manirima predskaže, čak i obeća, skori povratak, kad će, demokratskim sredstvima pobjediti Zlo i Naopako. Ni jedni ni drugi nisu rješenje da se prevlada anarhija i uspori hod unatraške. Gdje je rješenje?

Predsjednik države „ni tamo ni ovamo“. Premijer: zna se: samo tamo, a nama ovamo – tipična škola priučenog mletačkog trgovca. Andrija Mandić, dođoš u plavom odijelu - pred nas iznosi hladan špricer, vreli optimizam i pomirenje judejsko, a u susretima sa tuđinima, uz prevodioca, zbunjena sporohodna domaćica sa smješkom dječaka iz gluve provincije...

A naši narodi,  po Ustavu građani crnogorski? Ko su, kakvi su i što sa njima takvima?!  Dio odgovora nađog u obimnom ali izvrsnom štivu nobelovca Elias Canettia, MASA I MOĆ (Masse und Macht) – Mediterran Publishing, Novi Sad, 2010). Pisac- namćor, dobri prijatelj Hermanna  Brocha,  tridesetak je godina pisao ovu mudru knjigu. Dovoljno je da samo navedem poglavlja iz knjige, pa da našoj bistroj publici, moguće, bude jasan, bar dio, naše kalvarije, nesreće crnogorske. Uzroci i posljedice. Tom raspadu dobrano su kumovali Petrovići i Njegoš, osobito  kralj Nikola Prvi i Potonji i kamarila mu iz izgnanstva,  partizani i „partizani“ sa neumrlim četništvom pro et contra, brzometni oficiri od 45-e  naovamo, titogradsko-beogradska klika komunistička, vladavina DPSa, pravoslavni dogmatizam-fanatizam, litije, SPC i vajkdanji satanizam svetosavlja, Temeljni ugovor, i tako dalje i tome slično. Dakle, evo nekoliko tematskih poglavlja iz pomenute knjige: osjećaj progonjenosti, mrtvi kao nadživljeni, sveštenička zapovijest nasuprot birokratskom nametanju marksizma-lenjinizma, motivi oplakivanja, otvorena i zatvorena moć nevidljive mase, oponašanja i obmane, uporno očekivanje rasterećenja životnog, strast za razaranje, isticanje/forsiranje simbola, preobražaj prilikom bjekstva, histerija, manija, melanholija.

Znate kako je pala Troja, kad su barbari ipak jednom zasjeli među njima. MI raširili ruke, otvorili dom, bio je mrak: nismo vidjeli da takav u lijevoj ruci nosi nož, desnom prosi milostinju. Kad smo ih potražili, bili su neko drugi. Trojanski magarac, kome su u utrobi čamili elitni serdari i vitezovi, razbio je nadvratnice sa naših granica, ušao noćom potajom među pospale i ranjene, pobio najvaljanije i otišao da otvori vrata - barbari su ušli nesmetano. Gdje je rješenje? Revolucija (s kime je povesti?!), ili građanski rat (protiv koga osim svoj na svoga?)