Crtica iz dnevnika (4)

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Ako je, kako nas uče, ljudsko pravo prirodno pravo, otkuda čovjeku zloća da nipodaštava drugog čovjeka, da ga kinji i satire? Ako će, kako nas uče opti­misti, jednog lijepog sunčanog dana, svi ljudi biti braća među se, nije li vrijeme da u Crnoj Gori (zajednici koja je, nadam se, ostala dobar ogledni primjer u kome će se, u još jačoj mjeri, demagoška lektira stopiti u realno stanje - deklarativni multikulturalizam srasti u konkretnu toleranciju i  druželjublje, a stidljivi optimizam nah­raniti voljom da se do mogućeg bratstva stigne), danas, sjutra, ispunimo takav zavjet: jedinstvo u raznolikosti? I da se onda svaki govor i svaki čin o koegzistent­nosti i za koegzistentnost više naroda na jednoj teritoriji u relativnom skladu, međudodiru i poštovanju sliju u dobro organizovan život društvene zajednice. Otvorenu i demokratsku državu koja pulsira jednim ritmom, a unutar kojeg su nacionalni, kulturni i religijski seg­menti zadovoljeni. Uostalom, dobrim dijelom, toga se drži i još važeći Ustav Crne Gore. Naši dušmani, pak, to žele da samelju u tirinte.

Opšte je mišljenje dobronamjernih analitika da Crna Gora može postati takva država. Na to nas upućuju di­rektna priznanja relevantnih političara i poslenika kulture s kojima smo diljem regije i Evrope, raznim povodima i dobrim namjerama pone­seni, razgovarali o temi. Takvu deklaraciju, uprkos neprijateljima Montenegra, po svaku cijenu treba ovaplotiti u kodeks na klizavom terenu sadašnje politike u nas.

 Pozitivan sociopolitički subjekt, uređena multikulturalna zajednica, ot­vorenost i tolerancija višenacionalnih, multikonfesionalnih sredina, sa vrlo slojevitim kulturološkim osobenostima, malo čudo nakon nemilih događaja koji su srušili jednu zemlju i zakovitlali Bal­kan. Sledstveno tome, i konzistentan i dan za danom sve bolje definisan stav o manjinama, koji potvrđuju visoku po­tenciju nove politike.

 Još jedna valjana prilika se uka­zuje da se naši kapaciteti, neovisno od političkih opcija i strategija partija koje nastanjuju ovu mediteransko-balkansku postaju, spregnu u jednu maticu. Dobri i strogi zakoni o manjinama uvod su u posto­janost opšte državne politike i mnogih zakona koji će biti donijeti, a ne moraju se ticati odnosa većinskog i manjinskog prava stanovnika ove zemlje. Svaki narod u Crnoj Gori jednako je vrijedan pažnje i poštovanja. Integrisani državljani, koji pozicioniraju svoje mjesto u evrop­skoj budućnosti Montenegra.

 Što je Crna Gora manjinama, a što su one njoj? Što nam znače rijeke iz­bjeglica, koje su granice Montenegra prešle u strahu, a iz njega izašle sa mi­rom? Ostali su u njoj samo zlotvori koje nismo znali da prepoznamo. Što je donijelo današnjoj državi bogato istorijsko iskustvo multikultur­alnosti? Zašto naturati primjere rušenja te multikulturalnosti, kojih je, dakako, bilo, i od njih runiti snagu dobrih nam­jera da se konflikti prevaziđu? Ljudska je zadaća da se zlo nadvlada uime do­brih namjera kojih je sijaset. Ne vidim lakšeg puta ka pacifikaciji od činjenja dobrih djela svih nas svima nama. Zašto ne sastavl­jati optimističku sliku kad je svijet sve više turoban i krut? Manjine su ionako uvijek bile najtrpeljivije grupacije, politički najvidovitije i milosrdnije od nadmenosti većinskih naroda u Crnoj Gori. Najvažniji argument crnogor­ske nezavisnosti u evropskom hodu ka idealu ‘slobodan pojedinac u slo­bodnoj zajednici oslobođene države’.

Podsvijest fašisoidnih stranaka, svadljivih kokošara i uzgajivača krompira,  koji ekscesima (ima među njima i valjanih Građana), slute svoj debakl, jer je nji­ma utroba puna žuči pred činjenicom da će se narodi u Crnoj Gori sve bolje ra­zumjeti i sve više slagati.

Demonska je država koja ne gaji kult dobrog susjedstva. Složni susjedi iz sokaka, agilni susjedi jedne varoši, jed­na vojska više u jednoj državi. Kojoj do rata nije, ali do rada i sticanja jeste. Iz te tekovine kreću svi usponi državne zajednice. Mihailo Lalić na jednom mjestu kaže: susjed je najbliža svojta. Bar se pomenuti crnogorski pisac nagledao zala koje su stvorili međukomšijski razdori neznavenih i pobješnjelih. Istinski zdrave kulture to su pretvorile u nepisani zakon svog kulturnog naslijeđa, u matricu iz koje su naša plemena, naše vjere i naše naci­je i grupacije izrasle u zdrave narode zdravih pojedinaca. A ono što važi za dva susjeda u selu, za dva susjedna sela, susjedna grada, moraće da važi i za one koji se dodiruju navodnim bratstvima nekadanjih. Današnja Crna Gora dobrim dijelom afirmiše dobro započeto druženje. Dakle, multikultura njena nije tlapnja već poželjna realnost evropskog Montenegra. Treba u to vjerovati, za to se zalagati.