Milovan kuću pretvorio u muzej: DA SE NE ZABORAVI KAKO SE NEKADA ŽIVJELO

Život na selu nekada i danas u mnogo čemu se razlikuje. Iako ne spada u davnu istoriju, druga polovina prošlog vijeka za one koji su živjeli daleko od grada, ne može se porediti sa životom u 2017.

Sela su nekada vrvila od ljudi, škole su bile pune djece, domaćini su imali velika stada stoke, obrađivalo se na stotine hektara zemlje...

A nije bilo lako. Radilo se od jutra do mraka, mnogi su bili bez struje, kuburilo se i sa vodom koju su često nosili sa izvora i po nekoliko kilometara, uglavnom uz pomoć konja.

Putevi su bili makadamski te se uglavnom išlo pješke. Tako se od ljudi koji su odrasli na selu danas često može čuti rečenica "Znaš li ti koliko sam ja kilometara pješačio do škole?".

Sela su u posljednjih deceniju-dvije dobila struju, vodu, asfaltirane puteve, mehanizaciju za obradu zemljišta, mašine za lakši odgoj stoke... ali su izgubila ljude. Kuće na selima su uglavnom prazne i zapuštene, jer su ljude privukle draži grada.

Poneka ipak, prkosi savremenosti i svjedoči o nekim prošlim, za neke, boljim vremenima. Takva je i kuća Milovana Dedejića iz Štitarice kod Mojkovca, koja u sebi krije draž, ali i teret minulih vremena.

Milovanov otac, Radoje, imao je veliko domaćinstvo, držali su na stotine ovaca, krave, obrađivali su zemlju... Djeca su međutim odrasla i pošla - svako na svoju stranu, a domaćinstvo je svedeno na minimum.

Milovan, međutim, ne želi da život koji je obilježio njegovo djetinjstvo prepusti zaboravu, te nostalgično čuva sve ono što ga podsjeća na ta vremena.

Kuću u Štitarici je pretvorio u mini muzej, u kome možete naći pržun za kafu, trampalj, debe, čaktare, šegu trbu... Mlađe generacije sigurno neće znati o kojim predmetima je riječ i za šta su služili, zato im portal Antena M donosi fotografije i objašnjenja.

Stariji će se pak podsjetiti kako se živjelo nekada, a možda kod nekoga i probudimo želju da posjeti svoju rodnu grudu.

Sa plafona visi bakrani kotao u kome su se kuvala jela, stari tiganj koji je imao dugu dršku jer se spremalo na ognjištu i pržun za kafu

Fenjer ili kako su ga zvali u Milovanovoj porodici - "svit"

Burilo za rakiju. Sa lijeve strane je lopata

Okvir za sedlo za konja

Čekić, nož i nakovanj

Stari kotao

Na dnu nožice za šišanje ovaca, slijedi trampalj-ručna bušilica, kosa, srp, kosijer, zvonca za manju stoku, i čaktari za veću

Krplje za hodanje po snijegu

Gusle

Debe. U njemu se čuvalo mlijeko ili voda, jer nije bilo plastičnih posuda

Još jedno debe

Šestar koji je uglavnom služio da se prave kace

Zumba, koristila se za bušenje rupa, na koži, kaiševima. Koristila se i za bušenje ušiju kod ovaca kako bi ih označili radi lakšeg raspoznavanja.

Mašina za lovačku municiju, za punjenje metaka. 

Puška mauzerka, 1890. proizvedena. 

Okvir za sedlo za konja, potkovica, čutura za vodu, grabulje, makaze, šega ručna mala i šega trba velika.

Bradva, služila je za obradu daske.

Uzengija za konja, đem sa uzde koji se konju stavlja u usta, mašice. 

Stara pegla.

Kalup za pravljenje opanaka.

Greben za češljanje vune.

Preslica za predenje vune.

Kutija za barut, s početka 20. vijeka.