Perović: Crkva Srbije – jeste tačno, tako piše u sveštenom diptihu, ali…

Priredio: V.J.

Ime „Crkva Srbije” je ostatak NEKIH istorijskih okolnosti i ima NEKO svoje opravdanje u crkvenoj diplomatiji Carigradske patrijaršije, ali to je njihova interna stvar — tvrdi Gojko Perović iz Podgorice, protojerej-stavrofor eparhije crnogorsko-primorske Crkve Srbije (SPC).

U intervjuu portalu „Журнал”, Perović za jerarhiju u kojoj prima platu — ne spori da je za Vaseljensku Majku-Crkvu zvanično ime: Crkva Srbije.

Od 1879. godine, kada Crkva u Srbiji napokon postade kanonski autokefalna, jedan joj isti naziv, do danas, premda joj se opseg teritorija jurisdikcije mijenjao, što je odobreno 1922. novim tomosom.

I Milan Knežević se raspitivao o ovoj temi — pa izjavio: „Ja sam razgovarao s vladikom Irinejem (Bulovićem) vezano za taj naziv CRKVA SRBIJE i on mi kaže da je to POTPUNO ISPRAVAN NAZIV, koristi ga Vaseljenska patrijaršija”.

I Kneževiću jasno: Naziv Crkva Srbije potpuno ispravan i utemeljen

Pa ipak, za taj i takav naziv — Crkva Srbija, još iz 1879. godine — Gojko Perović kivan: na Demokratsku partiju socijalista (osnovanu 1991) i neimenovane „medijske strukture”. Tako Perović! A zalud mu i kolega, protojerej-stavrofor Darko R. Đogo iz BiH (Republika Srpska), tačno u osnovi pa makar u obolu iskrivljeno, onomade, između ostaloga, saopšti:

„Izraz CRKVA SRBIJE nije nastao ni u DPS-u… On je PREUZET iz grčke titulacije patrijarha srpskoga… kao ‘JEDINA ISPRAVNA EKLISIOLOGIJA’ (učenje o Crkvi) u gotovo svim pravoslavnim bogoslovskim učilištima”.

I sada, Urbi et Orbi, od Gojka Perovića: izrekne li u javnosti Crne Gore neko fakat o Crkvi Srbije — istina nepobitan jer je doslovno iz „matične knjige rođenih” vaskolike Istočno-pravoslavne Crkve, a to svešteni vaseljenski diptih jeste — e onda je to „jedan ulični ‘štos’”.

Kako, pobogu, zašto? Citiramo Perovića:

„Jedan ulični ‘štos’ (Crkva Srbije) koji im se dopao, i njima se čini kako se postiže jedan efikasan verbalni način da SPC u Crnoj Gori ciljaju kao ‘strano tijelo’, kao ‘Crkvu druge (neke) države”.

Je li oksimoron? Ne poriče Perović da se „taj naziv (Crkva Srbije) do danas zadržao”; ali, za razliku od Kneževića i kako ovaj reče Bulovića, te u osnovi i Đoga, Perović bi da „objasni” zašto je „ulični ‘štos’” ispravno kanonsko imenovanje samo onda kada je u javnosti Crne Gore. Pa kaže:

„U međusobnoj korespodenciji dvije patrijaršije danas, u komunikaciji drugih pomjesnih (autokefalnih) crkava sa SPC, niti na bilo koji drugi način, ne predstavlja obavezu ni kanon kako treba oslovljavati našu pomjesnu Crkvu. Naprotiv, principi civilizovanog ponašanja i lijepog vaspitanja nalažu da SPC oslovljavate onako kako se ona sama naziva i kako je zapisano u njezinom ustavu”.

Neprincipijelno, necivilizovano i nevaspitano, „ulični ‘štos’”… makar Crkvu Srbije isto tako nazivali i u sveštenome diptihu i u najvišoj međucrkvenoj komunikaciji!

I treba li, braćo i sestre, da stavimo prst na čelo i zapitamo i sebe i druge odsad, nakon Perovića: ima li ubuduće smisla ona drevna Nomen est omen (Ime je znak - Ime je karakter - Sve je u imenu)?

Jer, naziv Crkve Srbije, tumači Perović, „ne predstavlja obavezu ni kanon” — ali svejedno on sebi za pravo uzima da takve nepostojeće obaveze i kanone nametne onima koji ne vele po ustavu iz suśedne države SPC, nego kanonski, vaseljenski i pravoslavno tačno: Crkva Srbije.

Sumnjamo da vjeruje Perović da će u tome uspjeti! Nego, po prilici, nastoji da svoje sljedbenike opet ne samo zbuni, no i obeshrabri, ako ne i užasne, ma i od pokušaja da dođu do istine tj. testiraju provjerljive fakte.

I otuda, tako nam se čini, Perović naširoko i naokolo pripovijeda — te je, biva, „unazad 100 godina Carigradska patrijaršija potvrdila autokefalnost Crkvi (mi bismo rekli obnovila staru) koja se od tada do danas zove — njezino službeno ime zapisano u njezinom ustavu: Srpska pravoslavna crkva”; te je, nastavlja Perović, „potpuni postupak potvrđivanja autokefalnosti od Carigrada”, a „prije obnavljanja jedinstva Pećke patrijaršije (kako su naš narod i sveštenstvo doživjeli potvrdu autokefalnosti za SPC 1923. godine) — sproveden u slučaju potvrđivanja autokefalnosti Crkvi u državi Srbiji 1879. u vrijeme dinastije Obrenovića”.

„I tu je nastao izraz ‘Crkva Srbije’. Na tu se gramatu, i na tu samostalnost oslonio Carigrad kada je 1923. potvrdio autokefalnost SPC”, reče.

A mi bi za narod razumljivije, ovako: u aktima koje Perović pominje, tj. u gramatama (tomosima) Vaseljenske Majke-Crkve iz 1879. ili 1922. (godinu 1923. ne znamo zbog čega pominje) — ima li išta da podupre njegove „mi bismo rekli” ili „kako su naš narod i sveštenstvo doživjeli”?

Za svakoga u tekstovima tih gramata je provjerljivo: - 1) od obnove „Pećke patrijaršije” nema ni „o”; - 2) nema ni „p” od „Pećke patrijaršije” (tačnije Pećke arhiepiskopije, 1766. za svagda od strane Vaseljenske patrijaršije uslijed jeresi i finansijskih pronevjera ukinute).

Zaključak: ma koliko se Perović uzda u „mi bismo rekli” ili „kako su naš narod i sveštenstvo doživjeli” — Pećka „patrijaršija” nije kanonski „obnovljena”, štoviše u gramatama iz 1879. i 1922. ne pominje se uopšte!

Može u Ustavu SPC iz 1931, odnosno u Zakonu o SPC iz 1929, koje je doslovno i propisao i potpisao „šestojanuarski” kralj-diktator Aleksandar Karađorđević, a juče-danas-śutra posredno im propiše Vučić — da koješta unesu, ali ta beogradska pismena neće promijeniti svešteni vaseljenski diptih: tamo je isključivo Crkva Srbije. (O savremenoj međucrkvenoj refleksiji na ovu temu neki podaci su na donjem linku.)

Nastavljamo, jer je konfabulacijama natopljen Perovićev intervju „Журналу” (režimsko glasilo, ažurira „crkveni” medijski front odbrane Spajićeve vlade). Na upite sa polutačnostima ili netačnostima — u najboljem slučaju isto takvi odgovori! Uzmimo primjer, kada u pitanju za Perovića, čitamo:

„Zastupnici ideje o ‘samostalnosti Crkve u Crnoj Gori’ pozivaju se na atinsku sintagmu iz 1855. godine u kojoj se navodi autokefalnost Crkve na Cetinju. To je, navodno, sintagma koju su sačinili crkveni pravnici Ralis i Potlis”.

U stvarnosti, „atinska sintagma” je višetomni Nomokanon, konvergentni ustav jerarhije i poretka vaskolike Crkve. Ovo remek-djelo kanonskoga prava je sa sinodalnim blagoslovom Vaseljenske-Majke Crkve štampano iz tehničkih razloga u Atini, prijestonici tadašnje nezavisne Kraljevine Grčke.

Crkva u Grčkoj je, nešto ranije, 1850. godine, dobila od Vaseljenske patrijaršije kanonski tomos o autokefaliji — uopšte prvi takav akt u istoriji. Autokefalne jurisdikcije starije od Crkve Grčke, poput Crkve u Crnoj Gori, ili crkava u Rusiji, Austriji (Sremski Karlovci), Sinaju… koje su prije 1850. stekle u različitim istorijskim kontekstima i vremenima faktičke autokefalije, priznate su kao takve i de iure — bez posebnog tomosa o autokefaliji.

I otuda Crnogorska crkva nikada niti je tražila niti dobila tomos — šta će joj (a morao se i skupo novcem plaćati) kad je i prije 1850. imala od Vaseljenske patrijaršije priznatu autokefaliju i kada je kao takva i unijeta u diptih „atinske sintagme”!

Jesu li se vaseljenski patrijarsi na primjer knjazu Nikoli I Petroviću-Njegošu, a on ih je u dva navrata lično pohodio na Fanaru (Carigradu) — dakle, u tim prilikama ili ma kada — požalili da je Crkva u Crnoj Gori objavila „nekanonsku autokefaliju”?

Nijesu.

Bi li se Vaseljenska patrijaršija u ona vremena bunila protiv „nekanonske autokefalije” Crkve u Crnoj Gori? Itekako! A manje upućeni neka se raspitajtu za buku i bijes Vaseljenske patrijaršije kada se Crkva (egzarhija) u Bugarskoj 1871. nekanonski proglasila autokefalnom!...

Cjelokupan naziv „atinske sintagme” u prijevodu glasi: „Ustav Božijih i sveštenih kanona Svetih Apostola, svetih vaseljenskih i pomjesnih sabora i svetootačkih predanja”, konvencionalno: „Sintagma” („Σύνταγμα”). Profesori Ralis i Polis su samo stručni redaktori sveštenih tekstova.

I ništa u „Sintagmi” nije „navodno”, niti ima u njoj nekakve „Crkve na Cetinju” kako pišu u intervjuu s Perovićem.

Nego se u toj nomokanonskoj „Sintagmi”, kao 9. pomjesna autokefalna jurisdikcija u diptihu Vaseljenske patrijaršije navodi doslovno — Autokefalna Mitropolija Crnogorska — u originalu: Αυτοκέφαλος Μητρόπολις Μαυροβουνίου.

I onda, jednako faličnim upitima i odgovori Perovića, veli:

„Pa upravo u toj ‘Sintagmi’ izričito kažu njezini autori, da tu samostalnost nijesu našli u diptihu Carigradske patrijaršije, nego upućuju na neke ruske diptihe (o kojima istorija i kanonsko pravo do danas ne znaju ništa, a i sve da postoje — Crkva u Rusiji tada nikako nije nadležna za potvrdu ‘autokefalnosti’)”.

Da vjerujemo na riječ Peroviću? A ne vjerujemo Nomokanonu sa upisanim „imenom i prezimenom” i kanonskim statusom matične Crkve naših prađedova — AUTOKEFALNA Mitropolija Crnogorska!

Da li su, drugim riječima, Petrovići-Njegoši i naši pravoslavni prađedovi, cetinjski arhipastiri i podložni im klir bili u apostaziji — „nekanonski”? Čime to Perović i slični osporavaju Autokefalnu Mitropoliju Crnogorsku? Ničim.

Perović kaže: „Faktička samostalnost Pravoslavne crkve u Kraljevini Crnoj Gori, nešto samoniklo, nastalo sticajem okolnosti, NIKADA NIJE SPROVEDENO PO KANONSKOJ PROCEDURU”.

Interesantno! „Sintagma” iz 1855, a Perović o Kraljevini Crnoj Gori, od 1910. godine. Velimo, opet: o tome da je iz Vaseljenske patrijaršije, godine 1910, ili 1855. ili ikada prije 1922. osporavano ili ma šta i ma kome prigovarano u vezi kanoničnosti crnogorske autokefalije — ne postoji u istoriografiji poznati akt.

Provjerljivo je i to da, ukoliko prije 1855. i štampanja petoga dijela „Sintagme”, za razliku od Ruske crkve nije pominjana Autokefalna Mitropolija Crnogorska (autokefalna Crnogorska crkva) u aktima Vaseljenske patrijaršije, onda od 1855. jeste — od tada sa, zaključno, godinom 1922. i tomosom kojim je odobrila proširenje Crkve Srbije na cjelokupnu tertroriju Kraljevstva SHS (vidi o tome na linku dolje)…

I kada Perović izjavi za „Журнал” da on pojma nema o ruskim diptisima s crnogorskom autokefalijom prije 1855, neskromno pripisujući svoje neznanje istoriji i kanonskom pravu („o kojima istorija i kanonsko pravo do danas ne znaju ništa”)… što reći, braćo i sestre, nego sa žaljenjem: javnosti on sugeriše na nekakvu sablazan, obmanu ili podvalu u osveštanoj nomokanonskoj „Sintagmi”!!!

A takav ruski diptih sa crnogorskom autokefalijom, pomenut u „Sintagmi” (u jednoj od fusnota, a ne unutar glavnoga teksta poglavlja o Autokefalnoj Mitropoliji Crnogorskoj) — naravno da postoji; ne jedan, nego više njih prije 1855, a poslije te godine objavljeno je još desetine drugih ruskih diptiha opet sa crnogorskom autokefalijom: i štampani svi sa blagoslovom Sinoda Ruske crkve; i reprintovani, citirani u savremenoj istoriografiji, navođeni i u prezentnim medijima, pa i u Crnoj Gori…

Za kraj, jedino tačno u intervjuu za „Журнал” što Gojko Perović reče jeste da „Crkva u Rusiji tada nikako nije nadležna za potvrdu ‘autokefalnosti’” — ni „tada” a mi dodajemo: NI DANAS.

Jer, ako „tada” Crkva u Rusiji nikako nije nadležna za potvrdu autokefalnosti, pitamo se, zbog čega bi to bila danas. Je li, zna li se, kakav kanon promijenjen u međuvremenu? Da mi znamo: nije.

Pa ipak, mjerodavno 2019. od Vaseljenske patrijaršije odobrenu ukrajinsku autokefaliju — istu onakvu kakvu je 1879. dobila Crkva Srbije! — osporava Crkva u Rusiji tvrdeći da (navodno) oni jesu nadležni, te su protestno, jednostrano prekinuli kanonsko i liturgijsko jedinstvo sa Majkom-Crkvom — a Rusima i u tome onoliko povlađuju Perović i njegova Crkva Srbije.

Uostalom, nije li Crkva Srbije 2022. uručila Crkvi u Makedoniji „tomos o autokefaliji”, za Vaseljensku Majku-Crkvu i sada i vo vijeki vjekov nepostojeći. Od kada, po kojem kanonu i po kojoj sveštenoj tradiciji, zna li iko, Crkva Srbije osnovana 1879. — postade nadležna i za autokefaliju?