Otkrivanje materije iznova

Piše: Ana Nives Radović

Savremena umjetnost, nakon što je više od pola vijeka pokušavala da pobjegne od sopstvene materijalnosti, izgleda kao da je ponovo otkrila zavodljivost mase, površine i trajnosti. Konceptualni zaokret, toliko puta ponavljan da je postao pravilo, ostavio je iza sebe sumnju u objekte, kao da je materija bila retrogradna, no nakon višedecenijskih promjena, a pred talasima digitalnog i digitalizovanog, došlo je do važnog i snažnog povratka kroz slike nevjerovatnih dimenzija, keramiku naduvenu alegorijom i skulpture koje se više ne stide sile gravitacije.

Iako bismo ovo mogli pripisati tržišnoj korekciji, više je riječ o estetskom preusmjeravanju. Dematerijalizovane prakse kasnog 20. vijeka nekada su obećavale oslobađanje, ali je njihova prolaznost prerasla u zamor, pretvarajući bijenala u događaje pune gestova koji nestaju već nakon otvaranja, o kojima se sjećanje čuva još samo na nekom plakatu koji nije pocijepan i u pozivnici koja nije izbrisana iz inboxa.

Nasuprot tome, monumentalno platno ili keramički predmet insistiraju na trajanju. Tvrdoglavi su, zauzimaju prostor, opiru se svođenju na puku raspravu. Zato galerije preispituju kakve će događaje ugostiti, zato kolekcionari žele težinu na zidu, zato umjetnike ponovo zavodi gustina pigmenta i gline. Prisustvo, a ne teorija, danas se osjeća kao radikalniji izraz.

Razlozi nijesu nimalo misteriozni. Institucije preferiraju djela koja se mogu sačuvati, osigurati i ponovo izlagati bez herojskog napora. Platnu se može vratiti forma, skulptura restaurirati, dok performans ili „situacija“ zahtijevaju beskrajno tumačenje. Kustosi su postali oprezni prema arhivama koje se sastoje od emocija i sjećanja. Predmet nudi nešto drugo. Nudi mogućnost ponavljanja i mogućnost povratka. Kolekcionari, takođe, nalaze sigurnost u opipljivom, ne zato što su neuki, već zato što im predmet daje osjećaj vlasništva koji je manje apstraktan, a više ukorijenjen.

Pragmatičnost nije ključni razlog ovog uspona. Umjetnici se ne povlače u tradiciju, već kroz nju napreduju, potpuno svjesni diskursa koji su nekada potisnuli predmet. Njihova djela te lekcije u sebi nose i na njih materijalno odgovaraju. Slikarstvo se ne nameće kao spektakl, već kao slojevito djelo, apstrakcija oblikovana istorijom i površina zasićena sjenkama prošlosti. Glina, nekada potisnuta na margine zanata, danas postaje scena za narative novog doba, materija koja u rukama nikad nije nijema, već govori kroz pukotine, glazure i sedimente.

Reći samo da se forma „vratila“ znači pogrešno opisati promjenu. Predmeti nikada nijesu nestali, ali su bili marginalizovani – tretirani kao roba dok je diskurs slavio nematerijalno. Ono što je sada novo je njihovo intelektualno dostojanstvo. Materijalnost ponovo više ne predstavlja sramotu, već prijedlog. Sada je postojanost postala konceptualna, pa je potez kistom argument, premaz politika, a površina mjesto pamćenja.

Dematerijalizacija umjetnosti uvjeravala nas je da je ideja dovoljna. Sadašnjost insistira da je i materija ideja i to ona koja odolijeva brisanju i traje uprkos nestabilnosti, tako da prihvatanje predmeta danas ne znači vratiti se unazad, već prepoznati da prisustvo, trajnost i gravitacija mogu biti radikalni sami po sebi. Predmet se vratio ne zato što je prošlost pobijedila, već zato što se ispostavilo da je budućnosti potreban čvrst oslonac koji ne pronalazi u konceptualnom.