Ostojić: Novinari se ušunjali da snime kako Đurišića skidaju s postamenta

Sajt eparhije budimljansko-nikšićke Crkve Srbije (SPC) prenosi izjavu Metodija aka Ljubiše Ostojića „na okolnosti konkretnog događaja od dana 8. avgusta 2025. u vezi sa spomenikom Pavlu Đurišiću u selu Gornje Zaostro”.

Iako na sajtu nije precizirano, Ostojićeva izjava je po svemu sudeći data istražnim organima u postupku povodom postavljanja spomenika masovnom ubici, četničkom krvoloku Đurišiću - nosiocu Hitlerovog odlikovanja.

Ostojić je početkom 1990-ih dobjegao u Crnu Goru iz Sarajeva. Njega su proljetos u Beogradu proglasili za titulaturnoga mitropolita, a eparhiju mu osnovanu 2001. - za mitropoliju. On sada u pomenutoj izjavi tvrdi da je „blagovoljenjem Božijim mitropolit budimljansko-nikšićki”.

Dodaje, „budući da se selo G. Zaostro sa hramom prepodobnomučenice Paraskeve - Petke Rimljanke nalazi na teritoriji eparhije budimljansko-nikšićke, kao nadležni arhijerej navedene prilike služio sam svetu arhijerejsku liturgiju povodom hramovne slave, 8. avgusta”.

Nastavlja Ostojić kako je „iz sredstava javnoga informisanja doznao da je tih dana na privatnom pośedu mještana sela bilo planirano podizanje spomenika P. Đurišiću, jednom od komandanata jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO). Takođe mi je bilo poznato da je i u prethodnih 20 godina bilo pokušaja da se podigne taj spomenik, što tadašnje državne vlasti nijesu dozvolile. Zbog toga nijesam bio previše iznenađen da se slična situacija ponovila i ovog puta, zbog čega je po nalogu nadležnih organa spomenik trebao biti uklonjen”.

„U razgovoru sa prisutnima i očevicima saznao sam da je spomenik postavljen u 4 sata ujutro 7. avgusta”, veli Ostojić. „Moji parohijski sveštenici, Milenko Ralević i Miloš Mizić su na mjesto postavljenog spomenika došli istoga dana u 15 sati, đe je pripremano bogosluženje u hramu i postavljana sofra za dan praznika na pośedu domaćina slave Vujadina Dobrašinovića; i tu su ostali do 4 sata iźutra 8. avgusta”.

„Policija je toga dana uoči slave, 7. avgusta, nakon pretresa kuće privela domaćina slave V. Dobrašinovića koga je označila kao organizatora”, a „njegov zet, Dragoljub Šćekić - sa Dobrašinovićem je bio kum slave - takođe je priveden 7. avgusta na saslušanje”.

„Uprkos svim tim nesrećnim okolnostima”, kaže Ostojić, „u navečerju slave tu je održano književno i guslarsko veče, prisutni su bili parohijski sveštenici, događaj je protekao u mirnoj atmosferi, alkohol je bio zabranjen. Nakon ponoći, nešto poslije 2 sata ujutro došao je gradonačelnik Berana Đole Lutovac sa Ivanom Radevićem predvodeći preko 200 policijaca pod punom opremom, 30 oklopnih vozila, vatrogascima i mehanizacijom (bagerima) za rušenje i uklanjanje spomenika”.

„Na insistiranje sveštenika M. Ralevića pokazali su rješenje kojim se nalaže uklanjanje spomenika u roku od tri dana; te su upitani zašto onda dolaze u 3 sata ujutro istoga dana prije zore da ga ruše. Upravo zalaganjem parohijskog sveštenstva, u noći uoči hramovne slave, postignut je dogovor sa državnim službenicima da se spomenik dobrovoljno ukloni, tako da ne dođe do meteža i bilo kakvih nemilih scena”.

„Nakon sat i po pregovora policijske snage su se povukle uz postignut dogovor da śutra oni koji su spomenik postavili isti i uklone do 15 sati, u okviru novog kraćeg roka, mimo onog od 3 dana po rješenju Tužilaštva”.

„Da napomenem, da je istim tim rješenjem prije 5-6 dana naloženo uklanjanje spomenika Jusufu Čeliću nakon cijelih 12 godina kako sablažnjava srpski narod, ali nije bilo nikakve reakcije policijskih snaga, vatrogasaca i mehanizacije sa predsjednikom njihove Opštine da ga ruše i hapse narod u 3 ujutro prvoga dana, a kamoli skraćenja roka. Iako taj spomenik J. Čeliću stoji na putu i viđelu svima, za razliku od spomenika zbog kog nas isljeđujete, a koji se nalazi na zabačenom i skoro neprohodnom prostoru, na vrh glavice iza šume na privatnom pośedu - hapšenje Srba i rušenje spomenika pokazalo se kao prioritetno organima Crne Gore”.

„Te noći uoči praznika dva puta su policijske snage dolazile da ruše spomenik. Pritisak na narod je bio strašan i neprimjeren. Gradonačelnik Berana umjesto da smiruje tenzije i upravlja krizom, umjesto da zaštiti svoje mještane bez obzira na nacionalnu, vjersku i političku pripadnost, on je u potpunosti konflikt proizveo i podgrijavao. Nažalost, njegov posao su te duge i mučne noći preuzeli parohijski sveštenici zauzevši se da umire situaciju koja je prijetila da eskalira, uvjerivši u dva navrata policijske snage da nema potrebe za nasilnim rušenjem i produbljivanjem nesloge i razdora, pozivajući se na moj śutrašnji dolazak i ubjeđujući ih da ću ja svojim prisustvom uticati na domaćine i prisutne da spomenik mirno i trajno uklone s privatnog pośeda, što je i učinjeno”.

„Nažalost, kako je noć odmicala sve je bivalo jasnije da je gradonačelnik Lutovac brutalno sprovodio planiran i namjeren posao, po svojoj pameti ili tuđem nalogu, na vama je da utvrdite, nasrćući na mještane sela i utjerujući im strah. Gradonačelnik je te noći i djelom i riječju potvrdio odsustvo dobre namjere prema srpskome narodu i srpskoj crkvi i na mirotvorna uvjeravanja sveštenstva da će mojim dolaskom spomenik biti uklonjen, a samim tim ispunjeni zahtjevi Tužilaštva, izazvao opštu sablazan i burnu reakciju prisutnog naroda, javno sumnjičivši moju riječ i postupanje. Śutrašnji događaji su ga demantovali, spomenik je bez rušenja uklonjen. Ali su posljedice njegovog nedjelanja i nedjela mještane odvele u pritvor na 30 dana”.

„Krajnje je neodgovorno ponašanje gradonačelnika Lutovca i koalicionog mu partnera Radevića na čelu policijskih snaga koji su potpuno promašili opis svoga radnog mjesta i u potpunosti izdali i iznevjerili narod koji ih je izabrao na te visoke pozicije, a sebe otpisali iz reda pristojnog svijetu”, tvrdi Ostojić.

„Jedan istorijski fakt pretvorili su u politički konflikt najvećih razmjera ugrozivši živote mještana, njihovu sigurnost i povjerenje u sistem i državu. Time su u stvari demonstrirali, i on i oni koje predstavljaju, svoju krajnju namjeru - progon srpskoga naroda, srpske istorije i srpske crkve. Intenzitet akcije koju su sproveli i koju i dalje sprovode je krajnje neprimjeren, dok pojedini mediji bestidno nastavljaju da podgrijavaju lažima cio događaj kako bi opravdali napad na sopstveni narod”.

„Duboko sam zabrinut zbog ovog agresivnog i neprimjerenog postupanja prema ideološkim neistomišljenicima. Neka objektivna istorija ispriča i razdani istorijske događaje i aktere, na tome treba svi da radimo, ali progoni i zastrašivanja na ideološkoj osnovi koja je pritom antifašistička, nije evropska tekovina. Podigli ste silu na narod okupljen oko spomenika jugoslovenskog oficira koji je oslobodio Berane 13. jula od fašista, što Crna Gora i danas slavi i obilježava kao svoj praznik. Ne znam koju vi istoriju učite i od koga, zato sam i predložio da G. Zaostro bude mjesto đe ćemo organizovati simposione i okupiti istoričare, naučnike, društvene i kulturne radnike da učimo o sebi i svojoj istoriji”.

Ostojić za Lutovca i Radevića veli da „śedaju na funkcije, a nemaju ni ličnog integriteta, niti političkog kapaciteta da ih nose”.

„Izostanak minimuma ljudskog odnosa, đe oni [Lutovac i Radević] ne nalaze potrebu i obavezu da prisutni narod bar upozore da se na njih spremaju specijalci i tako ih zaštite, već se postaviše na čelo policijskog konvoja, nepotrebno i do kraja su ugrozili sigurnost svojih sugrađana”, tvrdi Ostojić.

„Iz svih navedenih razloga, Lutovca smatram najodgovornijim za sve što se uoči slave dogodilo na privatnom pośedu porodice Dobrašinović, kao i potonje medijske i političke hajke, linč i hapšenja Dobrašinovića i Femića, kao i pozivanja sveštenika Ralevića dva puta u policijsku stanicu zadržavajući ga 4 sata, đe ga je ispitivao lično načelnik Željko Babović sa još pet visokih službenika, a na kraju i ovog mog isljeđivanja drugi put za mjesec dana. Konačno, sve se to čini da se pokrije i opravda najblaže rečeno, pogrešno postupanje čelnika Opštine prema mještanima”.

Ostojić nastavlja kako je „nakon postavljanja spomenika, dana 8. avgusta 2025, došao iz Nikšića u selo G. Zaostro., pa je „liturgiju služio u hramu uz sasluživanje parohijskih sveštenika”.

„Još tokom službe došli su novinari ‘Pobjede’ i ‘Vijesti’, dobivši dozvolu od Milenka Ralevića da snimaju liturgiju i moju beśedu. Bili su bez akreditacija i ‘press’ prsluka, od ostalih su se razlikovali samo po tome što su nosili foto-aparate. Prema mojim saznanjima, nakon liturgije planirana je demontaža, odnosno, uklanjanje spomenika”.

„Nakon svete liturgije popeli smo se na glavicu i došli na sofru kod vlasnika imanja koji je ove godine bio i domaćin hramovne slave, a đe se nalazio spomenik predviđen isključivo za uklanjanje od strane sâmog vlasnika imanja koji je već bio uhapšen. Iako svjesni nepravde koja se narodu čini niko od prisutnih se nije protivio riječi i sili zakona”.

„Spomenik pripremljen za uklanjanje bio je prekriven”, nastavlja Ostojić. „Ja sam ga otkrio i cjelivao, kao što se cjeliva svaki spomenik počivšega. Potom sam se obratio izmučenom narodu koji je pod svenoćnom opsadom i prijetnjama dočekao praznično jutro, blagoslovio ih i ohrabrio u svakom dobrom i hrišćanskom nastojanju, poučio ih i podržao da spomenik uklone čemu je potom narod mirno i složno pristupio. Smjesta i u potpunosti ispunjen je zahtjev Tužilašta i policije. To je dobar i čestit srpski narod prema kom se država ponijela kao prema posljednjim kriminalcima”. 

„Za potrebe blaćenja moga imena, smišljena je i javno plasirana neistina da sam tom prilikom vršio čin osveštavanja spomenika, jer nije tačno da sam činodejstvovao tom prilikom. Nikakav ceremonijalni akt u tom smislu nije bio ni planiran, niti je s moje strane preduzet”.

„Podśetio sam prisutni narod na jedinstvo i sabornost, ukazao sam na značaj molitve u hramu i da nam to svima uvijek bude najvažnije i najpreče. Naglasio sam, da kad se sabiramo, ko ne želi da se moli neka sačeka i neka dođe poslije liturgije”.

„Želio sam da svojim prisustvom doprinesem da taj događaj protekne u miru”, veli Ostojić. „Narod je to svesrdno i radosno prihvatio. Stoga, pod punom moralnom i krivičnom odgovornošću izjavljujem da sve dok sam bio prisutan u hramu i kasnije na imanju porodice Dobrašinović, nijesam vidio i koliko je meni poznato nije bilo nikakvih incidenata, niti verbalnog i fizičkog nasilja prema bilo kom prisutnom licu”.

„Pomenuti novinari su kasnije na privatnom pośedu V. Dobrašinovića lijepo ugošćeni, jeli su i pili za trpezom i pjevali zajedno sa narodom. Svi su bili dobrodošli, ali snimanje nije bilo dozvoljeno”.

„Nakon mog obraćanja spomenik je uklonjen bespogovorno i trajno. Zbog toga je potpuno nesuvisla i logički neodrživa senzacionalistička tvrdnja dijela, anticrkveno i antisrpsko nastrojenih i ideološki ostrašćenih, medija i javnosti o ‘zapaljivom’ govoru jer je narod nakon mog govora mirno uklonio spomenik. Nikakvih problema nije bilo. Zapaljiv govor podrazumjevao bi da se nakon njega atmosfera zapalila i nad skupom izgubila kontrola - ovđe se dogodilo suprotno. Zapaljivu atmosferu kreirali su isključivo mediji i njihovi nalogodavci”.

„Dakle, ni moje obraćanje nakon kojega je uklonjen spomenik sa privatnog pośeda, niti kako je i đe je spomenik sklonjen, niti hapšenje Dobrašinovića i Femića, ni pritvor produžen na 30 dana, ništa nije dovoljno i ništa nije po mjeri i volji onih koji nastavljaju progon srpskoga naroda”.

„Premještanje spomenika vojvode Pavla Đurišića u crkvu i trajno uklanjanje sa mjesta i u roku koje je policija tražila, a prije roka koje je Tužilaštvo naložilo - opet nije bilo dovoljno i po mjeri jer su se pritisci i zastrašivanja nastavili, pa nam ostaje da se zapitamo i upitamo javnost i nadležne: o čemu se, onda, ovdje uopšte radi?” - pita se Ostojić.

„Da li to znači da nije dovoljno uklanjanje spomenika i postupanje po riječi zakona i u roku? Možda spomenik onda i nije problem, možda se radi o uklanjanju naroda i crkve? Možda je ipak trebala sila da djeluje po golorukom narodu kako je prijetio Lutovac i tako riješe stvar? Da li vi to nama poručujete da smo obespravljeni i građani drugog reda? Bog da sačuva i pomiluje”.

„I prije nego je rok za ispunjenje zahtjeva Tužilaštva istekao, vlasnik imanja i domaćin slave je uhapšen, te mu je određeno tužilačko zadržavanje, što smatram posebnom nepravdom prema tom čovjeku i dokazom krajnje diskriminacije i dvostrukih aršina pravosuđa”.

Ostojić tvrdi: „Kako nemam apsolutno nikakvih ingerencija, a ni ambicija da uređujem i kontrolišem zbivanja u nečijoj opštini za koju su izabrana nadležna lica da o njoj vode računa, a još manje na nečijem privatnom pośedu ili, ne daj Bože, čijoj kući iza zatvorenih vrata, tako se nijesam bavio ikonografijom i kostimografijom državljana Crne Gore na Tompsonovom koncertu, šta su tamo uzvikivali i pjevali, pa se tako nijesam tim stvarima bavio ni tog dana na glavici, niti imam namjeru ubuduće. Iz istih razloga nijesam imao ingerencije da spomenik premještam u bilo čiju kuću, do u svoju, niti koga da ugrozim i izložim daljem progonu zbog toga, do sebe”.

„Nakon mog odlaska sa imanja Dobrašinovića počelo se sa uklanjanjem spomenika u roku koji je sveštenik Ralević dogovorio sa policijskim službenicima, do 14:30 je sve bilo završeno. Sveštenik je zamolio da se uklanjanje spomenika ne snima iz namjere da se ko ne sladi fotografijama velikog vojvode P. Đurišića dok ga skidaju sa postamenta. Sveštenik je zamolio prisutne da se sklone sa platoa kako se ko ne bi povrijedio jer je bilo dosta đece i mladih. Lično je bio prisutan sve vrijeme i nadgledao kada su civilnim vozilom pristigli novinari, prošli na vrh puta, ušunjali se i odmah počeli da snimaju. To je izazvalo izmučeni narod i prema riječima prisutnih došlo je do komešanja. Niko nikog nije udario, što je potvrdio i ljekarski pregled, ali je Femić uhapšen pošto im je oduzeo opremu u namjeri da ih spriječi da snimaju. Izrugivanje i provociranje naroda koji je riješio da postupi po slovu zakona nije dostojno ozbiljne države i van je službenog postupanja, a vrhuni u krajnjoj namjeri da se pošto-poto izazove incident”.

„Nakon što su unijeli spomenik u kamion”, nastavlja Ostojić, „sveštenik je pošao dolje do crkve i više se nije vraćao kod Dobrašinovića. Obratili su mu se novinari iz ‘Pobjede’ sa žalbom da im je oteta oprema, on ih je uputio na policajce koji su bili prisutni, sa njim kao inspektori u civilu. Sveštenik Ralević je u crkvi ostao do 17 sati pošto je upozoren od Ivana Radevića i prisutnog inspektora u civilu da se čeka na potpis kako bi se krenulo u oduzimanje spomenika”.

„Treći napad na narod se pripremao”, veli Ostojić. „Nekolicina ljudi se okupila da brane crkvu ako do tog nesrećnog događaja dođe. Po njihovim riječima namjera nije sprovedena jer je tužiteljka iz Berana gđa Jadranka Mićović odbila da potpiše traženo rješenje”.

„Ovđe moram naglasiti da su dva prisutna inspektora u civilu svoj posao radili do kraja profesionalno i časno. Nažalost, obojica su suspendovani jer su ih novinari optužili da su ‘samo posmatrali konflikt’ kada im je oduzeta oprema, što je notorna neistina i kleveta. Inspektori nijesu ni bili na glavici u trenutku oduzimanja opreme novinarima kojima je snimanje bilo zabranjeno na privatnom pośedu, već su sa sveštenikom Ralevićem bili dolje kod crkve, đe su ih novinari i zatekli. Suspenzija profesionalaca koji nisu uzeli učešća u besprizornoj laži i podmetačinama, naročito kad su meta klevete i progon Srbi, po svemu sudeći je neminovna, kao i svi drugi pritisci kojima svjedočimo”.

„Dakle, uklanjanje spomenika nije bio cilj cijele ove ujdurme”, izjavljuje Ostojić. „Išlo se dalje na skrnavljenje spomenika i crkve, hapšenja, zastrašivanja i isleđivanja. To samo govori da posao nijesu svršili i neće se smiriti dok mrtvog vojvodu Pavla, kome se ne zna ni gorba ni mramora, u Jasenovcu pogubljenom od ustaša najstrašnijom smrću, opet i opet ne ubiju. Ako sve to nije bilo dovoljno mi onda ne govorimo više o spomeniku P. Đurišiću, već o drugim i dubljim namjerama prema srpskom narodu u Crnoj Gori”.

„Parohijski sveštenici Ralević i Mizić su sve uradili da sačuvaju mir i spriječe tragediju dva puta odvraćajući policijsku armadu da nasrće na goloruki narod. O tome svjedoče snimci i nažalost niko od čelnika i partijskih drugova nije ni pokušao da smiri situaciju i zaštiti narod. Mitropolija i brojni vjernici koji se svakodnevno i neprestano javljaju nudeći pomoć i podršku utamničenoj braći, nastavljaju brigu i staranje o Dobrašinoviću i Femiću obezbjeđujući svaku podršku i pomoć u sudskome procesu koji protiv svojih građana vodi država. Sve je ovo duboko narušilo građanski mir i sigurnost i dalje podriva svojim neprijateljskim i ostrašćenim nasrtanjem na živote građana Crne Gore”.

Ostojić veli da mu je „žao što porodica Dobrašinović nije našla za shodno da se sa mnom konsultuje u vezi sa podizanjem spomenika, već su to učinili sami jer u pitanjima koja se tiču čitave zajednice moramo svi uzeti učešća, te svagda nastojim da se zajednica kojoj pripadamo uređuje u sabornom duhu” i kako su „u tom smislu i bile izgovorene moje riječi, da je istina u Hristu važnija od bilo kakvog materijalnog spomenika, i da je pravi spomenik onaj molitveno-duhovni, te sam stoga i jasno ukazao da taj spomenik najprije treba utvrditi u našim srcima, okupljanjem oko svetinje”.

„Niti jednom jedinom riječju nijesam se doticao bilo kakvog zločina ili veličao bilo čije zločinačko djelovanje, niti podsticao ili izazivao mržnju i netrepljivost. Isto tako, nijesam izricao nikakve osude. Kao da se odnedavno u javnosti pojavio poseban aparat za moralističku semantiku i gramatiku u beśedama sveštenstva SPC, koji na kantaru mjeri jesmo li dovoljno osudili, distancirali se ili približili ovome ili onome. Moje je uvjerenje da je vojvoda P. Đurišić, kao jedan od komandanata JVuO, zaslužio poštovanje zbog svoje vojničke hrabrosti, rodoljublja i patriotske spremnosti da položi svoj život u odbrani prava na opstanak i postojanje srpskog, pravoslavnog naroda ovih prostora koje je bilo ugroženo okupacijom i genocidnim planom nacističke i rasističke NDH, a koji su u djelo sprovodile ustaške i druge oružane formacije NDH. Uostalom, P. Đurišić je zbog takve borbe i zvjerski ubijen od strane ustaša, u zloglasnom logoru Jasenovac, do danas bez ikakvog posmrtnog traga ili grobnog obilježja. Postoji fotografija jasenovačkog mučenika vojvode Pavla Đurišića čiju glavu ustaša i sluga okupatora Maks Luburić drži u ruci i fotografiše se za današnja pokoljenja koja ne znaju svoju istoriju”.

„Cjelivao sam ploču sa imenom i prekrstio se onako kako je to običaj kada je u pitanju molitva za dušu kod nadgrobnog spomenika, jer kako sam već kazao, P. Đurišić nema ni groba ni mramora”, izjavio je Ostojić. „Po svoj prilici, dovodi se u pitanje ne samo pravo da slobodno mislim i govorim, nego i da se molim i javno ispovjedam svoju vjeru”. 

„U izjavi koju sam dana 15. jula 2025. sličnim povodom dao policijskim službenicima CB Nikšić, već sam pojasnio svoje stavove, mišljenje i uvjerenje o JVuO, totalitarnom komunističkom režimu, ustaškom genocidu i titoističkom jednoumlju i ne nalazim da je umjesno da ih po drugi put u samo 30 dana ponavljam. Ukoliko je za svrhe izviđaja potrebno, predmetnu izjavu mogu priložiti kao sastavni dio ove izjave. Uostalom, moji stavovi po pitanju tragičnih događaja iz Drugog svjetskog rata i terora posleratnog komunističkog režima nisu nepoznati široj javnosti, jer sam ih javno predočio i u otvorenom pismu Predśedniku Crne Gore, u nastojanju da se napokon inicira otkrivanje masovnih grobnica i dostojno sahranjivanje posmrtnih ostataka koje se u njima nalaze. Do danas, to pismo je ostalo bez ikakvog institucionalnog odgovora i podrške istog onog dijela javnosti koja se danas tako žustro bori protiv ‘veličanja zločina i zločinaca’. Možda je odgovor crnogorske države na tu moju inicijativu upravo to što je po drugi put moje javno ispoljeno mišljenje koje se dotiče tragedije bratoubilačkog rata, predmet izviđaja”.

„Godinama crnogorsko tužilaštvo ne postupa po prijavi crkvene opštine Nikšić da se otvori istraga i ekshumiraju kosti nevinih ljudi bačenih u jame na Vidrovanu, pobijenih od strane komunističkih zločinaca čiji spomenici ‘krase’ nikšićki skver, ali se zato procesuira svako ko na bilo koji način javno ukaže na te zločine. I dok se meni stavlja na teret da veličam zločince, država Crna Gora skriva zločine, apsolutno zanemarujući osnovne zakonske obaveze, etičke vrijednosti i civilizacijske norme. Optužuju me da tako miniram evropski put Crne Gore, a ja samo podśećam sve nas da nam nigdje nema puta bez pravde i istine, i na njima zasnovanog pomirenja”.

„Vjerovatno zbog toga što državu na to javno podśećam, uskraćuju mi se osnovna prava ne samo kao pravoslavnom episkopu, nego i kao čovjeku i građaninu. Konkretno, Ustavom Crne Gore je predviđeno da Crna Gora jemči i štiti prava i slobode. Postavljam pitanje kako je moguće da budem ‘izviđan’ i pozivan drugi put u 30 dana da praktično po istoj stvari dajem izjavu policijskim službenicima, ako se jemči pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, zbog čega sam po drugi put pozvan i obavezan da se izjašnjavam o svojim vjerskim i drugim uvjerenjima, iako je to suprotno Ustavu? Zbog čega se flagrantno ograničava moja sloboda ispoljavanja uvjerenja, ako svako ima pravo na slobodu izražavanja govorom, pisanom riječju, slikom ili na drugi način, i ako u Crnoj Gori nema cenzure i ako se to pravo može ograničiti samo izuzetno i na osnovu sudske odluke?”

„Bez obzira na sve to, svoju episkopsku službu ću kao i do sada vršiti javno, isključivo shodno kanonskom poretku SPC, u granicama zakona a po svojoj savjesti, a ne prema diktatu ideoloških i dnevnopolitičkih prijekih sudova i očekivanjima ostrašćenog dijela javnoga mnjenja”, veli Ostojić.

„Ukoliko crnogorsko pravosuđe bude postupalo na osnovu političko-medijske hajke, a ne na osnovu dokazanih činjenica, Ustava i zakona, zacijelo će mi takav stav upisati u krivicu.  Država Crna Gora ima vlast kojom može da me osudi, ali ne i vlast kojom me može obavezati da ośećam, mislim i govorim suprotno hrišćanskom etosu, svojoj savjesti i uvjerenju”.

„To je sve što imam da izjavim na predmetne okolnosti”, stoji na kraju izjave Metodija aka Ljubiše Ostojića koju prenosi sajt njegove eparhije.