Piše: Ana Nives Radović
Tokom najvećeg dijela zabilježene istorije ekonomski život je bio statičan, proizvodnja po glavi stanovnika jedva da je rasla, a novi alati ili tehnike donosili su samo kratkotrajno olakšanje od oskudice. Tek prije otprilike dva vijeka rast je postao ono što se očekuje i čije odsustvo stvara razloge zabrinutosti.
Ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju dodijeljena je stručnjacima koji su najbolje objasnili zašto i kako taj motor prosperiteta može da stane. Ekonomisti Džoel Mokir, Filip Agion i Piter Hauit dali su svojoj disciplini i vjeru i upozorenje. Inovacija, tvrde oni, pravi je motor blagostanja, ali samo ako se dozvoli da „kreativna destrukcija“ obavi svoj posao. Ako je uguše protekcionizam ili samozadovoljstvo, napredak se zaustavlja.
Džoel Mokir, ekonomski istoričar sa Univerziteta Nortvestern, daje širu sliku kroz vrijeme, podsjećajući da svaki skok u životnom standardu počiva na nezasitoj radoznalosti pronalazača i društava spremnih da podnesu njihove poremećaje.
Njegov rad pokazuje da se industrijska revolucija nije desila samo zato što su izumitelji bili posvećeniji ili snalažljiviji. Nastala je iz kulturne i intelektualne promjene koju on naziva „industrijskim prosvjetiteljstvom“. Prije XVIII vijeka tehničko znanje („praktično znanje“) napredovalo je uglavnom metodom pokušaja i grešaka. Preokret se desio kada se to znanje spojilo sa naučnim razumijevanjem („teorijsko znanje“). Kada su zanatlije počele da razumiju princip po kojem njihove mašine rade, a ne samo činjenicu da rade, inovacija je postala samoodrživa. Znanje više nije nestajalo sa svojim tvorcem, već se umnožavalo. Jednako važna, kako tvrdi Mokir, bila je društvena otvorenost koja je omogućila da se ta sprega razvije. Vjekovima su esnafi, monopoli i hijerarhije gušili pronalazaštvo. Britanija je, nasuprot tome, nudila labaviji i radoznaliji poredak. Njeni debatni klubovi, naučni krugovi i zakoni o patentima omogućili su da ideje kruže, sudaraju se i ponekad zapale iskru.
Napredak je postao samoodrživ, nove teorije su podsticale nove mašine, koje su zauzvrat stvarale nova saznanja. Mokirova genijalnost je u tome što je pokazao da rast nije samo mehanički proces, već kulturno dostignuće koje zavisi od institucija koje nagrađuju radoznalost i tolerišu neuspjeh.
Dok je Mokir opisivao istorijske uslove za samoodrživi napredak, Filip Agion i Piter Hauit dali su mu savremenu matematičku osnovu. Njihov model endogenog rasta iz 1992. godine dao je matematičku preciznost poetskoj viziji „kreativne destrukcije“ Jozefa Šumpetera. U tom modelu, preduzeća ulažu resurse u istraživanje ne iz altruizma, već iz ambicije, kako bi bila korak ispred konkurencije. Svako otkriće im donosi kratkotrajni monopol, trenutak na vrhu, prije nego što ih sljedeći inovator sruši. Ekonomski napredak, prema toj logici, nije postepeno uspinjanje već stalno kruženje u kojem današnji gigant postaje sjutrašnje upozorenje.
Ovaj naizgled jednostavan okvir promijenio je ekonomsku teoriju rasta, objasnivši zašto slobodno tržište samo po sebi ne može uvijek da obezbijedi optimalnu stopu inovacija. Premalo konkurencije rađa samozadovoljstvo, previše uništava motivaciju za izume. Prava mjera, a to je konkurencija koja drži postojeće firme pod pritiskom, ali ne guši preduzetnike, postala je centralno pitanje ekonomske politike. Model je takođe pokazao zašto globalizacija ima značaj, budući da veća i otvorenija tržišta povećavaju nagrade za otkrića i ubrzavaju širenje ideja.
Poruka laureata danas je izuzetno aktuelna. Svjetska ekonomija se bori sa slabom produktivnošću uprkos impresivnim tehnologijama. Globalizacija je usporila, a protekcionistički refleksi se vraćaju. Današnje megafirme, od tehnoloških divova bogatih podacima do energetskih giganata, dominiraju ne samo tržištem nego i idejama. Agion upozorava da njihova moć sada može ugušiti inovacije koje su ih nekad učinile velikima. „Sve što onemogućava otvorenost“, kaže on, „prepreka je rastu“. Mokir je sa tim saglasan, jer tvrdi da društva koja se plaše promjena vremenom izgube sposobnost prilagođavanja novom i drugačijem.
Njihova zajednička spoznaja mijenja način na koji bi donosioci odluka trebalo da razmišljaju o prosperitetu. Rast nije urođeno pravo već krhka ravnoteža između stvaranja znanja i obnavljanja institucija. Zasniva se na stalnom nizu boljih ideja i pravilima koja omogućavaju novima da izazovu stare, a to znači ulaganje u osnovnu nauku, podsticanje konkurencije i održavanje otvorenih granica za robu, talente i tehnologiju. Takođe podrazumijeva ublažavanje ljudskih troškova promjena, kako se društva ne bi povukla u nostalgiju i protekcionizam.
Pouka koja je nedvosmisleno poslata dodjelom ove Nobelove nagrade je i jednostavna i prijeko potrebna, a svodi se na to da ekonomije napreduju kada su stvorene da uče, da se takmiče i da stalno zamjenjuju stare uspjehe novima. Onog trenutka kada to prestanu da rade, kada se monopoli ukrute, radoznalost oslabi i znanje ogradi, veliki motor rasta počinje da rđa. Mokir, Agion i Hauit podsjećaju na to da savremeni svijet ponekad zaboravlja tu formulu.
----------
Reference:
Aghion, P., & Howitt, P. (1992). A model of growth through creative destruction. Econometrica, 60(2), 323–351. https://doi.org/10.2307/2951599
Mokyr, J. (2002). The gifts of Athena: Historical origins of the knowledge economy. Princeton University Press. https://www.jstor.org/stable/j.ctt7rz25
Petar
Odlican tekst!