Tender u odsustvu plana

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Ako ste kojim slučajem pomislili da je za početak gradnje, makar i u teoriji, potreban usvojen planski dokument pogriješili ste, jer živimo u novoj epistemološkoj eri upravljanja prostorom, gdje su prostor i plan kao dvije paralelne prave koje se beskonačno prate, ali se ni u jednoj tački ne dodiruju. Ministarstvo javnih radova nas ovih dana uči da se prvo grade temelji, ali ne objekata, već narativa.

Naime, premijer nas je ovih dana putem platforme X, nekada poznate kao Twitter, danas u funkciji Ministarstva istine, obavijestio da su raspisane dvije javne nabavke u okviru realizacije projekta „Velje brdo“, čime se, kako kaže, stvaraju uslovi za početak realizacije tog istog projekta. Drugim riječima, nabavljamo plan da bismo izradili plan; očekujemo i naredni tender i to za izradu tenderske dokumentacije o izradi prethodne tenderske dokumentacije.

Problem, međutim, nije (samo) u stilu objave, koji podsjeća na pokušaj da se birokratski haiku pretvori u zakonodavni čin, već u suštini, koja je, inače, sasvim jednostavna – projekat ne postoji u važećim planskim dokumentima.

U pravno uređenim sistemima ovakvi projekti se oslanjaju na dokumente kakvi bi trebalo da budu Prostorno-urbanistički plan ili Prostorni plan Crne Gore, a u ovom slučaju, ni jedan ni drugi nijesu usvojeni. Velje brdo, metafizički prostor između zdravog razuma i institucionalnog ludila, nije ni obuhvaćeno važećim strateškim dokumentima.

Da stvar bude još više tragikomična, država, i to u formi tendera, poziva firme da konkurišu za projekte na osnovu... Čega? Možda na osnovu vizije, naznake, Instagrama...? Planski okvir nije ono što jeste – on je ono što će možda nekada biti, ako se planovi usvoje. Ovdje je važno naglasiti da ovo nije greška. Greške su slučajne. Ovo je svjesno operativno zaobilaženje pravnog poretka.

Prema objavljenom, dvije nabavke vrijede 95.000 eura bez PDV-a. Da ne bude zabune – riječ je o budžetskim sredstvima. O novcu građana koji je mogao da bude usmjeren na sve ono za što se koristio izgovor da nema sredstava, a za što nije bilo zakonskih prepreka. Umjesto toga, investira se u pravni vakuum, kao da je riječ o ideji za startap koja samo zato što je osmišljena u nekoj garaži ne dovodi u pitanje sopstvenu budućnost u rangu giganta iz Silicijumske doline, iako je zamisao jedino na čemu se temelji, po principu „imamo neku ideju, nemamo ni izglede da napravimo proizvod, ali dajte pare“.

Zamislimo da ste vi, građani, odlučili da sazidate garažu, bez plana, bez dozvole, bez saglasnosti komšija. Uslijedio bi dolazak brojnih inspekcija, prepirke, kazne, rušenja, a gradske službe bi se potrudile da vas ujedine s karikaturom nesavjesnog građanina. Međutim, kada država gradi bez plana – to je vizija, to je razvoj, to je strategija. To je san jednog ministra koji je, onako predizborno prepričan, naišao na oduševljenje premijera spremnog na sve osim na to da dozvoli da članu njegovog tima birokratsko „nedostaje jedan papir“ uništi snove.

Vlada, koja bi po definiciji trebalo da bude garant poštovanja zakona, se ponaša kao da se zakon odnosi samo na druge. U ovom slučaju, ministarstvo naručuje planove za nepostojeći projekat, kao što bi neko naručio etikete za vino za koje još grožđe nije ni zasađeno. Vinograda još nema, ali se štampaju etikete s oznakom kvaliteta.

Problem je što ovo nije pitanje samo jednog tendera, već sistemske zloupotrebe procedure kao forme i što je u pitanju praksa u kojoj se zakon ne krši, nego se, što je mnogo opasnije, fingira, jer kada jednom postane normalno da država ignoriše pravne osnove za planiranje, postaje normalno da ignoriše i sve druge principe odgovornosti.