U ime crkve i divnoga naroda!?

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Vjerujem da sam čitaocima Antene M dosadio čestim tekstovima u kojima konstatujem ono što i slijepi odavno već vide – da su izvršna i zakonodavna vlast u Crnoj Gori pod kontrolom Crkve Srbije.

A da je isti slučaj i sa sudskom vlašću uvjeravam se ovih dana, ne prvi put, i lično. Dozvolite mi zato da ovaj prostor iskoristim da izložim nešto što ću nazvati našim slučajem.

Elem, maja 2008. godine Adnan Čirgić i ja u više navrata boravimo u Arhivsko-bibliotečkom fondu Narodnoga muzeja Crne Gore, đe proučavamo gotovo sasvim nepoznati rukopis romana kralja Nikole „Despa“.

Prije nas rukopis je imalo prilike viđeti nekoliko istraživača koji ga tek uzgredno spominju, a jedino su ga prilježnije iščitavali naši profesori Zagorka i Slobodan Kalezić, nekih godinu dana prije nas.

Rukopis smo, s dosta napora jer je prilično oštećen, raščitali, potom pripremili za štampu, opremivši ga detaljnim predgovorom i rječnikom manje poznatih riječi i izraza te predali izdavačima – Matici crnogorskoj i Institutu za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“.

Decembra 2008. knjiga dobija CIP od Nacionalne biblioteke „Đurđe Crnojević“ i potom ulazi u štampu. Prvi primjerci knjige iz štamparije su dostavljeni odmah nakon novogodišnjih praznika, pa i prve vijesti o pojavi romana prenose crnogorski dnevni listovi Pobjeda i Vijesti 22. januara 2009. godine. Matica crnogorska priređuje i promociju izdanja 13. marta 2009. godine.

Nepunih mjesec dana nakon promocije, 6. aprila 2009. godine uz dnevni list Dan ditribuira se roman „Despa“ kralja Nikole u izdanju Oktoiha i Svetigore, u kojem se kao priređivač u impresumu pojavljuje pop Predrag Šćepanović, a na naslovnoj strani Vesna Todorović. Ni Šćepanovićevo a ni ime gospođe Todorović ne navodi se u evidenciji korisnika građe Arhivsko-bibliotečkog fonda Narodnog muzeja, što će reći da je riječ o osobama koje su navodno priredile rukopis koji nikad nijesu viđele!?

Crnogorski Zakon o autorskim i srodnim pravima članom 137 definisao je prava prvoga izdavača tzv. slobodnih djela, odnosno djela koja su ostala neobjavljena nakon više od 70 godina od smrti autora: „Lice koje, po isteku imovinskih prava autora, prvi put u skladu sa zakonom izda ili na drugi način saopšti javnosti djelo koje prije toga nije bilo izdato ima imovinska i druga prava koja pripadaju autoru po ovom zakonu.“

Na osnovu ovog nedvosmislenog zakonskog određenja, Adnan Čirgić i ja, kao priređivači, te Matica crnogorska i ICJJ „Vojislav P. Nikčević“, kao izdavači, tužili smo 2009. godine izdavače i priređivače izdanja „Despe“ koje je izašlo nakon našega prvog izdanja, budući da smo kao prvi izdavači djela postali nosioci autorskih prava. 

Nakon nekoliko sudija koji se povlače iz predmeta, predmet dobija sudija Osnovnoga suda u Podgorici Milica Vlahović, koja, na traženje tužene strane, angažuje sudskoga vještaka za autorska prava Miodraga Jovanovića. Iako smo na prvi pomen imena Miodraga Jovanovića negodovali kao tužioci jer je riječ o osobi koja i iz ličnih i iz profesionalnih razloga nije mogla biti odabrana da objektivno vještači, sudija Vlahović, uz obrazloženje da je to jedini vještak za autorska prava u Crnoj Gori, donosi odluku da ga angažuje, uz konstataciju da ćemo imati priliku da se izjasnimo o njegovu nalazu.

Tako je za vještaka u našem sporu imenovana osoba čiji je pravni zastupnik u jednom drugom sudskom sporu bio jedan od advokata odbrane!? Sudiji Milici Vlahović ni taj podatak koji upućuje na evidentan sukob interesa, ni činjenica da je Jovanović u višegodišnjem nezboru s jednim od tužilaca, kao ni politički angažman Jovanovića koji ga je činio bliskim saradnikom još jednoga od advokata odbrane, nije bio problematičan.

Problematičan je redovno, međutim, bio dan zakazivanja sljedećeg ročišta koji se nije određivao po kalendaru zemaljskom, nego crkvenom, kako bi se izbjeglo crveno slovo. Uskoro stiže i očekivani nalaz vještaka. Jovanović je, naime, zaključio da su izdanje „Despe“ Nikole I iz 2008. koje smo mi priredili i izdanje „Despe“ Nikole I iz 2009. koje su protivzakonito objavili Oktoih i Svetigora – „dva različita književna djela“.

Uzalud su tužioci napisali nekoliko podnesaka u kojima su razobličili apsurdne metode kojima je Jovanović došao do zaključka da su dva izdanja istoga romana, pod istim nazivom i od istog autora, zasnovana na istome rukopisu – dva različita književna djela (sic!), sudija Vlahović, apsolutno zanemarujući sve argumente tužilaca i doslovno prepisujući u presudi pseudoargumente tuženih donosi 29. 2. 2016. godine prvostepenu odluku o odbijanju tužbe.

Prethodno je ustanovljeno da je jedna od tuženih strana, Svetigora, iz CRPS-a izbrisana još 2004. godine, ali do dana današnjeg niko nije odgovorio na pitanje kako se nešto što ne postoji kao registrovani subjekt može i dalje baviti izdavačkom djelatnošću, što Svetigora i danas radi, ignorišući uporno crnogorsko zakonodavstvo.

Ukazujući na nelogičnosti i nedosljednosti sudske presude, Viši sud 12. 5. 2017. godine ukida presudu i spise predmeta vraća Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Sudija Vlahović, međutim, prelazi u Apelacioni sud, a postupak preuzima sudija Milica Radović.

Nakon zahtjeva tužilaca da se angažuje novi vještak za autorska prava, koji je sudija prihvatila, spisi predmeta dospijevaju kod novoimenovanoga vještaka za autorska prava, a u trenutku dok se još nalaze kod njega sudija Radović saziva ročište i tu nastaje neobični obrt.

Kako advokat tužilaca na ročište ne stiže u zakazano vrijeme iz zdravstvenih razloga, o čemu postoji medicinska dokumentacija, sudija Radović donosi presudu o povlačenju tužbe jer „tužilac nije opravdao svoj izostanak sa ročišta od 14. 11. 2019. godine“, pozivajući se na tumačenje norme iz člana 293 Zakona o parničnom postupku.

Prijedlog tužilaca da se spor vrati u pređašnje stanje na osnovu podnesenih dokaza koji govore da je opunomoćenik tužilaca iz zdravstvenih razloga zakasnio na ročište, kao i na osnovu činjenice da su spisi predmeta u tome trenutku bili kod vještaka, sudija Radović odbija rješenjem od 11. 2. 2020. godine. Potom se Rješenjem Višega suda 13. 10. 2020. godine ukida rješenje sudije Radović i predmet se vraća na ponovno odlučivanje.

No sudija Radović se ne dâ pokolebati pa 3. 3. 2021. ponovo donosi rješenje da se naš zahtjev za povraćaj predmeta u prvobitno stanje odbije, a njenu upornost ovaj put nagrađuje i Viši sud koji 16. 6. 2021. godine donosi Rješenje kojim potvrđuje njenu presudu, nakon čega Viši sud 14. 12. potvrđuje i Dopunsko rješenje sudije Radović od 9. 7. 2021. godine kojim je odlučeno da su tužitelji obavezni da Radomiru Uljareviću i Oktoihu uplate 25.296€, a Predragu Šćepanoviću 15.200€ na ime sudskih troškova i to u roku od 15 dana od donošenja pravosnažne presude.

Tako je spor u kojem je tužena strana počinila intelektualnu krađu razriješen odlukom da se takvo njeno djelovanje nagradi jer se punomoćnik tužilaca nije pojavio na jednom ročištu budući da je zbog zdravstvenih problema završio u Hitnoj pomoći.

Za okončanje spora sudija Radović zloupotrijebila je normu koju ne poznaje zakonodavstvo u regionu, a koja nije uvedena da bi se sporovi preko koljena rješavali, već kako bi se onemogućilo odugovlačenje spora, što tužiocima nije mogla biti namjera, s obzirom na neprimjerenu dužinu trajanja spora, uslovljenu marifetlucima odbrane i inercijom suda.

Odbijajući da uvaži medicinsku dokumentaciju o razlozima nepojavljivanja punomoćnika tužilaca, sudija Radović je suspendovala elementarni princip pravičnosti sudskoga postupka, odlučivši da jedan delikatni sudski spor okonča iz proceduralnih razloga!?

Takvom svojom odlukom, a imajući u vidu šire društvene i političke okolnosti, nije ostavila nikakvu dilemu da bi ishod spora bio isti sve i da se nije desio izostanak opunomoćenika s jednog ročišta, jer presudu sudije Radović nije diktirao ni Zakon o autorskim pravima koji je jasan, ni Ustav, ni savjest, diktirale su je politički afiniteti koji diktiraju, uostalom, ukupni ambijent u kojem se danas ne može donijeti nijedna odluka koju ne aminuje Crkva Srbije.

Tužioci su očigledno imali iluziju da je u ovoj zemlji zakon jednak za sve, uvjerivši se ipak da su klirici i fantomske izdavačke kuće Crkve Srbije, kao i njihovi poslovni partneri u liku knjižarskoga tajkuna Uljarevića, jednakiji od drugih.

Pozivam stoga arhijerejskog namjesnika za policiju, sudstvo i tužilaštvo pri Crkvi Srbije kao nosiocu izvršne, zakonodavne i sudske vlasti u Crnoj Gori, Dritana Abazovića, da umjesto što ovih dana po scenariju poslodavaca iz BIA-e priprema teren za likvidaciju ANB-a te učestvuje u pakovanju afera crnogorskim privrednicima koje nije uspio ubijediti da se potčine ekonomskim rezonima Srpskoga sveta, pod hitno uhapsi Adnana Čirgića i mene jer smo se usudili da prvi put publikujemo nepoznati roman kralja Nikole, a potom i da tužimo one koji su taj roman protivzakonito objavili.

Krajnje je neprimjereno i moralno nedopustivo u ovakvoj Crnoj Gori da se osobe s takvim kriminalnim dosijeom i dokumentovanim decenijskim sumnjivim vršljanjem po arhivskim fondovina izvuku s otplatom tričavih 42.496€ onima koji su blagodareći crnogorskim sudijama umjesto presude zasnovane na zakonu, dobili presudu kojom su oglašeni žrtvama, u skladu s doživljajem prava Crkve Srbije i njegovim poniznim poklonicima u crnogorskim sudovima.