Šta je ADHD sindrom i kako ga prepoznati – objašnjava dr Maida Burdžović

ADHD sindrom ili poremećaj pažnje i hiperaktivnosti, jedan je od najčešćih neurobioloških poremećaja kod djece i mladih, a njegova učestalost raste i u svijetu i kod nas.

Iako se često poistovjećuje sa dječijom nestašnošću, ADHD je ozbiljan poremećaj koji utiče na pažnju, koncentraciju, impulsivnost i kontrolu ponašanja.

Prepoznavanje simptoma na vrijeme i adekvatna podrška mogu značajno olakšati svakodnevni život djeteta, porodice i škole.

U razgovoru sa dr Maidom Burdžović specijalistkinjom  neuropsihijatrije, saznali smo sve o ovom sindromu – od karakterističnih simptoma i dijagnostičkog procesa, do terapije i praktičnih savjeta za roditelje i nastavnike.

Antena M: šta je zapravo ADHD i kako se on razlikuje od obične nestašnosti kod djece?

Dr Burdžović : Sada ste vi napravili uvertiru sa jednom, onako, vrlo popularnom skraćenicom, koja zapravo označava američki izraz za ovu vrstu poremećaja – Attention Deficit Hyperactivity Disorder. To je taj poznati ADHD, koji je, naravno, dijagnoza karakteristična za američku nomenklaturu bolesti.

Kod nas se on i danas klasifikuje prema MKB-10, odnosno prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, i označen je kao hiperkinetički poremećaj. Glavne karakteristike – možemo dalje u toku razgovora koristiti popularnu skraćenicu ADHD – ali kardinalni simptomi tipični za ovaj poremećaj su: hiperaktivnost, poremećaj pažnje i impulsivnost.

Vrlo često se ovaj poremećaj vezuje za novije doba, reklo bi se, ali istorijski gledano, opisi sličnog ponašanja postoje još od davnina. Smatra se, na primjer, da su u staroj Grčkoj postojali opisi ponašanja koji danas odgovaraju djeci sa ovim poremećajem. Dakle, ovaj problem datira iz prošlosti, ali se sada analizira na pažljiviji način, posebno nakon uvođenja farmakoterapije, koja je, iako kasno, počela da se primjenjuje u drugoj polovini 20. vijeka. Naravno, u toku razgovora možemo detaljnije govoriti o pojedinostima ovog poremećaja, u skladu sa interesovanjem naših slušalaca.

Antena M: Kako roditelji mogu da prepoznaju prve znakove ovog problema?

Dr Burdžović:  Sigurno je da glavne karakteristike ovog poremećaja, odnosno hiperaktivnost i poteškoće u održavanju pažnje, vrlo uočljive. Prvi simptomi mogu se primijetiti već u trećoj ili četvrtoj godini života djeteta. Ono što je upadljivo je povećana aktivnost djeteta – dijete koje se stalno kreće, koje nema mira, čija pažnja traje vrlo kratko.

Problemi se ogledaju u više sfera – u porodici, u vršnjačkoj grupi, u školi, vrtiću ili na igralištu – i u svim odnosima sa drugom djecom. Hiperaktivnost se ogleda u tome da dijete teško zadržava pažnju na bilo čemu, ne može da ispuni ni najbanalnije obaveze, poput oblačenja, jela, crtanja ili igranja. Njihova pažnja nema sposobnost koncentracije; vrlo lako se prenosi s jedne aktivnosti na drugu, a najmanja smetnja odvlači pažnju. To je jedan od najtipičnijih simptoma kod djece sa ADHD-om.

Antena M: Je li ovaj problem češći kod dječaka ili djevojčica?

Dr Burdžović: Po nekim istraživanjima, koja su meni bila dostupna, češći je kod dječaka, u omjeru približno tri prema jedan. Istraživanja se stalno nadograđuju i svakodnevno donose nove podatke o ovom poremećaju.

Antena M: Ko postavlja dijagnozu i kako izgleda dijagnostički proces?

Dr Burdžović: S obzirom na to da ne postoje direktni biohemijski testovi za dijagnozu ADHD-a, često se primjećuje da kod ovih djece dolazi do smanjenog nivoa dopamina u odnosu na zdravu populaciju. Dijagnoza se najčešće postavlja na osnovu kriterijuma američke DSM klasifikacije, gdje se razmatra devet grupa simptoma, od kojih je šest dovoljno za postavljanje dijagnoze. Po MKB-10, odnosno međunarodnoj klasifikaciji bolesti, prisutnost svih relevantnih simptoma je kriterijum za dijagnozu. Svi navedeni simptomi spadaju u poremećaj pažnje i hiperaktivnosti.

Antena M: Kako izgleda život djeteta sa ADHD-om u školi i porodici? Kakva je terapija i koliko je neophodna podrška psihoterapije, rada sa roditeljima i nastavnicima?

Dr Burdžović: ADHD je kompleksan i zahtjevan poremećaj, kako za samo dijete koje kasnije postaje odrasla osoba, tako i za njegovu porodicu. Novija istraživanja pokazuju da ove osobe često imaju nadprosječnu inteligenciju, ali da loše funkcionišu u školskim i društvenim sredinama, teško formiraju bliske odnose i često se suočavaju sa kompleksnim situacijama.

Tretman mora biti sveobuhvatan. Jedan od osnovnih pristupa je farmakoterapija, lijekovi iz grupe stimulansa centralnog nervnog sistema. Vrlo je važno pravovremeno prepoznati poremećaj, odrediti doze i pratiti stanje uz pomoć stručnjaka – dječjih psihijatara i psihologa. Neuropsihološka testiranja pomažu u potvrđivanju dijagnoze.

Neizostavna je i kognitivno-bihevioralna terapija, koja pomaže da dijete, kroz razumijevanje i učenje novih obrazaca ponašanja, razvije drugačije reakcije i sposobnosti. Ostale psihoterapijske tehnike i podrška porodici takođe su neophodne.

Antena M: ADHD poremećaj prisutan je i kod odraslih Kako se ovi simptomi manifestuju zrelijih osoba?

Dr Burdžović: Neka iskustva pokazuju da odrasle osobe same prepoznaju simptome i traže pomoć. Na Balkanu praksa još nije dovoljno razvijena, a diferencijalna dijagnoza može biti problematična – potrebno je razlikovati ADHD od bipolarnog poremećaja, anksioznosti ili depresije.

Često roditelji ranije pripisuju ponašanje djeteta neposlušnosti ili lijenosti, što nije tačno kada je u pitanju ADHD. Tek kada se posveti više pažnje poremećaju pažnje i hiperaktivnosti kod odraslih, dijagnoza će se kod nas pravilno primjenjivati.

Antena M : Iako nemamo precizne podatke o broju djece sa ADHD-om u Crnoj Gori, da li postoje inicijative ili posebni programi koji pomažu prepoznavanju i podršci djece sa ovim poremećajem?

Dr Burdžović: To je pitanje za dječje psihijatre. Po mojim saznanjima, ne postoji registracija niti statistika koja bi jasno ukazivala na učestalost ovog poremećaja kod nas. Čak i stručnjaci često ne prepoznaju problem, što otežava adekvatno evidentiranje. U Americi je ovo polje već dugo razvijeno i mnogo je pažnje posvećeno medijskoj edukaciji i istraživanjima, dok kod nas to još nije slučaj.

Antena M: Savjeti koji su dragocjeni kako roditeljima, tako i nastavnicima, u prepoznavanju i podršci djeteta sa ADHD-om?

Dr Burdžović: Primarni zadatak je porodica – roditelji često minimiziraju problem ili, s druge strane, prenaglašavaju poteškoće. Sistematski pregledi kod psihijatra, otvoreni razgovori o ponašanju djeteta i edukacija roditelja predstavljaju prvu liniju intervencije. Druga linija su nastavnici i školska sredina – ukoliko porodica nije prepoznala problem, škola može pružiti adekvatnu podršku, spriječiti pogoršanje simptoma i konflikte, te omogućiti djetetu da razvije svoje sposobnosti i funkcionalnost u društvu.