Došlo je vrijeme za tvoj brokerski nerv i teške odluke, Milojko

Za Antenu M piše: Zoran Majski

I evo, dočekasmo famozni Izvještaj Evropske komisije o dosezima naših integracionih politika, svi oduševljeni bliskim proširenjem Evropske unije koje je sve izvjesnije i sve manje upitno. Do te mjere da su čak i tradicionalno ljubopitljivi novinari ostali nijemi pred pastoralnom slikom arkadijske zemlje mora, planina i cvjetnih pašnjaka po kojima lepršaju vile i vilenjaci, nekim čudom ubijeđeni da će nepotrebnim zapitkivanjem pokvariti idilu budućnosti koja nam se smiješi. Jer naše je samo da iskoračimo, sve ostalo je njihova briga − mislim EU − da parafraziram jedan slogan agencije za pogrebne usluge. Citat bi neumitno narušio idiličnu sliku, pa neću da kvarim. Ipak, ako bez ironisanja, koje jedva sputavam, zgranut nedavnim kohortama narodnih patrola koje su marširale gradom, pa arogantnim i razularenim “preslišavanjem” parlamentarne većine i crnogorskog pravosuđa od strane predsjednika Parlamenta, notornog Andrije Mandića – dakle, ako ipak pokušam hladne glave i bez ličnih preferencija sagledati Izvještaj, moram uočiti makar tri segmenta koji mogu da ohrabre, ali i nesumnjivo zbune, namećući pitanja na koja moramo odgovoriti kao država i društvo, pogotovo oni koji su nosioci najviše državne odgovornosti.

Teško je, uprkos naglašenom optimizmu, ne uočiti da se konačni pristupni rok pomjera i da 2030-u godinu pominje ni manje ni više nego Kaja Kalas. Koliko to može biti ohrabrenje za opoziciju koja trpi političke štete, pasivna i lojalna projektu kojem se ipak ne nazire kraj ni pristupni modalitet, i pod čijim egidom se skriva aktuelna vlast dok od najvažnijih institucija tvori lojalistički sistem za obračun sa opozicijom, lako je zaključiti. Takođe nije teško ni istolkovati da to može biti i prilično jasna sugestija – sad već možda i pritisak na aktuelnu većinu da mijenja kurs koji zemlju − više od deceniju opredijeljenu za EU integracije − uvodi u populističko-desničarsku reverzibilnost, koja već predstavlja ogroman teret za EU, opterećenu takvim politikama od Mađarske, Slovačke i raznih ojačalih lidera jasne desničarske orijentacije koji njesu gadljivi na interese politike Vladimira Vladimiroviča Putina. Kao refleks straha da poželjno proširenje može donijeti još jednu državu koja dovodi u pitanje već upitnu EU koherenciju, produkuje se neprimjerena opcija o ograničavanju prava glasa i probnom učlanjenju. Teško je tu nesvakidašnju opciju doživjeti osim kao uvredljivu i diskriminatornu politiku, koja suverenu državu dovodi na nivo pripravničkog probnog staža. Nekako me to vraća na onaj, mimo svijeta opredijeljeni, referendumski procenat.

Ako indirektno nagoviješteno odlaganje shvatimo kao opomenu da, uprkos poziciji države koja zbog geopolitičkih okolnosti i potrebe za oživljavanjem politike proširenja mora biti integrisana u EU porodicu, ipak možemo postati teret, biće jasnije zbog čega je potrebno da pređemo u prihvatljiviji mod koji ne čini smetnju, pa ćemo lakše doći do  cilja. Dakle: Ovakva CG može u EU kao nedozrelo društvo, bez prava glasa. Druga opcija je nova konstelacija koja podrazumijeva prekompoziciju snaga koje će biti nešto što sada već zovemo EU koalicijom, čime će se eliminisati mogućnost da budemo još jedan pro-putinovski bastion u EU.

Ako od svih teza koje je iznio Spajić potražimo najvažniju, koliko god bile oskudne, nemušte i ličile na floskule, najzanimljiviji je stav kojim se eksplicitno ukazuje da dolazi vrijeme velikih političkih odluka.

Notorna je činjenica da se koaliciono partnerstvo avgustovske vlasti svelo na zloupotrebu institucija sile, što se EU partnerima želi prikazati kao radikalni reformski raskid sa političkim zloupotrebama koje je navodno činila prethodna vlast, dok se dramatično urušava sistem nezakonitim čistkama koje se podmeću kao famozni veting. Ne manje dramatična je i destrukcija pravosudnog sistema gdje se u najviše pravosudne instance uvode sudije koje jedva da su ostvarile značajnija iskustva u osnovnim sudovima i tužilaštvima. Da ne spominjemo Ustavni sud kao krovnu instituciju koji će vjerovatno biti popunjen upravo ovakvim kadrovima, što je unikum bez presedana i u balkanskom okruženju, a kamoli u zemljama razvijene demokratije i ozbiljnih institucionalnih kriterijuma. Kruna zloupotrebe pravosudnih institucija u političkom obračunu može biti i nagoviješteno formiranje Specijalnog suda, pogotovu ako i on bude popunjavan po modelu “regrutovanja” i nejasnim meritokratskim kriterijumima koji otvaraju prostor lojalistima izvan sudskog sistema. Kulminacija je neprimjereno poigravanje autoritetom pravosuđa, dok se pokušava instrumentalizovati bezprizornim prijetnjama izrečenim od strane Andrije Mandića, od kojeg pravosudnim akterima dobrano zavisi izbor i profesionalni opstanak. Pa ti sudi majčin sine! Pogotovo ako je sudija svjestan da iza njega ne stoji karijerni kontinuitet već procjena politike da će biti lutka na koncu. Ipak treba se nadati da će u konačnom naše pravosuđe iskazati profesionalnu dosljednost, ako ni zbog čega drugo, a ono zbog činjenice da im iskustva prethodnika jasno sugerišu da se konac veoma lako pretvori u konopac. Moralo bi to biti jasno i Spajiću koji već predugo igra taj marionetski ples sa đavolom. Kada bi htio i umio, imao bi od koga da nauči kako se iz te igre pravovremeno izlazi.

No, očigledno raspet između interesa da ovi destruktivni koalicijoni subjekti u njegovo ime odrade prljavi posao institucionalne zloupotrebe pravosuđa, kojim se u susret izborima žele dezavuisati politički konkurenti, ali i diplomatskih nagovještaja EU da se pristup ipak može neočekivano produžiti na neočekivan rok ili, za unutrašnje prilike, opasno banalizovati oduzimanjem prava glasa, ukoliko se ostane na kursu pro-ruskih politika - na Spajiću je da opredijeli ciljeve.

Ako istraje u aktuelnom koalicionom partnerstvu, ulazi u rizik da njegovo biračko tijelo bude usisao moćniji saveznik, a on, nakon što bude iskorišćen kao politička potvrda reformisanja ove destruktivne kleronacionalne i pro-ruske konglomeracije kojom rukovodi vojvoda Mandić, bude izlučen kao nepotreban sadržaj ove političke kloake koju i EU reklo bi se i konačno počinje doživljavati kao potencijalni teret, za koji se može naći prihvatljivija alternativa. Činjenica je da Vučićeva Srbija već dugo shvata ovu opciju mogućeg otklona od politike rusko-srpskog partnerstava, koja bi i EU dobro došla, pa je Spajić česta meta medijskih trovačnica u Srbiji. Ne treba sumnjati da bi i vojvoda Mandić rado reterirao da nije svjestan da u redu čekaju makar još dva subjekta koji bi pod uticajem Crkve Srbije i ruskih pacovskih kanala destrukcije, jedva dočekali da preuzmu njegovo biračko tijelo, a njega izlože gubitku možda i važnijih stvari nego što je fotelja predsjednika Skupštine Crne Gore. Brutalno blaćenje i linč u srpskim medijima često znaju biti samo upozorenje, ali su i lako prepoznatljiv znak da je načeto povjerenje i da se traži novi partner kojeg Crkva Srbije treba da nabilduje kao novu snagu u Crnoj Gori. I ta igra je otpočela, a ne vidi je jedino ko neće.

Nevjerovatna pasivnost bezbjednosnih službi koje su dozvolile da šaka crnokošuljaša obruka Crnu Goru lako se može rastumačiti kao opomena do čega može dovesti promjena aktuelne političke paradigme, ali i kao nesporno partnerstvo određenih konstituenata vlasti koji svoje pozicije grade na lojalnosti ruskim interesima, skrivajući se iza navodnog reformatorstva i EU integralizma. Kao što je u jednom momentu Vučić izgubio ravnotežu u balansiranju između nespojivih polova svjetske geostrateške krize, zbog koje će, samo je pitanje vremena, platiti još uvijek neizvjesnu cijenu, tako se i pred Spajićem sve intenzivnije otvara mučna dilema koja mu surovo obesmišljava smiješnu mimikriju dok se smušeno i bez političkog šarma želi predstaviti kao tehnokrata, sa ciljem da “nahrani narod”, i konačno ga dovesti pred zid u potrebi da se odluči kojem će se privoljeti carstvu. To neprijatno vrijeme živi Vučić i ovih dana mu je usko u sopstvenoj koži. Spajić ima mogućnost da to izbjegne. Možda je to u ovome trenutku politički, pa i bezbjednosno komplikovaniji put, koji liči na previše veliki i nepotreban hazard. No, nema više uslova za glavu u pijesku! Pred njim je betonski zid oslikan divnim EU pejzažima o koji se može lako i brzo razbiti glava. Neka to provjeri kod Dritana. Vrijeme je za teške političke odluke, a one i od slabih i nemoćnih stvaraju velikane. Takva šansa se jednom pruža u političkom, i ne samo političkom životu. Šteta ju je propustiti, pogotovo ako za tu istorijski važnu odluku postoje jasno opredijeljeni saveznici.

Pa izvoli Spajiću! Učini otklon od Vučićevih lojalista. I laicima je jasno da srpskom hazjajinu nije ostala ni noga od previše stolica na koje je bio zasio − ili će ti od velikih ideja i postignuća, u najboljem slučaju, ostati probno članstvo. Možda ni jedno ni drugo, ako imamo u vidu kako lako klizaju termini ulaska u EU. A onda će i od tvojih stolica ostati klimava hoklica koju će lako i bez pardona šutnuti tvoje neizdiferencirano i nestabilno biračko tijelo koje luta od podrške uličnim patrolama pomahnitalih crnokošuljaša, do nezainteresovanog hipsteraja koji lako prihvata, ali još lakše napušta političke projekte, površnom i blaziranom političkom ekstravagancijom glumeći savremenost i evropejstvo. Valjda si to uspio da razumiješ prije nego si se prepustio isceniranom zadovoljstvu najpozitivnijim od svih izvještaja, ikad. Došlo je vrijeme za tvoj brokerski nerv, Milojko! Očekujemo teške odluke!