Car Rusije (1814): Crnogorci, napuštite Boku, ona pripada mojim saveznicima – Austrijancima!

Piše: Vladimir Jovanović

Tri talasa vojnih prodora Crnogoraca i oslobađanjâ Boke Kotorske od okupacionih uprava završiće se međunarodnim ultimatumom da se iz nje povuku. Najoporiji dio te priče, od 1797. do 1814, jeste da Crna Gora nije poražena na bojnome polju, već za „zelenim stolom”, uz obilatu pomoć Rusa.

Za nesreću, Crnogorce su „pred Evropom” zastupali Rusi, a njihov Car će se i svojevrsnim ultimatumom obratiti Petru I Petroviću-Njegošu – Svetome Petru Cetinjskome: crnogorskom krvlju oslobođena Boka ima se vojno evakuisati i predati na okupaciju saveznicima Rusa – Austrijancima…

***
Od 1797. počinju nemiri i ratovi za naslijeđe Mletačke republike, koja je Bokom vladala stoljećima, a propašće pod udarima Napoleonove Francuske.

Tokom ljeta 1797, na poziv Budvana, mitropolit Petar ušao je s Crnogorcima u grad. Kako bilježi savremenik tih događaja, Budvanin dr Antun Kojović (1751-1845), Petra „Budva naimenuje svojim spasiteljem, štititeljem i jedinim sudijom”.

No, Kampoformijskim mirom, između Francuske i Austrije, Boku u jesen 1797. dobija Austrija. Takva će situacija potrajati do 1806, kad, uslijed ratnih poraza, Austrija Napoleonu ustupa Boku. Rusija i Velika Britanija, međutim, ne priznaju Kampoformijski mir.

Rusi imaju svoju flotu u Jadranu, te pozivaju Crnogorce upomoć. Otpočinju crnogorsko-ruska sadjejstva. Crnogorci su ovladali Bokom – osim tvrđave kotorske – te prodrli do ispred Dubrovnika. Oslobođena je i Budva 23. februara 1806, a na njezinim bedemima se, nešto više od godinu i po, uz crnogorsku, vijori i ruska zastava.

Međutim, 1807. Rusi i Francuzi sklapaju mir. Ruska flota se povlači iz Boke, koju okupiraju francuske trupe. Vladika Petar, pod ruskim pritiskom, primoran je da se povuče. Iako razočaran, iz duboke lojalnosti prema Rusiji, narednih godina Petar odbija primamljive ponude Napoleonovih generala da postane francuskih saveznik.

Poslije sloma Napoleonove kampanje na Rusiju (1812), ali prije njegova poraza u „bici naroda” kod Lajpciga (16-19. oktobar 1813), Francuzi u Boki su napadnuti od 7.000 Crnogorca. Dakle, krajem septembra 1813. Petar, kako je zapisao istoričar Branko Pavićević, „kreće u istorijski pohod”.

Opet crnogorska vojska, sada u sadjejstvu s britanskom flotom, „munjevitim prodorom” oslobođa Budvu i Herceg-Novi. Sabijen u zidine kotorskoga utvrđenja, garnizon Francuza u Kotoru doveden je u vojnički bezizlazan položaj. Na kraju, predaće se britanskome komandantu, a ovaj teško francusko naoružanje ustupa Crnogorcima. U Kotor će krajem 1813. umarširati crnogorska vojska.

I prje nego se to desilo, objavljeno je, kako se naglasilo „U ime Boga, amin!” – Ujedinjenje Crne Gore i Boke.

Velika narodna skupština ujedinjenja 29. oktobra 1813. u Dobroti blizu Kotora objavila je da su se „Crna Gora i Boka Kotorska, prožete patriotizmom i jednakim religioznim ośećajem i čašću, Božijom pomoću borile za oslobođenje i oslobodile se”.

Te je tada zapisano i potpisano: „Svojom krvlju i žrtvama, jedna drugoj se zaklinju Gospodom Bogom na vjernost i stalnu ujedinjenost u svakome slučaju i događaju”.
U maju 1814. jedan ruski obavještajni oficir iz Boke javlja svojima: „Черногорский и бококоторский народ теперь СОЕДИНЕН В ЕДИНЮ НАЦИЮ”, („Ujedinjenje Crne Gore i Boke 1813–1814. – zbirka dokumenata”, knj. 2, Podgorica, 1998, str. 287).

Kod Rusa je već bio Savo Plamenc, serdar, izaslanik svetoga vladike Petra, a 20. maja 1814. primiće ga Aleksandar I Pavlovič, imperator vsjerosijski.

Iako su Crnogorci na Francuze onomad udarili upravo na njegov poziv, Aleksandar I, bez imalo moralnih obzira, sada Crnogorcima cinično naređuje da se iz Boke Kotorske imaju povući i predati je na okupaciju njegovim saveznicima – Austrijancima!

Sveti Vladika pokušava takvu nepoštenu presudu izmjeniti, no Rusi su neumoljivi.

Nota bene, na čelu austrijske vojske, koja će u Boku docnije okupirati, nalazi se general Todor Milutinović – Srbin!

Austrijanci će ukinuti jurisdikciju autokefalne Mitropolije crnogorske- Crnogorske pravoslavne crkve nad Bokom Kotorskom, a nju je još Mletačka republika priznavala.

Umjesto Crnogorske crkve, Austrjanci će na svojim bajonetima uvesti Srpsku crkvu iz Sremskih Karlovaca, koja će, prvi put na prostore Crne Gore, infiltrirati embrione „svetosavlja”, etc.

Uz ruski imeratorski takoreći ultimatum Svetome Vladiki i Crnogorcima, otpočeće stogodišnja austrijska okupacija Boke Kotorske; a upravo iz nje će Austrijanci početkom 1916, nakon godinu i po teških bombardovanja crnogorske odbrane Lovćena, fatalno napasti, osvojiti tu svetu planinu, umarširati u Cetinje i okupirati Crnu Goru.

***
U nastavku objavljujem prijevod na crnogorski pisma ruskoga cara Aleksandra I koje je 20. maja 1814. poslao mitropolitu Petru I Petroviću-Njegošu. Pismo je publikovao 1895. profesor Filip J. Kovačević u crnogorskome književnome časopisu „Luča” – objavljujem i taj faksimil.

***
„Preosvećeni Mitropolite Crnogorski!

Crnogorski serdar Savo Plamenac, kojega ste Vi poslali, srećno je došao u moju glavnu kvartiru i predao mi je Vaše pismo. Ja sam se takođe izvijestio i o usmenim porukama, koje ste njemu uručili.

Moje učešće usmjereno k blagodenstviju Vašem i naroda pastirstvu Vašem vjernome, krunisano je mnogim opitima. Ośećanja ovakva su kod mene stalna; i sada, kada je proviđenje blagoslovilo zauzimanje moje i mojih saveznika za utvrđenje zajedničkoga mira, mi smo obratili našu pažnju na Vašu suśednu zemlju Bokešku, želeći time ojačati Vaš lični mir. Zbog toga – mi smo riješili povratiti istu državi Austrijskoj, pod sijenkom koje je ona procvjetala.

Vi ste pomogli ovome događaju, išćeravši iz iste Oblasti neprijatelja. Zbog toga pozivam Vaše Preosveštenstvo, radi opšte koristi da ne samo ne smetate austrijskim trupama pri zauzeću tvrđavâ i da se povratite s Vašim hrabrim Crnogorcima u vaše predjele, već i da uplivišete sâmi na stanovnike Boke Kotorske, da se bez protivljenja pokoravaju naredbi državâ saveznika, uvjerivši ih da će im se pravâ i privilegije, koje su oni od vazda uživali, sačuvati potpuno.

Uostalom, preporučujući se molitvama Vašega Visokopreosveštenstva, ostajem Vama i narodu Crnogorskome nasvagda dobroželeći, etc.
Pariz, 20. maja 1814. godine.
Aleksandar”.

STROGO POVJERLJIVO: Ruski car početkom 1914. odlučio – državu Crnu Goru uništiti, pripojiti je Srbiji (1)

STROGO POVJERLJIVO: Ruski car početkom 1914. odlučio – državu Crnu Goru uništiti, pripojiti je Srbiji (2)