Mesija

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Crna Gora je oduvijek zemlja čuda. Kao da je napisana. Kao da je nastala na nekom od radnih stolova slavnih pisaca epske fantastike. I nemojmo se zavaravati da je fantastičnost njeno svojstvo rođeno prije pet godina. Ne, mnogo je starije. Čini se da je staro koliko i Crna Gora. Potonjih pet godina samo je vrijeme koje je ogolilo i ovu zemlju, i one koji u njoj žive. Nije da smo dotad bili u kaputima i frakovima. Zapravo, bili smo oskudno obučeni, ali nije daleko dan kad će i smokvin list iščeznuti i kad ćemo se objaviti svijetu onakvi kakvi zaista jesmo.

Nikad nije bilo teško razaznati lice Antihrista. Ono je baš onakvo kakvo je i u predanjima. U starozavjetnim pričama o lažnom Mesiji, kojima su bogobojažljivi i pokorni plašili nevjernike. Antihrist je zlo, i njegovo lice je ružno i izopačeno. Opšta mjesta svetih knjiga.

S Mesijom je pak drugačije. Mesija ima mnogo. I njih i proroka koji će nam navijestiti Drugi dolazak. Sindrom Mesije je kao epidemija. Virus, bez vakcine koja ga može zaustaviti. Prenosi se čak i zrakom, a od njega boluju mnogi. I ne znamo kako će Mesija izgledati. Da li će u novom silasku među ljude izmijeniti svoje drevno obličje. Kakvo će tijelo izabrati za konačnu bitku s Nečastivim. U ovoj zemlji toliko je mesija, da bi se pred Crnom Gorom postidio svaki toponim iz Svetog pisma. O borbi između dobra i zla tradicionalno praznoslove oni koji nikad neće iskoračiti iz svojih toplih domova, apartmana, ili iznajmljenih hotelskih soba. Komfor štaba ne napušta se tek tako. O bitkama drže slovo generali bez epoleta na grudima, i bez ijedne bitke u biografiji.

Ako ih pitate, reći će vam da ste pogrešni, i da je sve što činite pogrešno. Ako ih pitate, reći će vam da su baš oni zidali Vavilon, a da ste vi barbari koji ga danas ruše. I da nije bilo njih (to će vam jamačno reći) ne bi bilo niti jedne tvrđave koja danas brani Crnu Goru. Takvi i oni nalik njima propovijedaće o spasenju, reciklirajući već toliko puta reciklirano. Reći će vam i da su oni građani svijeta, a vi tek mali provincijalni činovnik, izišao iz Gogoljeve proze. Jer u perspektivi građana svijeta cijela Crna Gora je provincija, neugledna tačka na karti, sasvim mali urezani detalj na globusu, a svijet je, znate, veliki grad, poput Vašingtona, Njujorka, Rima, ili Beograda, recimo. Naročito Beograda.

I sve to jer su naše mesije i generali još od najranijih dana, ili ranih jada Danila Kiša, u sve izvan Crne Gore, gledali glađu nadničara nakon dana provedenog u polju, ili kao što zaljubljena gimnazijalka gleda u neuzvraćenu ljubav, u školskoj klupi. Ipak, provincija nije zemlja, grad, selo, već čovjek sâm, i to bi naši proroci, mesije i generali arhangelske vojske morali znati. Tjeskoba nije posljedica života u malom, neuglednom mjestu. Tjeskoba smo mi. Ono što jesmo. Uvijek je do nas. Neko je slobodan u liftu, ili zatvorskoj ćeliji, a neko zatočen čak i u mitskom i toliko obožavanom Beogradu. Zato, kad se govori o provinciji mora se voditi računa o semantici. Ako ne zbog onoga koga biste žarko željeli da ponizite, a ono zbog vas, jer, na koncu, vama će se smijati svijet.

Ako notorni provincijalac spočitava provinciju, a Jehovin svjedok ustrojstvo sekte, onda je jasno kao dan da je već opisana tjeskoba toliko narasla da se više ne može obuzdati.

Uostalom, Crnoj Gori ne treba Mesija. Crnoj Gori treba ogledalo. Mnoštvo ogledala. I odraz svakog od nas u njima.