11 °

max 13 ° / min 8 °

Četvrtak

18.04.

13° / 8°

Petak

19.04.

15° / 7°

Subota

20.04.

15° / 6°

Nedjelja

21.04.

11° / 5°

Ponedjeljak

22.04.

16° / 7°

Utorak

23.04.

12° / 11°

Srijeda

24.04.

14° / 9°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Temelji su nam u Crnogorstvu, sve što uđe u Crnu Goru mora se – pocrnogorčiti (1883)

Istorija

Tag Gallery
Comments 0

Temelji su nam u Crnogorstvu, sve što uđe u Crnu Goru mora se – pocrnogorčiti (1883)

Autor: Milena Aprcović

  • Viber

Piše: Vladimir Jovanović

Bezmalo prije vijek i po, vispreniji naši sunarodnici su se pitali: kako crnogorsku narodnost i državnu nezavisnost očuvati vis-à-vis neminovnosti reformi društva na evropskim standardima?

Do crnogorskoga knjaževstva – stoljećima izolovane periferije, gotovo potpuno okružene retrogradnom Otomanskom carevinom – Evropa doslovno stiže tri godine po priznanju nezavisnosti na Berlinskome kongresu: izgrađena je kolska cesta do grada Kotora (tada pod austrijskom okupacijom).

„Crna Gora dovršila je ovoga proljeća jedno veliko djelo, te se može uporediti [sa] sjajnijem pobjedama na Grahovcu, Vučjem Dolu, Fundini”, jer „danas Crna Gora više ne može ostati u svojoj petvjekovnoj osami i zato je, putem od Cetinja do Kotora, pružila iz svoga srca jednu žilu svoju u svijet kojom će joj dohoditi nužna joj za njen novi zadatak hrana”.

„Put od Kotora do Cetinja može se smatrati kao jedna živa arterija”, pisao je „Glas Crnogorca”, „kojom je srce Crne Gore sastavljeno s tijelom ostaloga svijeta, te će sada stojati u vječitom sastavu i svezi s njim”.

„Neka se niko ne boji”, poručuje se, „da će ta hrana promijeniti valjanost naravi crnogorske! To biti ne može!”

Prema tvrdnji iz 1876. izvanjca Milana Kostića u davnini „gospodari crnogorski većinom su zaneseni ‘Crnogorstvom’”. Ili, kako 1845. zapisa Sima Milutinović Sarajlija, Njegoš bijaše „gospodar Crnogorstva”. Prejemnik, knjaz Danilo – ocijeniće 1880. godine „Glas Crnogorca” – „položio je sav život svoj i sve trudove na to, da u Crnogorcima Crnogorstvo podigne i uznese do najvišeg stepena”. No, kako iskonsko Crnogorstvo nakon 1878. suočiti s „jevropeizacijom”?

„Crnogorstvo je jedan u sebi savršen tip, savršen naravno u svojijem osobinama koji je u jezgri svojoj toliko snažan i moćan, da ga tuđi uplivi nigda izopačiti ne može.

Hrana kulturna, koja iz prosvijetljenoga svijeta bude došla u Crnu Goru, biće u njoj prerađena pod moćnom silom životne snage crnogorske; i tek tako prerađena služiće Crnoj Gori na njene unutrašnje i spoljašnje cijelji. Ona će se sastojati samo od onijeh sastavina, koje se ovdje primaju, a to će samo još više pomoći, da se osnaže sve one vrline koje sastavljaju Crnogorstvo”, piše 1883. „Glas Crnogorca”.


***
Dvije godine kasnije anonimni uvodničar „Glasa Crnogorca” ispisuje:

„Sve što se k nama prenese, priđe nego što se na naše zemljište presadi, mora proći kroz crnogorsko sito i rešeto, mora biti okušano na crnogorskom kamenu, mora se najpriđe pocrnogorčiti.

Nek je nešto sto puta dobro i preporučeno u stranom svijetu, ako se ne slaže s našim narodnim bićem, ako ma i najmanje udara na osnovne temelje našega narodnog života koji su u Crnogorstvu ozidani – mi ga nećemo i ne trebamo. Nek je opet nešto prezreno i odbačeno u svijetu kao neskladno sa visokom civilizacijom, ako to služi održanju našem i snazi našoj narodnoj, mi ga nećemo odbacivati”.

„Priličan broj naše mladeži vaspitava se u stranom svijetu na visokijem školama”, piše u nastavku. „Ti, koji su sretni da mogu pohoditi hramove visokijeh nauka, imaju priliku da vide svijet drugčiji no što je u Crnoj Gori”.

A koliko su se naši visokoškolci, osobito oni u Beogradu, držali slijedeće preporuke iz 1883. godine – ocijenite sami:

„U njima se mogu, tijem povodom, probuditi razna osjećanja i stremljenja. Od naše strane nek im je topla preporuka da se ne ostavljaju nigda svojega Crnogorstva, da ga iz svijeta natrag donesu”.

„Od tijeh sinova našijeh mi očekujemo, da pravom prosvjetom pripomognu Crnogorstvu, pripomognu podizanju cjelokupne snage narodne put prosvjete. Zlo bi bilo i naopako, ako bi se među njima našlo takovih, koji bi u svojoj visokoučenosti smatrali da su Crnogorci za to prezrenja dostojni”.

***
U jednome od narednih brojeva, takođe 1883, uvodnik „Glasa Crnogorca” donosi teze koje izgleda ni danas nijesu izgubile na aktuelnosti:

„Ne može se dovoljna snaga položiti na tu okolnost da je naša otadžbina, koja već broji toliko krvavijeh godina, šta više – toliko krvavijeh vjekova, ima tek da postane država u modernom smislu te riječi”.

„Može nam se reći, da je ona postojala već od toliko vjekova”, ali, piše „Glas Crnogorca”, „nije postojala kao država međunarodnoga reda, kao država mirnoga razvitka”.

„Istina je i to, da je naša otadžbina Berlinskim kongresom priznata kao ravnopravna država jevropska i da je kao takva ušla u takozvani koncentrat njini. No je li dovoljno, da se samo jedna država prizna kao takva u kolu jervopskijeh država, pa da tijem samim odmah postane i ravnopravna s njima, ne samo u formalnom i jurističnom smislu, nego baš i u stvari sâmoj?

Mi sâmi osjećamo, više no iko, da to nije dovoljno. Bilo je vazda u svijetu i ostaće tako, da su razni stradali od iluzija bez razloga. Prema tome, zadatak [je] svakoj državi da se ne oslanja na golo slovo svojijeh prava, nego i da nastoji i teži, kako će doći do što više moći, da u slučaju nužde i potrebe svom pravu dade i konkretnu snagu. Nije li to i prvi zadatak našoj državi?

Ogriješio bi se svaki o budućnost ove naše otadžbine, ko bi pomislio, da sad, pošto nas je Jevropa priznala za svoga ravnopravnog člana, možemo skrstiti ruke; i ko bi, prema tome smatrao, da je to priznanje Crne Gore dovoljno za obezbjeđenje budućnosti njene.

To priznanje mora biti dragocjeno za Crnu Goru, no ono ne može biti dovoljno za nju i budućnost njenu. Zasluga je naših starih što su nam stekli to priznanje. Zasluga će naša biti ako ga budemo umjeli održati, sačuvati, osnažiti i predati potomstvu ne samo u goloj formi jedne prazne titule, nego u punoj snazi jednoga živog i moćnog faktora koji se respektuje na sve strane.

Kako ćemo steći tu zaslugu?

Nikako drukčije, nego ako priznatoj državnoj samostalnosti Crne Gore damo unutrašnju moć održanja te samostalnosti u novom položaju njenom; ako od stare Crne Gore, koju su nam pretci naši sačuvali i predali, stvorimo novu modernu državu na temelju starom a u oblicima novim.

Jesmo li baš mi pozvani da to učinimo?

Niko drugi nego mi i naraštaji koji će za nama doći. U životu naroda svaki naraštaj ima svoje zadatke, koji mu se nalažu samijem mijenama, kroz koje život naroda prolazi u razvitku svome. Naši stari imali su zadatak, da s jataganom u ruci održe slobodu svoju i samostalnost Crne Gore. Oni su taj zadatak savjesno ispunili; i mi im svi s blagodarnošću kličemo: Slava im!

Hoće li i naši potomci nama klicati: slava im?

To zavisi od nas samijeh, zavisi od toga, kako ćemo mi riješiti zadatke koji leže na nama i pred nama, koje pred nas polaže nova mijena u koju je ušla naša država.

Kazali smo već koji su to zadatci: da od stare Crne Gore stvorimo novu državu; da na temelju stare crnogorske države i njenoga životvornog korijena podignemo novu državnu zgradu, novo državno tijelo kroz koje će opticati krv staroga životvorećeg Crnogorstva, no koje će zadahnjivati napredna struja na čiste atmosfere prave jevropske kulture i civilizacije; da novu crnogorsku državu snabdjemo svijema onijem atributima državne moći i državnijeh sposobnosti, pored kojijeh će biti u stanju da se nađe u kolu jevropskijeh država, ne samo uz golo priznanje, nego i uz svestrano respektovanje s njihove strane”.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR