Piše: Vladimir Jovanović
O susretu mitropolita Petra II Perovića-Njegoša i pape Pija IX u rezidenciji hrama Svetoga Petra (Basilica Papale di San Pietro) u Rimu sačuvan je zapis crnogorskoga senatora i književnika Stevana Perovića-Cuce (1830-1857). On je sin serdara Andrije Perovića, jednoga od trojice Njegoševih pratilaca. Pismo je pronašao dr Ilija Radosavović i 1956. objavio ga u „Istorijskim zapisima” (XII, 1-2, str. 336).
Stevan Perović-Cuca piše 3/15. marta 1851. iz Beograda dr Vilemu Dušanu Lamblu, češkome naučniku koji izučava južnoslovenske jezike, a 1850. boravio je u Crnoj Gori, da se „pre tri i više meseca Vladika krene iz Crne Gore zajedno s mojim ocem, koga ti poznaješ, i s jošte dva Crnogorca u Beč”, a docnije se zaputiše za Italiju: Veneciju, Milano, Đenovu, Firencu…
Njegoš, sa tročlanom pratnjom, veli Perović, doputovao u „Rim, gde ga papa s osobitom česti dočeka, primi na vizitu, pokaže mu sve drevnosti i dade mu jednoga kardinala, koji ga je svuda vodio gde je zahtevao; on se tu mnogo bavio, gde je jedne stihove kubi Svetog Petra načinio”.
„Stihove kubi Svetog Petra” je Njegoševa pjesma „Rim 1. j[a]n[uar] 1851. Upisato na kupoli Sv. Petra”. Datum 1. januar 1851. je po starome kalendaru, što odgovara 13. januaru po novome. Pjesma glasi:
„Radi čovjek sve što radit' može,
Da ugodi tebi, višnji Bože!
S oblacima svete kule veže,
U kulama čisti tamjan žeže,
Sa napregom himne piše,
K tebi rabskom pobožnosti diše –
Umom guste mrake prosijeca,
A djetinskim nariječijem jeca,
Burom smutnom uzvijani atom,
Tainstvenom zapaljenij vatrom,
Hoće ime tvoje da izreče,
Što čustvuje, to hoće da reče –
Sa uzdahom tople suze roni
To ga dužnost – to ga nužda goni –
Rukovodstva ovdje hoće tvoga,
A za grobom blaženstva tihoga. –
Hram je ovaj čudo, tebi sliči,
Nek’ tvoj gordij oltar zemlju diči!
Oh! kud basam? što l’ ja sada kažem?
S vječnim plamom što prašinu slažem!
Ta on nije do tvorca slaboga,
Hram on nije za Boga silnoga –
Već rukotvor na malom poprištu,
Kao mravja što je na mravištu –
Ti si sebi hram diga’ nad svima,
Što sav strašnij prostor obuzima!
Tme mirovah pravilnijem hodom,
Pod kristalnim igraju mu svodom!
Vrijeme teče bistrijem potokom,
Pod njegovom kupolom visokom!
Vječnost krije smršene tragove,
U negove široke uglove – !
Svi svjetovi vječnim fakelima
Kružaju se tron[o]m nebesima!
Služe hramu za svetila tvome,
Služe obštem otcu prevječnome, –
Disk sredine, s koga lučah hramovi
Svud’ se siplju kako vihorovi,
Na sredini sto[j]i tvoga hrama
Te preliva zrake u zrakama,
Služi živog plama istočnikom,
Služi tvo[j]im vječnim žertvenikom!”
***
Tek na marginama, neki od autora su prethodnih decenija pominjali ovaj susret u Vatikanu. Odgovor nekoga od Crnogoraca iz Njegoševe pratnje kamerijeru Pija IX – da se „Crnogorci rastaju od oružja samo na samrtnoj postelji!” – „mogao je zvučati izveštačeno da ga je neko drugi izgovorio, ali u ovom slučaju on je bio sasvim prirodan i jednostavan” („Годишен зборник, Универзитет Кирил и Методиј’ – Филозофски факултет”, Skoplje, 1964, str. 30).
Međutim, neki taj odgovor pripisuju upravo Njegošu: „Tom prilikom je nastala ona njegova [Njegoševa] čuvena izreka da se Crnogorci samo na samrtnoj postelji rastaju od oružja, jer nije ispoštovao protokol prijema kod Pape“ („Društveno politička misao Njegoša”, zbornik, Srpska akademija nauka i umetnosti, knj. 27, Beograd, 2006, str. 308)…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR