Kontroverze istorije Ukrajine 20. vijeka

Piše: Katya Cengel

Prije nego što su ruske snage ispalile rakete na ukrajinsku prijestonicu Kijev, zauzele Černobilj, mjesto najgore nuklearne nesreće na svijetu i napale Harkiv, drugi po veličini grad u Ukrajini, Vladimir Putin saopštio je neke probrane formulacije. U eseju na veb stranici Kremlja — koji je objavljen u ruskoj, ukrajinskoj i engleskoj verziji — jula prošle godine je Putin sovjetskim liderima pripisao zasluge za izmišljanje ukrajinske države (republike) unutar Sovjetskoga Saveza, na način, tvrdi, da su stvorili fiktivnu naciju nedostojnu suvereniteta i to, biva, na istorijski ruskoj teritoriji.

Nakon što je Ukrajina proglasila nezavisnost 1991. godine, nastavio je Putin, ukrajinski lideri su „počeli da mitologizuju i dopisuju istoriju, preuređujući sve što je ujedinilo [Rusiju i Ukrajinu] i opisujući period kada je Ukrajina bila dio Ruskoga carstva i Sovjetskoga Saveza kao okupaciju“.

Međutim, istorijska osnova moderne Ukrajine je mnogo složenija od Putinove verzije. Kako „New York Times” navodi, ukrajinska država obuhvata „hiljadugodišnju istoriju promjene religija, granica i naroda“, a „svako osvajanje zaraćenih frakcija i raznolika geografija Ukrajine... stvorili su složenu strukturu”.

Tokom vijekova, Ruska i Austro-Ugarska carevina, prije njih Poljska i Litvanija, imale su jurisdikcije nad Ukrajinom, koja je svoju modernu nezavisnost prvi put potvrdila 1917. godine — formiranjem Ukrajinske Narodne Republike [izvorno: Українська Народна Республіка, prim].

Rusija je ubrzo [1922. godine] povratila kontrolu nad Ukrajinom, čime je postala dio novouspostavljenoga Sovjetskoga Saveza. Moskva je zadržala vlast u Ukrajini do 1941, kada je Njemačka izvršila invaziju. Debata o tome kako pamtiti ovu ratnu istoriju, kao i njezine implikacije na ukrajinski nacionalizam i nezavisnost, važna je za razumevanje aktuelnoga sukoba.

Prema Putinovoj verziji, savremeni ukrajinski pokret za nezavisnost nije započeo 1917, već tokom Drugoga svjetskoga rata. Naime, pod njemačkom okupacijom Ukrajine, između 1941. i 1944. godine, neki ukrajinski borci za nezavisnost pridružili su se nacistima, koje su smatrali spasiocima od sovjetskoga ugnjetavanja.

[Napomena: Oružano krilo ove frakcije ukrajinskih nacionalista je bila Ukrajinska ustanička armija, izvorno: Українська повстанська армія, skraćeno UPA. Brojala je najmanje 25-30.000 aktivnih pripadnika. Prema zvaničnim SSSR izvorima, samo u periodu kada u Ukrajini, nakon povlačenja nije bilo Njemaca, od 1944. do 1956. pripadnici UPA gerile su počinili 14.424 oružanih napada, ubivši čak 30.676 Sovjeta-komunista, crvenoarmejaca, pripadnika NKVD-a i drugih službi bezbjednosti SSSR-a — prev.]

„Putin koristi ovu epizodu u istoriji da bi prikazao svaki pokušaj Ukrajine za suverenitetom kao nacistički poduhvat”, kaže Markijan Dobčanski, istoričar s Ukrajinskoga istraživačkoga instituta Univerziteta Harvard. „To je zaista samo zapanjujuće ciničan pokušaj da se vodi informacioni rat i utiče poluinformacijma na mišljenje ljudi“, dodaje on.

Dobčanski je u grupi stručnjaka koji su javno osporili Putinovu verziju u sendviču nacističke okupacije Ukrajine i godina sovjetske vlasti. „Izostavljajući kratkotrajni, ali teško izboreni period nezavisnosti Ukrajine početkom 20. vijeka, Putin zanemaruje i tri posljednje decenije suvereniteta zemlje”, kaže Dobčanski.

Skoro svi ovi stručnjaci za ukrajinsku istoriju počinju svoje referate s padom Ruske carevine, od 1917, kada su se desetine hiljada Ukrajinaca borile protiv boljševičke Crvene armije da bi uspostavile nezavisnu Ukrajinsku Narodnu Republiku.

Ukrajinci su produžili oružnu borbu za nezavisnost do 1922. godine, kada su poraženi od Sovjeta. Ukrajina postaje Ukrajinska Sovjetska Republika [Українська Радянська Соціалістична Республіка], tj. federalni dio Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSRR).

Takođe su izostavljeni iz „putinovske“ verzije događaja genocid i progoni koji su se desili pod sovjetskom vlašću. Najpoznatiji takav događaj je Velika glad ili Golodomor, termin koji spaja ukrajinske riječi za gladovanje i nanošenje smrti [na ukrajinskome izvorno: Голодомор, a na drugim jezicima se naziva i Holodomor — prim].

Početkom 1930-ih odnio je Golodomor živote oko 3,9 miliona ljudi, ili otprilike 13 odsto ukrajinskoga stanovništva.

[Prema drugim procjenama, broj žrtava iz Kremlja vještački izazvane velike gladi 1932-1933. iznosi 4-10,5 miliona Ukrajinaca — prim].

Masovna glad je direktan rezultat sovjetske politike usmjerene na kažnjavanje ukrajinskih farmera koji su se borili protiv sovjetskih pretenzija da ih kolektivizuju.

Sovjeti su takođe vodili intenzivnu kampanju „rusifikacije“, progoneći ukrajinsku kulturnu elitu i ukrajinski jezik [українська мова], uzdižući ruski jezik i kulturu iznad svih drugih. „Kada je Njemačka izvršila invaziju 1941. godine, neki Ukrajinci, posebno oni u zapadnoj Ukrajini, viđeli su ih kao oslobodioce”, kaže Oksana Ševel, politikološkinja s Univerziteta Tafts.

„Ukrajinci nijesu toliko željeli da žive pod Njemcima, koliko da pobjegnu od Sovjeta”, precizira Ševel, koja rukovodi obrazovnom organizacijom Američko udruženje za ukrajinske studije. „Širi cilj je bio uspostavljanje nezavisne ukrajinske države”, kaže ona, „ali su u tom procesu [neki Ukrajinci] takođe učestvovali u Holokaustu [protiv Jevreja u Ukrajini, prim]“.

Pitanje za Oksanu Ševel je kako se odnositi prema ovoj epizodi istorije? „Sa sovjetske tačke gledišta, koju Putin još uvijek prihvata, to je jednostavno”, kaže ona. „Čak i ako ostavimo Holokaust na stranu, ukrajinski nacionalisti su bili ‘loši momci’ jer su se ‘borili protiv sovjetske države’”.

I sada se Putin i drugi često oslanjaju na ratnu saradnju nekih Ukrajinaca s nacistima kako bi neosnovano okarakterisali modernu ukrajinsku naciju kao nacističku; u govoru od 24. februara, ruski predśednik je tvrdio da su „demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine“ ključni ciljevi invazije.

S ukrajinske strane, debata o ratnoj istoriji zemlje je složenija. Da li su ukrajinski nacionalisti „loši momci” zato što su učestvovali u Holokaustu, pita Ševel, ili „dobri momci” jer su se borili za nezavisnost? Za Putina je čak i pokretanje ovoga pitanja zapaljivo. „Svaka vrsta preispitivanja sovjetskoga tretmana istorije je ono što bi Putin smatrao nacističkim pristupom ili nacifikacijom“, kaže Ševel.

Negiranje tvrdnje da je Ukrajina nacistička država ne znači umanjivanje ratnih akcija nacista u Ukrajini. Natali Belski, istoričarka s Univerziteta Minesota Dulut, ističe da se jedan od najvećih masakra Holokausta dogodio u neposrednoj blizini Kijeva. Između 1941. i 1943. godine, njemački nacisti su — potpomognuti lokalnim kolaboracionistima — strijeljali 70.000 do 100.000 ljudi, od kojih su mnogi Jevreji, u Babinom Jaru, jaruzi na periferiji Kijeva. Prema Nacionalnome muzeju Drugoga svjetskoga rata, svaka četvrta jevrejska žrtva Holokausta ubijena je u Ukrajini.

„Dok Njemci često misle o Drugome svjetskom ratu kao o borbi protiv Rusa, većina frontova je zapravo bila u današnjoj Ukrajini i Bjelorusiji, a dijelom u zapadnoj Rusiji”, kaže Markijan Dobčanski. Pod njemačkom okupacijom, nekoliko miliona Ukrajinaca poslato je u Njemačku da rade na farmama i u fabrikama.

Ipak, pošto je nacistička rasna hijerarhija stavila Ukrajince iznad Rusa, nacisti su učinili ograničen pokušaj da promovišu ukrajinsku nacionalnu kulturu na okupiranim teritorijama — potez koji je, zauzvrat, pomogao da se dio ukrajinskoga nacionalističkoga pokreta prevede na njemačku stranu.

„Te nacionalističke grupe su svakako imale antisemitske elemente“, kaže Natali Belski. „Ali su u suštini smatrali da je veća vjerovatnoća da će ukrajinsku nezavisnost dobiti pod nacističkom nego pod sovjetskom okupacijom”. Nacisti su, kaže ona, obećali ukrajinskim nacionalistima nezavisnost — poslije rata.

Međutim, čak i prije poraza od saveznika 1945, Njemci su se okrenuli protiv nekih od svojih ukrajinskih saveznika, uključujući jednoga od najpoznatijih boraca za nezavisnost — Stepana Andrijoviča Banderu.

U svojoj borbi protiv Sovjeta, Bandera se kratkotrajno pridružio Njemcima, da bi, međutim, završio u nacističkom koncentracionom logoru nakon što je odbio da poništi proglašenje ukrajinske državnosti 1941. godine, nezavisno od Njemca [Banderu su Njemci zatočili u koncentracioni logor „Sachsenhausen”, prim].

Pušten je Bandera iz logora tek 1944. da bi pomogao Njemcima da se ponovo bore protiv Sovjeta.

Bandera je preživio rat, ali sovjetski KGB ga je [preko agenta u Minhenu, prim] otrovao 1959. godine. Ukrajinski predśednik Viktor Juščenko dodijelio je 2010. Banderi titulu „Heroja Ukrajine“, ali je ta čast poništena godinu kasnije.

„Ovo [preispitivanje učešća nekih Ukrajinaca u ratnim zvjerstvima] izazvalo je relativno težak dijalog u Ukrajini o pitanju saučesništva“, kaže Natali Belski. A Putin je pomenuo ukrajinske nacionaliste u službi svoje političke agende prikazivanja modernih Ukrajinaca kao nacista.

„Prije ruske invazije na Krim 2014, mnogi Ukrajinci su gledali na Banderu i druge borce za nezavisnost iz sredine 20. vijeka u nepovoljnijem svijetlu”, kaže Oksana Ševel. Međutim, nakon toga je primjetila dinamičnu promjenu, a Banderine saborce, od kojih su se neki borili uz naciste, nazvali su herojima. Sovjeti, koji su nekada smatrani oslobodiocima od nacista, sada su ponovo „loši momci”.

Stepan Bandera možda više nije zvanični heroj Ukrajine, ali śećanje na njega i śećanje na druge borce za nezavisnost ostaju. Ukrajina je 2015. godine usvojila niz zakona o dekomunizaciji koji pozivaju na uklanjanje sovjetskih spomenika i preimenovanje javnih prostora u čast ukrajinskih nacionalista i nacionalističkih organizacija uključujući one za koje se zna da su učestvovale u Holokaustu. Zakon je naišao na odbijanje stručnjaka za ukrajinsku istoriju koji ga vide kao „izbjeljivanje” ili ignorisanje mračnih strana ovih pokreta i njihovih aktivnosti.

Na primjer, Oksana Ševel se slaže da potpuni preokret u kadriranju „vjerovatno nije najbolji ishod“. Iako je prethodni sovjetski narativ bio naglašeno jednostran, ona upozorava da ga ne treba zamijeniti obrnuto jednostranim narativom koji ukrajinske nacionaliste bezuslovno označava kao „dobre momke”. U svakome slučaju, veli Ševel, o tome bi trebalo da se raspravlja interno, a ne od strane stranoga osvajača: „To jeste problematična tema, ali to je domaća, isključivo ukrajinska debata”.

Markijan Dobčanski, sa svoje strane, vjeruje da Ukrajina ima pravo na sopstvenu verziju istorije i da bi Ukrajincima trebalo dozvoliti da biraju kako da predstave svoja iskustva. On hvali napore lokalnih istraživača u Ukrajini da prouče Holokaust i otvore svoje arhive. Napominje da je aktuelni predśednik Ukrajine Volodimir Zelenski — Jevrejin. „Ukrajina je započela proces suočavanja s najmračnijim stranicama svoje prošlosti“, kaže on.

„U današnjoj nabijenoj atmosferi”, primjećuje Natali Belski, „iznošenje bilo čega kritičnog o ukrajinskome nacionalizmu ili skretanje pažnje na povezanost nekih ukrajinskih nacionalista iz sredine 20. vijeka s nacistima, može se neopravdano posmatrati kao podrška ruskome prikazivanju Ukrajine kao nacističke nacije”.

Ovaj ruski narativ nije ništa novo. Naprotiv, dodaje Markijan Dobčanski, to je dio dugoročnoga ruskoga rata dezinformisanja protiv Ukrajine. Putinovo neistorijsko opravdanje invazije ne iznenađuje. Ono što Putina iznenađuje jeste izliv podrške iz cijeloga svijeta za Ukrajinu; a čak i neki pro-putinovski zapadni mediji odaju počast opkoljenome narodu.

Dobčanski rezimira da je ogorčeni ukrajinski odgovor na invaziju vezan za relativno skorašnje preispitivanje kolonijalizma od strane Rusije. Pošto je Ukrajina uspješno reintegrisana u Sovjetski Savez nakon Drugoga svjetskoga rata, Dobčanski ne vidi taj period, koji je doveo do ukrajinske nezavisnosti 1991. godine, kao okupaciju — koliko kao odnos između kolonije i kolonizatora. Ratujući u Ukrajini, Putin, u suštini, pokušava da povrati sovjetsku koloniju.

„Ruski lideri ne priznaju nijednu ukrajinsku istorijsku sudbinu osim one koju su zamislili za njih“, kaže Dobčanski. Čini se. međutim, da Ukrajina — i svijet — zamišljaju nešto drugačije svoju istorijsku sudbinu.

(Prijevod: V.J.)