Bilbord kao paradigma

Za Antenu M piše: Nevena Kovačević

Državni praznici,  bez presedana donesu nam neku novu, osvježivačku čar. Makar je tako u posljednjih pet godina.

Što bi vojvoda rekao – taman da se naviknemo na ovo novo, rekla bih ledeno doba. No, na njegovu žalost, nećemo se navikavati, a još manje miriti sa Vojvodinim uzusima.

Radna sredstva PR službi koje su bjesomučno branile gradonačelnika Mujovića, dobro su se usijala, možda su čak i pregorela, pa će uskočiti koji euro iz državne kase za popravku. Jer – nije mala stvar poslati na desetine saopštenja, desetinama medija. A tek vrijeme koje je izdvojeno na odbrambeno tvitovanje, nagradiće se nekim skupocjenim putovanjima. Opet, o našem trošku, a kako bi drugačije. Neko ko ne živi u ovoj našoj nedođiji pomislio bi da je gradonačelnik, koji nužno nije fašista, ali jeste njihov saveznik i kolaborant, fizički napadnut od strane okupljenih antifašista. Kad ono – samo zvižduci, koji se inače prolamaju đe god se Mujović i njegov neformalni advokat Spajić pojave. Ne moramo pratiti sport ili pozorišne predstave – snimci su sasvim dovoljni.

Izgleda da je gradonačelnik ovoga puta ipak očekivao katarzičan doček – jer je, jelte, došao da se pokloni herojima antifašističke borbe. Saborac klerofašističke klike i politički preletač – može li niže.

No, uspio je Mujović, sasvim nesvjesno da ujedini rasparčanu većinu. Počev od prosrpskih, preko srednjičarskih, sve do albanskih (ako Nik govori u njihovo ime) stranaka zavladao je šok i nevjerica. A najviše kritika, naravno, ide poslanicima opozicije, jer oni, kao tipični zli duhovi huškaju građane. Najprije na zvižduke, a zatim, daleko se kazalo i na fizičko nasilje, da Mujović nije onako stoički podnio zvižduke i dostojanstveno pobjegao.

U moru branitelja, jedan se ipak izdvojio. Pitaše Mujovića da prokomentariše incident, a premijer, s prezirom prema neugodnim temama reklo bi se s već pripremljenom reakcijom, reče da su u velikim obavezama, sa blaženim osmijehom, a biće vremena za konferencije i pitanja – tamo neđe kad Mujovićev odgovor više nikoga ne bude zanimao.

Da toliko puta Mujovićevi braniči nijesu istakli njegovu titulu univerzitetskoga profesora, pomislili bismo da mu se svezao jezik. Ovako, scena neodoljivo podsjeća na Vučićevo ućutkivanje raznih marioneta, ili bježanje sa konferencije jer ne može da sluša Dačićevo pravdanje kako nije bilo policijske intervencije. Sve su prilike da je crnogorski mali Vučić samo zamijenjen novim, ne tako malim Vučićem.

Doduše, kad smo već kod radikala, Vojislav Šešelj nikad nije prestao da maše doktorskim disertacijama, ali je uprkos tome ratni zločinac i marginalna figura koja ne odustaje od sopstvenog koncepta promjene balkanskih granica, iako i sam zna da je takva retrogradna zamisao u domenu nemoguće misije. Dakle, ostaje mu da sa ekrana medijskih kerbera prijeti, dok ga politički sin od svoje muke apsolutno ne ferma.

Elem, dojmilo mi se da nam je nekako promakao bilbord na nikšićkom skveru, a ne bi smio. Izuzev nekoliko reakcija, ostao je ispod radara i faktički neprimijećen.

Najprije, zapitajmo se kako li je zapravo mister kokarda osmislio ovu genijalnu ideju. Vojvodin govor u Nevesinju i glave darovitog šubare i nešto manje darovitog Darija odmah su prepune nebuloza.

Vojvoda negira cjelovitost BIH, stavlja Crnu Goru i Srbiju u istu ravan i pomiriteljski pronosi svesrpsko jedinstvo.

Tu je, dakle, simbolička i logička poveznica. Nema građana na koje može poslati crkvena bratstva i zasuti ih suzavcem, ali ima prostora za unižavanje države poganim provokacijama.

Dobro, znamo da je šubara istoriju učio iz crkveno-ideoloških spisa, a ne iz udžbenika, pa je njegova ushićenost razumljiva. Nije baš da su nam udžbenici najsavršeniji, ali su svakako svrsishodniji od političkih pamfleta.

Prvo, nevesinjska puška osim u ispranim mozgovima nenaučnih revizionista, nema nikakve veze sa 13. julom, niti sa Berlinskim kongresom, na kojem su, Crna Gora i Srbija priznate kao dvije odvojene i nezavisne države. A dosjetio se Marko još jedne genijalnosti – nema crvene zastave, ali biće trobojke. Davno smo se pomirili da se državni praznici u Nikšiću ne proslavljaju. Zato nas ne čašćavajte prekrajačkim bilbordima, kumim vas bogom. Nagledali smo se, bogme bilbord ekonomije, grafitnog govora mržnje, ali i bilborda kojima se kreči istorija.

Da jednom za vazda upišemo – državni praznici u Nikšiću ne obilježavaju se, sve dok je način obilježavanja šubarina volja. Mislim da je dogovor fer – mirni smo i znamo na čemu smo.

Da poentiram, iako možda ne djeluje tako – bilbord je ogledalo državne trojke, jer nije zasmetao baš nikom od srednjeputaša. Nadalje, dok je opozicija polagala vijenac Ljubu Čupiću i kralju Nikoli, kokarda je nemušto slavio veze Crne Gore i stare Hercegovine, jer opet nije naučio crkvenu lekciju koja sadrži izmišljenu verziju crnogorsko-hercegovačkog, a po Milanu Kneževiću i srpskog ustanka. Da nijesmo zdravih glava, pomislili bismo da su se pripadnici NOB-a, pušku uz pušku s  četnicima borili za Garašaninovo velikosrpsko zajedništvo, u za to vrijeme modernoj formi. Međutim, pokušaj rušenja antifašističkih temelja s više strana prop'o.

Laž je najskuplja velikosrpska reč, a istina najnedokučiviji pojam. Dokazao nam je to i primjer vaspitanog strikovog miljenika, koji, izgleda, ipak jeste pucao, ali nije htio nikog da ubije, već se samo igrao rata, vježbajući vještine naučene od ponosnog pripadnika Sedmog bataljona. Da vas na vrijeme upozorim – nemojte slučajno da pravite kakve zborove kad uslijedi hapšenje ovog kulturnog momka. A Boris Bogdanović, zajedno sa Koprivicom i Bečićem, za Mandićev hajtar, obavezno da veting proširi i na Forenzički centar. Đe baš na bezgrešnom Danilu neuki forenzičari tako da omanu. I još nešto – spriječiti progon Ljubiše alijas Metodija i u tom pravcu ubrzati veting, Jer nije u redu maltretirati popa zbog krivotvorenja istorije i glorifikacije dželata i Hitlerovog sluge Pavla Đurišića.

Šta smo naučili – hiljadu puta izgovorena laž ne postaje istina, a psovanje majke građaninu zapravo je psovanje antifašističke tradicije, kojoj se srednjičari tek protokolarno klanjaju. I nadam se – naučili smo da moramo biti proaktivniji, jer nas od neofašizma, u ruhu DF i mantijaških slavljenika čiča Draže, Mladića, bajoneta i etničkog čišćenja, ili dominantno centrističkom koje slavi isto to, samo u privatnoj režiji, niko osim nas samih ne može i neće odbraniti.

I da brukanje sa Vukovićem i Stanišićem ne smijemo zaboraviti onako kako smo onomad zaboravili brukanje sa Draganom Koprivicom, a da Milošu dugujemo veliki i iskren zagrljaj jer je ipak pokazao da postoji svijetlo na kraju mračnog sramotnog tunela uskliknuvši da se domovina ne prodaje.