13 °

max 19 ° / min 11 °

Subota

04.05.

19° / 11°

Nedjelja

05.05.

21° / 12°

Ponedjeljak

06.05.

20° / 12°

Utorak

07.05.

21° / 13°

Srijeda

08.05.

23° / 14°

Četvrtak

09.05.

18° / 14°

Petak

10.05.

20° / 13°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Ś i Ź u Nikšiću, Grahovu, Banjanima, Rudini i Goliji (1927, prvi dio)

Istorija

Tag Gallery
Comments 0

Ś i Ź u Nikšiću, Grahovu, Banjanima, Rudini i Goliji (1927, prvi dio)

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: V.J.

Imajući namjeru da što bolje upoznam ovaj govor, obišao sam kako mjesta bliže okoline Nikšića tako i plemena: Grahova, Banjana, Rudina i Golije — pisao je 1927. godine Danilo Vušović (na slici gore).

U studiji s nedekvatnim naslovom, „Dialekat istočne Hercegovine”, štampanoj u „Srpskome dialektološkome zborniku: Rasprave i građa” (III, Beograd-Zemun), a suprotno svim važnijim nalazima koje predočava, navodi u prvoj rečenici: „Ovo je narečje samo jedan deo hercegovačkog dialekta i nalazi se, uglavnom, na istoku od linije Trebinje-Bileća-Gacko, na terenu koji se obično naziva ‘Starom Hercegovinom’”.

Kažemo suprotno nalazima u studiji, jer Vušović, talentovani i prerano preminuli crnogorski filolog (1900-1939, rođen u Bršnu kraj Nikšića) između ostaloga identifikuje dosljednu jekavsku jotaciju i sistem od 32 glasa (fonema), što su na južnoslovenskim prostorima karakteristike na nivou opštosti, masovnosti i dosljednosti samo u Crnoj Gori (iako je tačno da one postoje ili su ranije postojale i u nekim enklavama blizu cnogorskih granica, što je i prirodno i logično).

Vušović crnogorske glasove „Ś” („meko š”) i „Ź” („meko ž”) obilježava posebnim ćiriličnim slovima: „Ć” i „З́”, a ista takva su u novija vremena zaista i unijeta u crnogorsku azbuku. Takođe, Vušović bilježi i glas „з” (dz) kao izuzetak; taj glas nije kodifikovan pravopisom crnogorskoga jezika.

Areali Nikšića, Grahova, Banjana, Rudina i Golije ne razlikuju se bitnije od govornoga crnogorskoga jezika u svim ostalim krajevima Crne Gore — na primjer, uporedi na linkovima dolje filološke studije o „Istočnocrnogorskome dijalektu” Mihaila Stevanovića iz 1926-1930. i „Govoru Pive i Drobnjaka” Jovana Vukovića iz 1940. godine.

Neke od nalaza iz „Dialekata istočne Hercegovine” — studije s kojom hronološki de facto počinju ozbiljnija izučavanja crnogorskoga jezika — prenosim (u dva nastavka) na latinici s ćiriličnoga izvornika i ekavske varijante s/h ili h/s jezika na kojem je 1927. objavljena, a taj se negdašnji „književni standard” drastično razlikovao od jezika Vušovićeva rodnoga kraja…

-----
UVOD. Geografski položaj i stanovništvo. — …Nikšić, sa selima Nikšićske župe i polja, ima unekoliko prirodnu granicu, i odvojen je planinskim lancima od pomenutih plemena. Počevši sa istočne strane, granica bi se kretala planinama i planinskim vencima ovim redom: Buhavice, Prekornica, planine Nikšićske župe, koje ju potpuno zatvaraju — zatim: Vojnik i Javorak sa severa, Njegoš i Zla Gora sa zapada, a Budoš i Planinca zatvaraju Nikšićsko polje sa južne strane. Varoš Nikšić je na sredini polja, a unekoliko ispod samih planinskih lanaca poređana su sela i zaseoci.

Skoro potpuno odvojena, na severoistočnoj strani Nikšića, nalaze se sela Nikšićske župe: Morakovo, Staro Selo, Bjeloševina, Jugović, Kuta, Liverovići, Zagrad i Oblatno. U samim planinskim udolinama, bez prirodnog izlaza u polje, nalaze se sela: Bršno (ist. od Nikšića), Laz (severoistočno), Dragovoljići i Orah (severno), Šipačno i Duga (severozapadno) i gdegde koji zaselak rasturen ovde-onde po dolinama i rasedima brdskim.

Iz pomenutih sam sela i uneo ponajviše materiala u svoj rad, jer mi izgleda da su u nekom pravcu dobro, može se reći i potpuno, očuvali svoje tipično izgovaranje. Od sela iz kojih sam po nešto uzimao i unosio u svoj rad jesu: Ozrinići, Gornje Polje, Miločani, Brezovik i Zavrh. Ostala pak sela oko Nikšića nisam ni ispitivao naročito, pošto je u njima potpuno drugi tip govora — „CRNOGORSKI ZBORE”, kako bi rekli tamošnji seljaci. Stanovnici tih sela većinom su došljaci iz Ćeklića, Cuca, Čeva i dr. mesta, koji su po „zauzeću” 1877 g. naselili begovska „dobreta” u Glibavcu, Mokroj Njivi, Brezoviku (unekoliko), Kočanima, Stubi, Riđanima, Straševini i Studencima — selima koja se nalaze u neposrednoj blizini Nikšića.

Pošto sam obišao pomenuta sela bliže okoline Nikšića, zadržavajući se negde dan, a negde dva; pošto sam obišao nekolika zaseoka u Goliji, krenuo sam se u zapadnu oblast ovoga govora — u Grahovo, Banjane i Rudine. Ova plemena, pored toga što imaju svojih specialnih govornih osobina, čine unekoliko i geografski jednu celinu. Prirodna njihova granica bila bi: sa istoka (kao što je rečeno) planine Njegoš i Zla Gora, koje ih odvajaju od nikšićske kotline. Od jugoistočne strane pa na jugozapad planine bi išle ovim redom: Pusti Lisac, Droškorica, Kličevac, Dvrsnik, Bijela Gora, Ilino Brdo; sa zapadne strane kao prirodna granica bila bi reka Trebišnica, a se severa planina Kapavica i Somina.

Naselja pomenutih plemena su dosta razbijena: sela i zaseoci su obično rastureni po vlakama i dolinama, a vezani su najčešće dosta slabim putevima „krčanicima”. Mesta ovog kraja koja sam obišao i čiji je material ušao u ovaj rad jesu: Grahovo (varošica), Spila, Viluse; Riječani, Balosave, Broćanac, Dolovi; Petrovići, Drpe, Klenak, Tupan (Donji i Gornji), Velimje (varošica), Miljanići, Dubočke (Donje i Gornje), Koprivice, Crkvice, Mirkovići i Macavare. Sva navedena mesta imaju, uglavnom jedan govorni tip, ali ipak pojedina sela (Drpe, Klenak), imaju — i pored nekih starijih govornih crta — katkada i specialno svojih lokalnih osobina (pasivniji izgovor i sl). Stanovništvo je ovog kraja uopšte dosta staro, tako da nam ovde nije potrebno s te strane ništa naročito govoriti…

U Banjanima se računa kao najstarija porodica Komnenovići-Čivije, koji danas žive u Klenku (pre u Tupinu [Tupanu?]). Isto se tako računaju kao vrlo stare porodice (od pre nekoliko stotina godina): Matovići, Mićovići, Krušići (Velimlje), Kneževići, Perovići, Popovipić u Petrovićima), Lučići (Broćanac) i dr. I u Grahovu su dosta stari: Bulajići (po predanju iz Kuča), Dakovići, Kovačevići i dr…

OPŠTI POGLED. — Iako sam već napred odredio, u grubim potezima, granice ovog dialekta, ipak se mora priznati da je to samo veštački (kao skoro uvek) sa dialekatske straze, pošto se karakterne crte ovog govora rasprostiru i preko tih granica (naročito na sever)… U ovom dialektu postoje, uglavnom, dve izgovorne nianse: nikšićska i grahovsko-banjska…

FONETIKA. Vokali. — …Poznato je da dialekatske podele prestavljaju samo neku vrstu naučnih apstrakcija. Tako se sa formalne strane i naši, štokavski dialekti, klasifikuju prema današnjem izgovoru staroslovenskog zvuka „ѣ”…

Stanovnici Pive, Golije, Banjana, pa i drugih graničnih mesta tim plemenima, obično izgovaraju glas dugo „ѣ” kao glasovnu grupu „ije” — gde se između „i” i „e” sačuvala samo neka vrsta „i/e” prelaznog a katkada kao da se čuje i samo „ie”. Ovaj i ovakav izgovor, mislim, da dolazi otuda što se u pomenutim mestima govori uopšte lakše i pasivnije, što nije slučaj na pr. sa selima bliže okoline Nikšića gde je izgovor odmeren i odsečan i gde se jasno izgovara svako „ije”.

Samo neki primer za gornje slučajeve: – brijeg, snijeg, vijek, lijek, lijeg, snijet, cvijet, blijed, ri(j)eka; miena, ciena, stiena, siena, bieda i sl…

Potpun zvuk „j” čuje se uvek:

α) u složenim glagolima: – obijeliti, nabijediti, oslijepiti, okrijepiti, pregriješiti, promijeniti…;

β) kod prideva i zamenica: instrumental jednine, genitiv, dativ i lokativ množine kod prideva i zamenica: – divnijem, manitijem, slijepijem; ovijem, onijem, tijem; divnijeg, lijepijeg, ovolikijeg, ovijeg; onijema, tijema i sl;

γ) kod priloga sa završetkom na staro „ѣ”: – tudije, ovudije, onudijen, kudijene, nikudijene, svakudijen i sl.

ПРѢ. Zamena jata u ovom prefiksu dvojako se ovde javlja, prema tome da li je dugo ili kratko. Ako je ПРѢ — kao prefiks imenički — onda imamo zamenu dugog jata glasovima: „ije”:

– prijelom, prijenos, prijepad, prijelaz, prijerez, prijegled, prijeskok, prijetok; prijeplet, prijerod, prijepek, prijestup, prijedlog, prijeklad, prijelog, Prijelozi (mesto), prijevod, prijekor i sl…

Ako je ПРѢ — glagolski prefiks — onda imamo zamenu kratkog „ѣ” slogom „je” (odnosno „e” posle „r”):

– prelomiti (staroslovensko: прѣломити), prenositi (прѣносити), prepasti (прѣпасти), prerezati (прѣрезати), preskočiti (прѣскочити), preplesti-prepletati/preplijetati, preroditi, prenositi, prepeći, prestupiti, prelaziti i t.d.

Kod prideva u tom pogledu imamo dvojnost: ako je pridev sagrađen od imenice, onda imamo imenički prefiks „prije”; ali ako je načinjen od glagola, onda je glagolski prefiks „pre-“:

– prijekoran, prijestupan (prijestupna godina), prijepun (nema imenice) i prepun, prijegledan, prijetvaran; prepečen, prelazan, preveden, predložen, prenešen i t.d.

Najzgodnije mi je ovde napomenuti da je zamena kratkoga jata posle glasa „r”, kao što smo to već videli u gornjim primerima, vokalom „e”: – prelomiti, preskočiti, prenositi i t.d.

Poznato je da se u ovakim primerima gubljenje glasa „j” tumači očvršćavanjem negdašnje umekšanosti konsonante „r”. Što se pak glas „j” izgovara u primerima:

– gorje (pored gorije); sagorjeti, gorjeti, pregorjeti, ostarjeti, starješina, korjenić, Korjenići (selo), korjenićski, okorjeti, okorjeli (zlikovac), svirjep, barjela (sekundarno „ѣ” od tal. Ьarile)…

…to bi se, mislim, moglo objasniti time, što se u svim navedenim primerima glas „j” nalazi u drugom slogu iza konsonanta „r”: – gor-je, star-ješina, kor-jenić i sl; a s druge strane, što ima skoro za svaku navedenu reč isti ili sličan oblik sa „ije”: – gorje-gorije, korjenić-korijen, sagorjeti-sagorijevati i t.d, što, nesumnjivo takođe može uticati na javljanje glasa „j”.

Ispred glasova „o” i „j” (isto tako „đ” i „lj” u kojima se „lj” sadrži) imamo obično zamenu „ѣ” vokalom „i” (dio, sijati i sl); ali se u ovom govoru vrlo često čuju primeri koji odstupaju od tog pravila:

– śeđeo, viđeo, śeo, đeo, ođeo se, šćeo, sreo, jeo (i ijo), śejati, pośejati, prelećeo, uśeđelica, kiśeo.

Nesumjivo je da su svi ovi primeri napravljeni prema partikuli žen. roda: – śedela, viđela, śela, đela i sl. U primerima kao: – śejati, śeđeti, pośejati; možemo takođe videti slično obrazovanje prema: – śeme, śedalo i sl.

Potrebno je napomenuti da u ovom dialektu ima veki broj reči sa novom glasovnom grupom „ije”. Najobičnije je to u rečima sa sufiksom „ir”, gde je većinom u staroslovenskom nekada bio vokal „ы”: – kumpijer, vodijer, pastijer, kosijer, talijer, kolijer, putijer; pa i: kumpijerište, manastijerski i namastijerski (ali: manastir i namastir)…

Nekoliko iterativnih glagola često svoje dugo korenovo „i” zamenjuju u govoru refleksom dugog jata „ije”: – počijevati (m. počivati), počijevam; sakrpjevati, pokrijevati, kijevati (ali: kijam), odriječem se i slično.

Analogiska zamena jata u ovim primerima mogla se lako stvoriti prema čestoj naporednoj upotrebi oblika instrumental jednine: – golim-golijem, dobrim-dobrijem...; a naročito prema glagolima: – liti-lijevati, proliti-prolijevati, sniti-snijevati i sl. Isto tako ima jedan broj reči koje dosta često svoje dugo „e” (koje je obično u nastavku) zamenjuju refleksom dugog jata (ije): – bolijest, golijet, bandijera, rukovijet, Bokijelj (dužina prema Bokelj), podumijenta…

Sa novim neorgansknm „je” zabeležio sam primere: – śeroma, śeroče, śerotiša, pomjet; i talijanske reči na „el[l]o”: – burđela (Ьordello), mišćela (mortella), košćela (Costello). Nije nepotrebno mislim navesti nekoliko primera gde u ovom govoru, mesto uobičajene zamene „ѣ” sa „ije” („je”), katkada imamo i vokal „i”: – „gorilla” od vatre; „strpila se neko vrijeme”; „volila je doći”; „razumismo li se?”…

Navešću takođe nekoliko primera ekavskog izgovora koji su većinom u ovom dialektu uopšteni: – celivati (i čelivati), opletati (i oplijetati), prepletati, zapletati, cesta, gvozden (i gvožđen), telo (obično u Nikš. Župi); veđe, pozleda, precenjivati (Petrovići, i: prećenjivati)…

Navešću samo neke zabeležene primere gde se mesto starog poluglasnika javlja vokal „o” mesto običnog „a”. U primeru: vozduk/g, vospitati, vospitan, vospitaše — najverovatnije je da imamo uticaj crkvenog jezika. Stari predlog „съ” ovde često glasi „so”: – so tim, so njim; so šnjim; so čim…

U selima naseljenim novim crnogorskim stanovništvom katkada se čuju i primeri: – noćes, mazek, gde je razvijen vokal „e” mesto starog poluglasa, što dolazi od crnogorskog: – ноћес, мазек…

Asimilacija vokala… Vokalska je asimilacija vrlo interesantan pojav u jeziku. Navešću primere koje sam zabeležio za takvo jednačenje. – Bogo mi (ali: tako mi Boga), nogo (nego), onomo (ovamo), onomo (onamo), ete (eto), ene (eno), etej, evej, enen, Velemje (Velimlje)... Navedeni primeri čuju se vrlo često.

Vokali „a” + „o” u ovom se govoru dvojako sažimaju. Mesta bliže okoline Nikšića (sela Nikšićskog polja i Župe) ta dva vokala sažimaju obično u dugo „â”: – došâ, gleda, naša, proša, ukra, staja, preda, maka; žâ (žao), krâ, pâ (pao), kâ (kao), ubâ, kotâ, ranik (raonik), sâne, nâditi (nahoditi), nadio, on je jâ (jahao) konja”, zâva (zaova), gâvica (gaovica).

Na celom ostalom terenu ovog govora (u Grahovu, Banjanima, Rudinama, Goliji i dr) sažimanje gornjih vokala je u „ô”: – došô, gledo, žô, ukro, kô (kao), zôva, gôvica, Grôvo. Navedena crta (i pored drugih) odlikuje govore rečenih mesta jedne od drugih, a prirodno je da mešanja u tom pravcu mora biti, ma i minimalnog. Ali ovde treba naročito ovo napomenuti: da je sažimanje rečena dva vokala u „a” crta crnogorskih dialekta i da je otuda prodrla…

„e” + „o” u bližoj okolini Nikšića ostaje obično nesažeto na kraju reči: – veseo, uzeo, kiśeo, debeo, pepeo i sl…. „u” + „o” kod part. praet. glagola II vrste svuda je obično sažeto u „ô”: – kucnô, lupno, ôšinuo, digno i sl. U drugim slučajevima u nikšićskom govoru običniji su primeri sa nesažetim pomenutim vokalima, dok u zapadnim mestima ovog dialekta imaju obično sažimanje: – usô, čô, obô (obuo, od: obuti se), potmô (pa prema teme i: pôtmolo, pôtmola) i dr.

Zaseban i dosta interesantan slučaj u ovom pravcu predstavljaju primeri spajanja dveju reči sa sažimanjem njihovih dodirnih vokala; upravo, u tom bismo slučaju imali složenicu samo sa jednim akcentom. Nekoliko primera:

– pôkrajče, đôdnio („đavo odnio”), okôgrade (oko ograde), nôće (ne oće), nâko (no ako), dâko (da ako), mâjde (ma ajde), palo mu nâm (na um), Bog-mi-duša (Bog mi i duša); đide on (gde ide on)…

Najčešče se gubi vokal „o” u početku pokaznih zamenica, kao i priloga za način i količinu, naročito onda kada se pred njima nalazi predlog „u”… – „u vu kuću”, „u nu planinu”, „u no selo”, „u voliko brava”, „u noliko ljudi”, „u njig onje”… Navedeni oblici, sa gubljenjem početnog vokala „o”, stoje i uz druge predloge, ali mislim da se njegova redukcija prvo izvršila u gornjim slučajevima, pa se onda takav oblik preneo i na ostale predloge: – na nu; sa vom…

Na isti način, mislim, možemo objasniti i samostalnu upotrebu ovih krnjih oblika: – nako (onako), vako (ovako), nuda (onuda), vuda (ovuda), noliko (onoliko), voliko (ovoliko), vamo…

KONSONANTI. — … „Ć” i „Đ”. Poznato je da je naš jezik dobjao ove glasove različnitim glasovnim putevima i u različitim epohama. Stari praslovsnski glasovi „tj” (t’) i „dj” (d’) dali su nam najstarije „ć” i „đ”…. Zabeležio sam u ovom govoru nekolika primera neizvršenog takvog jotovanja, koji su nesumnjivo uneseni sa strane (iz Pipera i dr): – „treba da dojde”; „dako dojde”; „ako pojde donijeće”. Kao da su običniji i češći primeri: – „ojdok ja”, „ojdeli bolan” (Glibavac), „ojde zdravo i veselo”.

Najnovije „ć” i „đ”, koje NAŠ KNJIŽEVNI JEZIK NE POZNAJE, postalo je od veze suglasnika „t” i d” sa kratkim jatom i odvaja time južno narečje od ostalih. U ovom je dialektu u takvom slučaju UVEK IZVRŠENO JOTOVANJE.

Zabeležio sam svega slučajeve: – tjeme i tjelesni, gde jotovanje nije izvršeno; ali je pouzdano da ti slučajevi nisu narodnog karaktera u ovom dialektu, već su uneseni književnim putem. Primeri ovako jotovaaog „t” glasom „ѣ”:

– ćerati, ćešiti, proćerati, ućešiti, lećeti, prolećeti, ćeo-šćeo, poćera, žućeti, Šćepan, osiroćeti (осиротѣти).

Glas „ć” može se dobiti, ako se nađe u neposrednoj vezi sa kratkim „ѣ”, ili pak, ako je ispušten kakav suglasnik (obično: „v”) koji se nalazio između ta dva glasa, te im tako stvorio neposredan dodir…

Primeri za „цѣ” > „će”: – ćedilo, ćelivati, ćepanica, proćep, ćepkalo, ćepka, prećenjen, išćeliti, ćelokup; sa gubljenjem sugalsnika „v”: – ćetati, proćetati, Ćetko, Ćetna.

Nekoliko primera za slučajeve gde „дѣ” > „đe”: – đedovi, đevojka, đever, đeca, đeđe, đe, onđe, ođe, siđeti-seđeti, đeljati, ođeljati, stiđeti se, viđeti, đetelina.

Čuje se izvestan broj stranih reči (obično grčkih) sa „ć” i „đ” (ili „k” i „g”), koje su nesumnjivo u toj formi i došle: – ćeremida, ćepenak, ćesa (i kesa), ćirija (ikirija), beleđia (ibelegija) leturđija-liturđija (i leturgija-liturgija) leđen (legen), evanđelije (evangelije), kanđelo (kandilo) i sl.

„Ś” i „Ź”. — Ovom su govoru dobro poznata dva palatata [vrsta suglasnika, prim] „ś” i „ź”, koje NAŠ KNJIŽEVNI JEZIK, kao ni mnogi naši dialekti, NE POZNAJE. Ovde ću nešto napomenuti o svima slučajevima njihovog postanka.

Oni, kao što ćemo videti, mogu postajati različno, ali obično jotovanjem i jednačenjem. Možemo reći da ovi glasovi, po svojoj glasovnoj strani, predstavljaju, iako prividno, neke složene glasove.

Kao njihovi sastavni delovi, bar formalno uzevši, bili bi u jednom slučaju „s” i „j”, a u drugom „z” i „j”, koji pri jotovanju daju akustički nove glasove. Ali ako obratimo pažnju i posmatramo obrazovanje ovih glasova u specialnim slučajevima, onda možemo jasno osetiti da tu nemamo složene glasove po načinu obrazovanja, već da su samo glasovi „s” i „z” palatalizovanjem dobili drukčiju modifikaciju izgovora. Primeri u slučajevima jednačenja kao: – iśćerati (iś<š>ćerati), iźđeljati (iź<ž>đeljati) i slični, to jasno pokazuju.

Priroda, kao i obrazovanje ovih glasova, vrlo je interesantna i složena. Nemam nameru da o tom detaljnije ovde govorim, ali mi nekoliko interesantnih primera s te strane daju povoda da na to obratim pažnju.

Po mestu samog obrazovanja izgleda da se ova dva zvuka obrazuju na istom mestu gde i afrikate „ć” i „đ”. A ako posmatramo pak prirodu njihovu, mogli bismo reći da nemaju u onolikoj meri palatalnosti kao potpuno meko „ć” i „đ”, a da je kod njih jače razvijen frikativni elemenat.

Predstavimo li bar prividno rečene zvukove ne kao modifikaciju izgovora prostih glasova već kao spoj dveju glasovnih niansa, onda možemo reći: da prvu komponentu tih zvukova čini implozivno meko „ś” odnosno „ź”, a drugi deo kao da je frikativni elemenat koji se nalazi u „ć” i „đ”.

Nastavlja se…

Istorija

Ś i Ź u Drobnjaku i Pivi (1940)

09.10.2022. 08:24

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR