11 °

max 11 ° / min 9 °

Utorak

06.12.

11° / 9°

Srijeda

07.12.

13° / 10°

Četvrtak

08.12.

12° / 10°

Petak

09.12.

13° / 10°

Subota

10.12.

13° / 12°

Nedjelja

11.12.

13° / 10°

Ponedjeljak

12.12.

9° / 5°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
I govorim i pišem Ś, ś – dr Lazar Tomanović, 1884.

Istorija

Comments 2

I govorim i pišem Ś, ś – dr Lazar Tomanović, 1884.

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

Tek u novija vremena u crnogorskome jeziku su kodifikovani „Ś, ś” (latinica) tj. „С́, с́” (ćirilica) i „Ź, ź/ З́, з́”, iako su stoljećima prisutni u govorima svih područja Crne Gore, bez izuzetaka.

Za glasove „ś” i „ź” doznao je i Vuk Karadžić najkasnije 1818, kada je „Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima” objavio u Beču.

Za njega tada srpski jezik nema 30, nego „ima 28 prosti glasova” i svega 28 slova. Nije 1818. Karadžić priznavao ni slovo i glas „f”, a kako je rodom iz Srbije, tamo u to vrijeme nije mogao čuti glas „h” — koji je uobičajen u Crnoj Gori, zapisan i u starim crnogorskim književnim spomenicima, kao i hrvatsko-dubrovačkoj književnosti.

„Za slovo ‘h’ u srpskom jeziku nema glasa”, pisao je Karadžić 1826. u „Danici” (I, 56). Ipak, nastojeći da filološki realizuje tezu „Srbi svi i svuda”, „h” u svoju azbuku „uvodi” 1836. nakon što je prethodno taj glas čuo kada je dolazio u Crnu Goru i Dubrovnik.

Oko „ś” i „ź”, dva za južnoslovenske prostore samo u Crnoj Gori opšteprisutna fonema, Karadžić je 1818. pobrkao ili izjednačio Crnogorce i (H)ercegovce. Svejedno, uočio je da „ś” i „ź” postoje, kao i kod Poljaka. Zapisao je:

„…mogu se čuti u srpskom jeziku još neki osobiti glasovi: 1) Ercegovci kašto izgovaraju ‘s’ pred ‘j’ kao poljsko ‘ś’, a ‘z’ kao ‘ź’, n[a] p[rimjer] sjekira, sjutra, izjeo…” („Srpski rječnik…”, str. XXIX).

Dr Lazar Tomanović, koliko je poznato, 1884. prvi od Crnogoraca javno argumentuje nepotpunost za Crnu Goru (uključujući Primorje i Hercegovinu) Karadžićeve azbuke tj. ortografije njegova učenika Đura Daničića („Mala srpska gramatika, 1850; „Srpska sintaksa”, 1858; „Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika”, 1872; „Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika”, 1874; „Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika”, 1876; etc).

Najprije u cetinjskoj školi 1863/64, pa 1865. u „Orliću: crnogorskome godišnjaku”, pa u spisima Crnogorskoga senata od 1868. godine, počinje u Knjaževini Crnoj Gori primjena jezičkih ideja Karadžić-Daničić — prvjenstveno ograničenjem upotrebe slova na 30; do tada je u crnogorskome jeziku četrdesetak ćiriličnih (crkvenoslovenskih i ruskih) grafema, a Njegoš je, sve do smrti, uprkos Karadžićevoj varijanti azbuke, koristio njih 37.

Lazar Tomanović, iz Lepetana u Boki kotorskoj (1845-1932), doktorirao pravne nauke, crnogorski je premijer, te u različitim periodima ministar vanjskih poslova, pravde, unutrašnjih djela, sudija Velikoga suda. Takođe književnik i publicista, direktor Cetinjske gimnazije, urednik „Glasa Crnogorca“, „Državnoga kalendara”, „Grlice”, „Nove Zete”…

U „Crnogorki: listu za književnost i pouku” iz 1884. godine (I, 37, 212-213) objavljen je Tomanovićev članak „Malo o pravopisu”. U to vrijeme, on samo povremeno u Knjaževinu Crnu Goru dolazi iz Boke kotorske, tada u Austro-Ugarskoj.

„Malo o pravopisu” je Tomanovićevo reagovanje, jer mu je urednik „Crnogorke”, Jovan Pavlović, Srbin izvanjac (iz Sremskih Karlovaca, rođen 1843), kako kaže, neosnovano pravopisno mijenjao ranije objavljeni članak „Na povratku z Brankove svečanosti”.

Iako u nekim aspektima pledira i možda suvišne filološke inovacije, ili ih loše obrazlaže, Tomanović nepobitno uočava da crnogorski glasovni sistem nadmašuje ograničenja Vukove azbuke, kao i manjkavost za upotrebu u Crnoj Gori pravopisa srpskoga ili hrvatskoga jezika.

Pod geslom „kako izgovaraš tako piši”, a pozivom na stvarnu tradiciju i živu govornu praksu, Tomanović se via facti zalaže za kodifikaciju glasa „ś”, uvođenjem slova „ś” u abecedu odnosno u azbuku dvoslova „шј” („šj”).

Takođe je za kodifikaciju prakse dosljedne jekavske jotacije: d>đ (primjer: đevojka), t>ć (lećeti), g>đ (đe)…

Tome se suprotstavio Pavlović, koji za sebe veli da od nekog doba piše „južnijem di[j]alektom”. U polemici, odgovoru Tomanoviću, on veli: „ne može se od toga, što u Primorju i Crnoj Gori izgovaraju šjutra, šjeme, šjekira, načiniti pravilo za vas jezik”, a radi „jedinstva svojega jezika” s „tri dijalekta”.

Pavlović tvrdi da je „u Primorju i Crnoj Gori” jezik natopljen „provincijalizmima”. Istina, ne odbačuje sve jotacije („dopušta”: d>đ, t>ć) — pri čemu: „tome ja ne zamijeram, premda se držim Daničića” — i nije nesklon da piše neke od tipičnosti crnogorskoga narodnoga jezika: „kojijema”, „svijem”, „ovijem”, „ovijema”, „čem”, „pokojnijem” „južnijem”, „e ma”, „nijesam”, „raskomatao”, „vazda”, „pogrješno”…

Tomanović iz alfabeta poljskoga jezika za latinicu preuzima „ś”, ali, kako nije našao, ukoliko ga je tražio, pogodni znak za ćirilicu, upotrebljava „шј” („šj”).

Iako Pavlović priznaje Tomanoviću „da se te riječi [sa ‘ś’, prim] na ovijem stranama izgovaraju onako kao što ti veliš”, oko toga nepotrebno ekstenzira; da se, eto, ne može pistati npr. šjekira jer je po pravilu jedino moguće sjekira ili šekira — mada je Tomanović jasno obrazložio da „šj” koristi kao digraf (dvoslov): „U oskudici dakle potrebitog znaka uzimljem ‘šj’, jer ova ‘j’ omekšava ‘š’”.

Digraf, poput „šj” kakav predlaže Tomanović, nije novina za ćirilicu: „ѹ” („ук”) postoji još u staroslovenskom, a dvoslova ima i u nekim savremenim azbukama; naravno i u abecedama na južnoslovenskim prostorima („dž”, „lj”, „nj”).

Na „šj”, kao slovno rješenje za glas „ś”, nailazimo još kod našega književnika, latiniste Antuna Kojovića (1751-1845) iz Budve: „Al ne danas, al šjutra, šjutra, bolja je šjutra, neću nak šjutra” („Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka”, XVI, Cetinje, 1996, 123). Ili, prije Tomanovića, ćirilični dvoslov „šj” za glas „ś” koristi Vuk Vrčević (1811-1882) na mnogim mjestima, npr. u priči „Hoću ako Bog da, a ti? Hoću”: „Dogovarali se dvije komšije da idu šjutra negđe k crkvi na dernek, pa jedan upita drugoga: Kad ćemo? A oni drugi odgovori: Šjutra na jedan sahat prije nego svane…”

U spjevu „Pjesnik i vila” (Cetinje, 1892) i knjaz Nikola koristi dvoslov „šj” za glas „ś”:

 „Dan stravični šjutra sviće,

Bog zna što će donijeti!

Ko će šjutra živ ostati

Ili ko će umirjeti” (str. 184), etc.

U polemici s Tomanovićem, čini se da Pavlović, deklarisani Daničićev učenik i sljedbenik, dakle posredno i Karadžićev, svoju odbojnost prema „ś” očitava formulacijom: „ono poljsko ‘s’ s rogom odozgo”.

Taj „rog odozgo”, međutim, jedan je od uobičajenih dijakritika. I Njegoš je svoju književnost ispisivao ćiriličnim dijakriticima („i”, „й”). Takvu ortografiju imaju: ruska ćirilica, ukrajinska, bugarska, makedonska, bjeloruska… kao i naša: malo slovo „j”, mala pisana „g” i „p”, veliko i malo pisano „dž”... A bez dijakritičnih znakova su nezamislivi i pravopisi (akcenti).

Uostalom, evo što je pisao 1884. godine Tomanović; potom i najvažniji dio Pavlovićeva odgovora…

-----

Malo o pravopisu (Pismo uredniku)

Dragi prijatelju!

U mojijema utiscima „Na povratku z Brankove svečanosti”, što su u „Crnogorki” pečatani, ima pravopisnijeh pogrešaka, koje ćeš mi dopustiti, da ispravim.

Ja sam ove utiske pisao po eufoniji, koja vlada na ovijem našijem stranama. Tako sam ja predlog „s” pretvarao pred riječima, što počinju slovima „b” i „d” — u „z”; a što počinju slovima „nj”, „lj”, „đ” i „ć” — u „š”; n[a] p[rimjer]: z drveta, z brda, z Bogom, š njive, š ljudma, š đetetom, š ćerkom.

Dalje ja pretvaram „j” pred zubnijema „d” i „t” u „đ” i „ć”; tako mjesto djevojka, gdje, vidjeti, letjeti, tješiti, ja pišem: đevojka, đe, viđeti, lećeti, ćešiti.

Najposlije ja pišem šjutra, šjeme, šjekira — mjesto sjutra, sjeme, sjekira.

A ti ni prvo, ni drugo, ni treće ne trpiš, te si me se ispravljao prema pravilima eufonije većinom usvojenijem, ali ne svuda, jer ti se đe-đe potkrala koja moja pogreška. Tako se dogodilo da su moji članci izašli pečatani ni po većinom vladajućijem pravilima eufonije, ni po eufoniji koja vlada kolika je Hercegovina i Crna Gora sa njihovijem Primorjem, po kojoj bi ja šćio pisati.

Kao da te slušam, ti mi samo napominješ Daničića, da me pokoriš. Na što se usuđujem šljedeće dvije primjedbe učiniti. Prije svega ja mislim, da se pokojni Daničić dolje među nama koje doba bavio i uživao sladosti našega izgovora, da ga ćaše i on potpuno u knjizi usvojiti, ako ne radi došljednosti prema pravilu već konačno usvojenom kako izgovaraš tako piši a ono š ljepote same ovoga izgovora.

Drugo; ti znaš kako su Hrvati protivni i samoj Daničićevoj, recimo umjerenoj eufoniji: pa zar nije moguće pretpostaviti, da i Daničić ćaše usvojiti potpunu eufoniju, da nije bilo ove protivnosti? Zar nije moguće pretpostaviti, da je Daničić postepeno šćio uvesti eufoniju?

Na svaki način naš Budmani, koji danas zamjenjuje Daničića, u svojoj „Grammatica della lingua serbo-croata” (Vienna, 1867) veli (st. 10) da se može reći: s njim i š njim, iz njega i iž njega i. t. d. Po tome dakle: i z Bogom, z brda, z drveta, i. t. d. tijem prije što se tako ne samo izgovara nego se drukčije i može izgovoriti.

Dalje, fakt je, da Hercegovina i Crna Gora sa njihovijem Primorjem slova zubna „t” i „d” ispred „j” pretvaraju u „ć” i „đ”. Pa zašto mi bar ne bismo tako i pisali, kad se jednom južnijem narječjem služimo?

Najposlije evo me na jedno pitanje, koje je pop Miljan nazad njekoliko godina bio potakao u ,,Slovincu“. Na ime on je šćio svratiti pažnju našijeh učenjaka na glas, što se u Hercegovini, a čini mi se i u Crnoj Gori, odista pak po njezinom Primorju čuje, a za koji glas u azbuci našoj nema znaka.

To je onaj glas između „š” i „s”, u riječima: šjeme, šjekira, šjutra i sličnijema — na što je bio svrnuo svoju pažnju još prije g. Miljana g. Budmani u spomenutoj svojoj gramatici, usporedivši ovaj glas s poljskijem „ś” (st. 15).

U oskudici dakle potrebitog znaka ja uzimljem „šj”, jer ova „j” omekšava „š”, ter mi se čini, da se ovako najbolje može približiti glasu između „š” i „s” bar u ćirilici, pošto bi se u latinici moglo konačno prisvojiti „ś”.

Kao što vidiš, ovi se moji nazori osnivaju na našem izgovoru i na onom pravilu: kako izgovaraš tako piši.

Ako mi ove moje nazore možeš dovoljnijem razlozima promijeniti, ja bih ti zafalan ostao. U protivnom slučaju, predložio bih ti, da usvojiš potpunu eufoniju u „Crnogorki”.

To bi ako ništa izazvalo pažnju našijeh jezikoslovaca, ter bi se i ovo pitanje konačno rješilo, što vapije naš pravopis. Ako bismo se morali povratiti u šljed tog rješenja na umjerenu eufoniju, mala šteta, no da smo veći auktoriteti u ovoj struci.

Još nješto, kad smo na ovom polju. Malo po malo od Ulcinja, Ulćina, kao da će ostati u našoj knjizi konačno Ucinj. Zato mi je dužnost primjetiti, da ovako narod ne izgovara. Poznato ti je da je naše Primorje od pamtivjeka u svakdašnjem dodiru sa ovijem gradom srestvom mora, po kom mu brodovlje neprestano naša pristaništa polaze. I po cijelom našem Primorju ne govori se Ucinj nego Ocinj. Što više, čuje se i poslovica često kao Ocinjani u datijem slučajevima. Zato bi trebalo i pisati Ocinj a ne Ucinj.

Brackijem pozdravom

S Primorja. 12.—10.—[18]84.

L.T.

-----

Odgovor

Ne mogu se, dragi prijatelju, složiti s tobom. Što se tiče samoga tvoga članka „Na povratku z Brankovo svetkovine”, ja sam htio, da on iziđe no onome pravopisu, kojim si ga Ti napisao — premda se s njim nikako ne slažem — no u štampariji pri slaganju i poslije pri korekturi učinjene su, protiv moje volje, izmjene, o kojijema mi pišeš, te je doista izišlo nješto popravljeno, a nješto je opet zadržano po tvom pravopisu…

Što se tiče promjene slova „d” i „t” u „đ” i „ć”, kad su pred „j”, tome ja ne zamijeram, premda se držim Daničića, koji je „d” i „t” pred „j” zadržao u riječima, koje ti navodiš. On je pisao: vidjeti, djevojka i t. d. ne za to što se među Hrvatima nalazio (on je pisao tako još priđe nego što se nastanio u Hrvatskoj) niti za to što ne bi znao kako se na ovijema stranama govori, nego zbog toga, što je imao za to jakih filoloških razloga.

Što se tiče pisanja riječi: šjutra, šjeme, šjekira i t. d., to je sa svijem pogrješno, jer po pravilu valja pisati: ili sjutra, sjeme, sjekira (tako piše Daničić i ovi drugi za njim, pa i ja) ili šutra, šeme, šekira, a nikako šjutra, šjeme, šjekira, jer to bilo protiv svakog pravila. Dakle ili nepretvaranje ili pretvaranje. Ako ćemo usvojiti nepretvaranje, onda ostaje: sjutra, sjeme, sjekira, što je doista lako i izgovoriti bez pretvaranja.

A ako usvojimo pretvaranje, pravilo glasi, da „j” mora poginuti bez traga, pretvorivši „s” u „š” i onda „j” ne može opet na novo iskrsnuti, pa da bude: šjutra, šjeme, šjekira, nego bi moralo biti: šutra, šeme, šekira.

Znam lijepo, da se te riječi na ovijem stranama izgovaraju onako kao što ti veliš, premda ne svukud jednako, jer dok se ono „š” kod vas u Primorju izgovara mekše (valjda uplivom talijanštine) kao ono poljsko „s” s rogom odozgo, kod nas ovamo [misli na Knjaževinu Crnu Goru, prim] izgovara se oštrije i bliže je samome glasu „š”.

E ma to su provincijalizmi, koji treba da su poznati filolozima, jer im mogu služiti kao materijal za njihove studije, ali se ne mogu uzeti za opšte pravilo jezika. Ako bi se počelo pisati onako kako se provincijalno govori na ovoj ili onoj strani našega naroda, onda bismo od jedinstva svojega jezika otišli još dalje nego što smo danas su tri dialekta, jer bi nam se jezik raskomatao na destak dijalekata, kad bismo provincijalizme unijeli u pisaći jezik...

Ali valjda nikom ne će pasti na um da od toga načini pravilo za naš jezik. Isto tako ne može se od toga, što u Primorju i Crnoj Gori izgovaraju šjutra, šjeme, šjekira, načiniti pravilo za vas jezik.

Što se tiče Ucinja, i meni se čini da ti imaš pravo. Kad narod kaže Ocinj (ili možda Ocinje), a nikakvog filološkog razloga ne može biti protiv toga, onda je pravo da se i piše Ocinj (ili Ocinje).

Eto to je moj odgovor na tvoje primjedbe, dragi prijatelju! I ako se u mnogome ne slažem s tobom, hvala ti ipak, što si tu stvar potakao. Mi nijesmo stručni filolozi, ni ja ni ti, premda sam ja (dopusti mi malo sujete!) napisao ili bolje reći izveo po Daničiću neku „Malu srpsku gramatiku“, s kojom naravno nijesam barut pronašao. Ali tu su naši filolozi, pa nek nam oni sude. Ja ću se njihovom sudu pokoriti.

Poznajući se s pokojnijem Daničićem još iz đačkog doba (bio sam njeko vrijeme njegov đak), ja sam mu više puta, a naročito od kako pišem južnijem dialektom, dosađivao pitanjima o ovome ili onome što mi se nije svidjelo ili u čem nijesam bio na čisto, i on mi je (hvala mu i s onu stranu groba!) vazda najtačnije i najsavjesnije odgovarao, kao što je u svemu bio sušta savjesnost i tačnost.

Imam i sad nekolika njegova pisma iz Zagreba i po njima se vladam i upravljam u svojoj književnoj radnji što se tiče jezika i pravopisa, često i ne pitajući za razloge, po onome: juro in verba magistri, jer mi laici često nijesmo u stanju da pratimo filologe u njihovim stručnim ispitivanjima do najmanjih sitnica, nego moramo da uzmemo za gotov novac rezultate, do kojih oni dospiju.

Ja tako radim. A ako naši noviji filolozi dokuče što novije i bolje od onoga što je Daničić našao, ja ću im se pokloniti.

Tebi bratski pozdrav i od Boga zdravlje.

Cetinje, 24. oktobra 1884.

Jovan Pavlović

CRNOGORSKI JEZIK – šta 1830-ih o njemu pišu Srbi i Hrvati

CRNOGORSKI JEZIK – zapis iz 1846. godine

Komentari (2)

POŠALJI KOMENTAR

Dom

"шј" se moglo napisati kao "сь". Ja sam ga tako pisao prije nego što smo uveli с́. Uglavnom, odličan tekst. Treba podijelit da se vidi da ovo nijesu novine nikakve.

M.B.

Velji pozdrav za sjajnoga Vladimira Jovanovića! Miodrag Draga Blažo'a Bajković