9 °

max 11 ° / min 6 °

Četvrtak

22.02.

11° / 6°

Petak

23.02.

11° / 8°

Subota

24.02.

10° / 9°

Nedjelja

25.02.

12° / 9°

Ponedjeljak

26.02.

14° / 10°

Utorak

27.02.

14° / 9°

Srijeda

28.02.

15° / 10°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Simeon Dajbabski, Crnogorac – nekoliko dokumenata (5)

Istorija

Tag Gallery
Comments 0

Simeon Dajbabski, Crnogorac – nekoliko dokumenata (5)

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

Kako 1902. godine bilježi Andrija Jovićević, učitelj i publicista, postoje tri Dajbabske gore: Zelenika, Dahna i Dajbabe; nedaleko, u pravcu Podgorice, „diže se na vrhu zaravnjena i bagremovima u sferičnom pravcu zasađena (u vrhu) glavica Ljubović, koji je čuven sa svog kamenog majdana; sav kamen za spomen V. V. Mirka Petrović-Njegoša, koji se visi na sredini trga u Mirkovoj varoši, uzet je odavde”, a i „sve kuće u Mirkovoj varoši građene su tijem kamenom”.

„Ne manje znatna hoće da bude dajbabska gora Zelenika, u prisoju koje je nazad 4-5 godina o. Simeon Popović zasnovao manastir Sv. Gospođe”, nastavlja Jovićević u članku „Zetska ravnica, njen geogafski položaj”.

„Nešto ‘prepodobnije’ oca Simeona i njegov asketični život, a nešto tajanstvenost i misterija njegova manastira budi pozornost putnikâ, koji hoćeš-nećeš moraju svratiti da vide neke podzemne hodnike i kanale poput rimskijeh ili kijevo-pečerskijeh katakomba, koje sa svojom tajanstvenošću ulivaju respekt i privlače silu pośetioca” (XXXI, 22, Cetinje, 1902, 2).

Rus, M. Petrov, obilazio je u ljeto 1898. manastire Crnogorske pravoslavne crkve, pa za žurnal „Русскій паломникъ'' o „novoustrojenome manastiru u Crnoj Gori” — Dajbabama — napisao članak, koji je, sljedeće godine, napečatan u Moskvi i kao zasebna publikacija s fotografijama jeromonaha Simeona i manastira u izgradnji; jednu od tih fotografija smo objavili u prethodnom nastavku (vidi link dolje).

„Prilikom povratka iz Ostoškoga manastira za Cetinje, morao sam prenoćiti u Podgorici”, izvještava Petrov. „Tu sam, u gostionici Jovana Rogošića, slučajem, tokom večere za zajedničkim stolom doznao da, nedaleko odavde, na gori Dajbaba, novi manastir uređuje CRNOGORAC monah SIMEON POPOVIĆ, koji se školovao u Rusiji, u Kijevskoj duhovnoj akademiji. Kako je to novo, originalno, neuobičajeno ovđe u Crnoj Gori, ośetih divljenje i riješih se da pośetim o. Simeona. Nehotice se ređaju pitanja: kakva je osoba o. Simeon, čime je pobuđen da sazda manastir, kakvim sredstvima ga podiže?”

Petrovu su u Podgorici kazali da Simeon, mirjanskim imenom Savo, „rodom s Cetinja, ostavši rano bez roditelja, bi uzet na vaspitavanje od svoga đeda, bogata seljanina — postavši njegov bliži nasljednik”. Savo „ostade u domaćinstvu đedovom, koji ga zatim oženi s đevojkom iz dobre, bogate familije”. No, Savo otiđe da ratuje, počevši od 1875. i Hercegovačkoga ustanka.

„U vrijeme toga odsustvovanja, žena mu pobježe za Austriju”, piše Rus.

„Mogućno je pretpostaviti da je neuspjeh bračnog života snažno uticao na mladu upečatljivu prirodu Sava; i; možebiti da u tome sobitiju viđe, takoreći, promisao Božiji, koji mu ukaza na drugačiji život i druge društvene aktivnosti”.

„Ima tome dvije godine unazad, naime 1896. godine, o. Simeon je planirao da podigne manastir ovđe kod Podgorice, za šta je kupio komad zemlje na gori Dajbabe (Дай-Бабе); i, imajući malo novca, podiže drvenu kolibu, nadajući se da će sagraditi kamenu crkvu i isto tako kamenu zgradu za bratiju”, nastavlja Petrov. „Sve je to trebalo da uradi Simeon s obzirom na nasljedstvo koje bi dobio po smrti svoga bogata đeda, kao najbliži nasljednik. Dočim, nadanja mu se ne ostvariše — nije dobio nasljedstvo. Nemajući mogućnost da zida crkvu od kamena, o. Simeon svojim rukama iskopa crkvu u stijeni”.

Potom Rus čitaocima predočava svoju teoriju zavjere, mjesta i uloge sazdanja Dajbaba, na koju docnije, pokušavši da je u nekom obliku predoči Simeonu, kao odgovor dobi — jedino monahov „nevoljni, težak uzdah”.

„Među važnijim, ispostavilo se da u Podgorici živi katolički sveštenik, koji energično vodi svoju djelatnost”, veli Petov, „zatim, da je Podgorica najmnogoljudniji i trgovački grad u Crnoj Gori u kojem se, pazarnim danima, slijevaju žitelji skoro svih krajeva Crne Gore i mnogo ljudi iz Albanije, naseljene katolicima i muslimanimaa, s kojom granica ide nedaleko od Podgorice. Na ovaj način veoma je uspešno izabrana tačka za katoličku propagandu, a pravoslavno sveštenstvo Crna Gora treba da budno prati aktivnosti prepodobnog katoličkog misionara. Čini mi se da razumijem zašto i radi čega o. Simeon uređuje manastir upravo u Podgorici, blizu granice katoličke Albanije i nedaleko od ceste koja od nje vodi za Podgoricu; i riješih se da ga pośetim ujutro, prije no otputujem za Cetinje”.

Śutradan, „otac Simeon nas gostoljubivo dočekuje, a mi smo upućeni da pregledamo od njega ustrojenu crkvu u stijenama”, nastavlja Petrov.

„Mala crkva može da primi samo nekoliko ljudi, pa je stoga skoro sav narod smješten van; i da se zaštiti od kiše, snijega i uopšte lošega vremena, napravljena je na ulazu u crkvu drvena nadstrešica; ali ona ne može da pokrije sve poklonike koji neđeljom i praznicima ovđe hrle”.

„Sićušan, sakriven u zemlji, siromašno ukrašeno ikonama, hram u nama budi tužno raspoloženje”, veli Petrov. „Crkvene utvare i odežde su takođe oskudne i bijedne. Kako bi drugačije, pošto je manastir nastao isključivo o trošku o. Simeona, i, štaviše, sa izuzetno malim sredstvima, a stanovnici Crne Gore, prema njihovoj materijalnoj evidenciji, ne mogu pružiti pomoć.Vladika, Mitropolit Crne Gore, veoma blagonaklon prema aktivnostima o. Simeona, svojim arhijerejskim osvećenjem je blagoslovio saborni manastirski hram u čast Uspenja Presvete Bogorodice”.

„A evo i našega zvonika — reče o. Simeon, pokazujući na mala zvona na stubovima”, nastavlja Rus.

„Kako bi bilo lijepo da se ovđe okači veliko zvono čiji bi udarci odjekivali ne samo u okolnim crnogorskim selima, no bi se čuli i tamo, u planinama katoličke Albanije! — rekoh. Nevoljni, težak uzdah, o. Simeona bio mi je odgovor”.

„Da vas pitam — obrati nam se o. Simoen — zašto ne dođete kod mene u keliju da popijete čaj, umorni ste možda, morate da se odmorite”. Naime, već tada je blizu crkvice u stijeni bila sazidana kuća, manastirski konak.

„Zablagodarivši o. Simeonu za gostoljubivi poziv, uljegosmo u njegov skromni dom. Mala, svijetla, čista soba, siromašno je namještena; u istočnome kutu — slike, na policama i na stolu sveštene knjiga na srpskome, ruskome i slovenskim jezicima. Na stolu, prekrivenom čistim bijelim stolnjakom, čaj je pripremljen, ruski čaj”.

„Tu, uz čašu čaja, u zanimljivoj i nama veoma prijatnoj beśedi, sa o. Simeonom govorilo se o religioznom vaspitanju crnogorskoga naroda, o predstojećim prosvjetiteljskim aktivnostima novoustrojena manastira”.

No, kočijaš, koga je Rus iz Podgorice unajmio, „uniđe u sobu, neočekivano i neprijatno za nas prekinu razgovor, tražeći da krenemo, kako bi na Cetinje doputovali prije žaropeka”.

„Završivši fotografisanje, namjera nam je bila da se pozdravimo sa o. Simeonom”, piše Rus, „no dobri nastojatelj poželje da nas isprati do kočije; tu smo se rastali s njim, zahvaljujući mu na pravom slovenskom gostoprimstvu i od srca mu poželjesmo puno uspjeha negovom svijetlom djelu:

I tvoj razumijem put..
Svakako idi — i dalje smjelo
Idi na teški krst, na podvig svoj...”

M. Petrov u zaključku će ispisati i sljedeće opservacije:

„Uzimajući u obzir strateški — ako je moguće tako reći — položaj koji zauzima manastir Dajbabe, i nesebičnu predanost o. Simeona pravoslavlju i svojoj otadžbini, mi, ne oklijevajući ni na minut, kažemo da novoizgrađeni manastir zaslužuje ozbiljno razmatranje i podršku od strane nas Rusa; i mi duboko vjerujemo da će iskreni revntelji pravoslavlja pružiti podršku u svetome djelu o. Simeonu, a samim tim i Crnoj Gori, toj slavnoj nositeljici slovenske ideje i pravoslavlja na Balkanskome poluostrvu”.

(Eparhija crnogorsko-primorska Crkve Srbije u novija je vremena naselila državljane Ruske Federacije, između ostalih i u Dajbabe, te je od 2013. godine iguman ovoga manastira jedan od njih, Danil Išmatov — kojem je jesenas, iz bezbjednosnih razloga, zabranjivan ulazak u Crnu Goru.)

Bilježi se, da je 1900. godine, po objavi članka M. Petrova, Sinod Ruske crkve poklonio Dajbabama plaštanicu, „koja vrijedi 2.400 [austrougarskih] kruna, a poslao je i druge potrebite stvari”.

No, veliko zvono, koji je Petrov pominjao, sa novim zvonikom, među ostalim donacijama, priložio je 1907. manastirskoj crkvi Uspenja presvete Bogorodice u Dajbabama — ispred Knjaževine Crne Gore — dr Lazar Mijušković (1867-1936, rodom iz Povije u Pješivcima), tadašnji predśednik Državnoga savjeta, docniji primjer Kraljevine Crne Gore…


(Nastavlja se)

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR