Đilas: Narod ujedinjaše prozvao PALIKUĆAMA

 Priredio: V.J.

Od jeseni 1921. do juna 1924. Milovan Đilas (1911-1995, na gornjoj fotografiji) učio je u Kolašinu. Nastanjen prvo u Bakovićima, a od 1923. u Smailagića Polju.

U memoarima „Land Without Justice” ili „Besudna zemlja”, objavljenim 1958. u Njujorku, ostavio je vrijedne zapise o ljudima i događajima, te promjenama u toj varoši, nekad oblasnome centru Kraljevine Crne Gore.

Upoređujući s reakcijama starijih ljudi, Đilas uočava da se u to vrijeme pojavila „šala preveć gruba”, pogana, šokantna za tradicionalni etos Crnogoraca.

„Ali se takve šale šire”, primjećuje Đilas. „I psovke. PSOVKE — one najgore — došle su s novom vlašću, sa Srbijancima. Psuju svi žandarmi, svi mali činovnici, šoferi, kasapi. I to se širi. Sve ide i dođe s vremenom”.

 Navodi primjer „šale” koja „ismijava crnogorsku olakost na juriše”.

 „Za vrijeme Mojkovačke bitke donijela žena mužu tain. Snijeg je bio velik, pa je i žena obukla pantalone. Ostali uveče žena i muž sami pod šatorom i počeli se zabavljati. A kako je bilo hladno i front pod nosom, žena se nije skidala i muž joj se primakao provukavši se kroz njene srozane pantalone. Baš tada zapuca, muž se zbuni, neko u blizini viknu: Juriš, juriš! – Zapetljan i zbunjen, muž ne zna kud da se izvuče — naprijed ili nazad. Žena ga udari po tjemenu i rekne mu: Ka zadnjici, jadi te zadesili! – Njega to još više zbuni, pa izleti iz šatora i vikne: Juriš ka zadnjici, jadi vas zadesili!”

 Nije ostalo na verbalistici.

 Đilas ilustruje omalovažavanja i Mojkovačke bitke i još živih crnogorskih glavara. Pamti iz Kolašina brigadijera Dragišu Perkova Medenicu (1828-1924), te njegova sina, takođe brigadijera Miloša (1872-1941), komandanta Kolašinske brigade u Mojkovačkoj bici:

 „Ljudi su Miloša Medenicu poštovali, kao čovjeka junačna i ozbiljna. No njegovu ulogu na Mojkovcu kao da nijesu zapažali. On se u svemu držao nerazmetljivo, kao da nije bio ni svjestan veličine zadatka koji mu je istorija dodijelila, a koji je on vjerno izvršio. Živio je povučeno na imanju, zaboravljen kao i ostali glavari. Kao i većina njih, i on se bio prilagodio — ali NE I POMIRIO s novim redom stvari”.

 „I otac Milošev, Dragiša Perkov, još je bio živ. I on je bio glavar, jedan od vođa u ratovima 1875-1878. godine. Sitan starac, u starinskoj zelenoj dolami, jedva je hodao i đeca su se doista SMIJALA njegovoj starosti, vilicama i rukama što se tresu, nagluvosti i slabome vidu”, piše Đilas.

 „Kad je Dragiša umro, obukao ga je sin, Miloš, u novo svečano — crnogorsko — odijelo. Ali su uveče LUPEŽI OTKOPALI GROB i svukli sa staroga junaka skupocjene haljine. Porodica Miloševa je to krila kao sramtu. A čitav kraj se stidio. Eto, i to se dogodilo — čovjeku koji je vodio bitku na Mojkovcu... Ni mrtvi ne ostanu pošteđeni kad se živi izgube i propogane”.

 No, istina rijetki, ali neki crnogorski glavari, lokalni — dotad i ne toliko šire u Crnoj Gori poznati, još manje zaslužni — stavljajući se u službu Srba iskoristili su „ujedinjenje” 1918. ne samo da se dočepaju veće vlasti — i obogate — nego ispolje i svoje najmračnije porive, sadističke i seksualne. Jedan od njih je Boško Bošković, iz Polja kod Mojkovca, koji se preporučio za funkcionera Ministarstva unutrašnjih dela iz Beograda.

Slijedi deseti nastavak izvoda iz memoara Milovana Đilasa…

 ------

 Istrijebljenje znatnijih komita, kao što je bio Todor Dulović, okomotilo je vlasti, a i one koji su s odmetnicima imali neprečišćene račune.

To je bio slučaj i s Boškom Boškovićem.

Bio je najpoznatija ličnost u čitavome kraju u to vrijeme. I više od toga, on je bio ličnost u kojoj su se najpunije isticale crte crnogorskoga glavara; koji je, zadržavajući zavičajne osobine, uspio da se koliko-toliko saživi s novim prilikama.

Sin čuvenog ustbaše iz doline Tare, pripadao je pokoljenju mlađih crnogorskih oficira. Kao oficir, Boško se NIJE ISTICAO protiv despotske vlade kralja Nikole. Bio je veliki junak u ratovima, veoma strog prema vojnicima, naročito prema plašljivcima i lupežima, koje je šamarao i čupao za noseve pred strojem.

U Boldogasonu, u zarobljeništvu [1916-1918, prim], kad je došlo do izjašnjavanja — za ili protiv ujedinjenja sa Srbijom — Boško je otpočetka i odlučno bio protiv samostalne Crne Gore.

Izgleda da su takvi ljudi — žestoki crnogorski glavari, a pristalice ujedinjenja — bili i najpogodniji da izvedu pripajanje Crne Gore Srbiji. Oni su izrasli iz iste sredine, njihove ćudi i način uprave bili su već znani i uobičajeni.

Kao takvi, oni su i mogli da rade sve ono što neko sa strane — Srbijanac ili ko drugi — čak ako bi umio i bolje no oni, ne bi mogao, jer bi bilo shvaćeno kao nešto tuđinsko i neprirodno. Opstojanje i rušenje političkih sistema u ovim zemljama ne biva bez obilate upotrebe gole sile.

Iza ujedinjenja stajao je Beograd i srbijanska sila.

Ali su nasilje obavljala đeca ovih brda, surovošću i silnom koja ko da im je bila urođena; i kao da nije imala mjere. Iako je narod ujedinjaše prozvao PALIKUĆAMA, on je istovremeno shvatao njihova nasilja i kao nešto neizbježno, skoro prirodno u takvim, u našim prilikama…

Boško Bošković je bio baš čovjek pogodan da brzo salomi svaki otpor i učvrsti vlast i golu silu nad ljudima. Bilo je drugih političara pametara, koji su to radili pameću, lukavstvom i sporije. On nije bio od takvih.

Bilo je i onih koji su znali samo da grubo i bez mnogo razmišljanja učine ono što im drugi naredi. Ni od takvih on nije bio. On je bio brz i pronicljiv, ali i bezobziran u ostvarivanju onog što je naumio. Sav je bio od žilave i nepopustljive, ali i prodorne volje. On je i tijelom bio sazdan za takav surov i mučan posao — da lomi protivnika.

Ali, kad je posao obavljen, to jest kad su protivnici ujedinjenja skršeni, Boško kao da je ostao bez posla i postao i sâmom sebi suvišan. Otišao je iz Kolašina, na druge dužnosti [u Beograd, središte Ministarstva unutrašnjih dela, prim], za koje kanda nije bio ni volje za njih imao. Kao da je i on počeo bio da se mijenja i gubi.

Naglo se BOGATIO, pritiskajući muslimanske zemlje po Sandžaku, na što ranije, dok je bio u Kolašinu, nije ni pomišljao.

Boško je bio pokrupan čovjek, crnomanjast, velike glave, krupnih i snažnih udova i širokih prsiju. Bilo je u njegovom držanju, u oku i pogledu, nečeg veoma silovitog i samosvojnog. Ośećalo se, od prvog dodira s njim, da mu je ruka teška i pamet tvrda.

Imao je tri velike crnogorske osobine — hrabrost, rječitost i čazbenost. Ali najveća od svih crnogorskih osobina — čojstvo — izgleda da nije kod njega bila snažno zastupljena.

On se nije mnogo sustezao u biranju načina kojim će nešto ostvariti, pogotovu ako se radilo o slamanju otpora protiv vlasti. Doduše, on nije bio rođen da vlada — za to treba više gipkosti, nego da prokrči put vlasti, na kojoj će zatim śeđeti neko vještiji i lukaviji…

U obračunavanju s protivnicima, Boško je bio žestok. Ali nije izmišljao neke tanane surovosti.

KAMDŽIJA, PESNICA i ČIZMA bili su jedina sredstva kojima se služio. I to lično, ne prepuštajući te načine područnim službenicima, iako nije ove i od gorih baš premnogo uzdržavao.

Sve je to, u ono vrijeme i u onoj sredini, primano s potajnim negodovanjem, ali i kao nešto neizbježno, pa otud i razumljivo, što se brzo zaboravljalo.

Ali mu jedno nije opraštano, ni zaboravljano…

(Nastavlja se)