Srpska okupacija sve rovačko zgazila, na đevojke im nasrtali, ubijali, popalili, premlatili, starce jahali: Veliki proces protiv komita (Kolašin, 1926-1927)

Priredio: Vladimir Jovanović

 „Okružni sud po ovome djelu vodio je dva puta istragu i oba puta puštio optužene zbog nedostataka dokaza. Ali Veliki sud u Podgorici, oba puta, vratio je predmet sa zahtijevom da se nanovo uzme u postupak. Međutim, sve političke krivice do donošenja Ustava [Kraljevine SHS, godine 1921, prim] AMNESTIRANE su, pa je doista ČUDNOVATO da se i ovo djelo ne uzme kao političko. Zbog toga je razumljivo zašto se u cijeloj Crnoj Gori očekuje presuda sa velikim nestrpljenjem”.

Neuobičajeno za endemično anticrnogorstvo štampe u Srbiji, ovo je dio na njezinim stranicama objavljene faktografski tačne i profesionalno vrlo dobro formulisane ocjene dopisnika iz Kolašina, Vlada M. Boškovića. On je krajem 1926. i početkom 1927. do kraja pratio sudski proces održan u toj varoši protiv 34 ustanika Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore, među njima i jedne žene. 

Optužene, mahom ROVČANE, bratstvenike BULATOVIĆE i VLAHOVIĆE — iz režima Karađorđevića terete da su početkom aprila 1920, prilikom jednog od srpskih napada na njihovo pleme, pobili 7 i izranjavali 8 žandarma, te zarobili žandarmerijskoga komandira Milisava Tomića (koji je uhvaćen kad je pokušao da pobjegne s razbojišta, zatim su ga puštili na slobodu, uostalom, kao i ranjene žandarme). 

I na tom ponovljenom — trećem suđenju u Kolašinu — svi optuženi, bez izuzetka i s ponosom, saopštavaju da su se borili protiv okupacije Srbije, ali negiraju da su učesnici u konkretnom desetkovanju žandarma. 

„Interesantno je”, piše dopisnik Bošković sažimajući svoje utiske iz sudnice, „da se iz iskazâ svjedoka ne može utvrditi ko je bio napadač i da li su baš optuženi učestvovali u napadu na žandarmerijsku patrolu”. 

„Dokazano je jedino da su optuženi JANKO, ĆIRO i RADONJA BULATOVIĆI razoružali zarobljenog kapetana Tomića. Ali i razoružanje nije bilo na mjestu borbe, nego u selu, poslije njegovog bježanja. Svi su iskazi svjedoka blijedi. Neki od optuženih viđeni su na separatističkom skupu, na kome su bili i optuženi BOŽO BULATOVIĆ i dr NOVICA RADOVIĆ. Optuženi ne priznaju, a svjedoci ili ne mogu da kažu ili ne znaju. Glavno je da se ne zna ko je pobio žandarme”. 

Pri kraju procesa, održane su završne riječi i tužilaštva i odbrane. „U građanstvu je vladalo veliko interesovanje”, a „žandarmi su jedva uspijevali da uspostave red, jer je navala bila velika: svi su šćeli da uđu u dvoranu, da vide i čuju optužene, a naročito dr Radovića”. 

„Dobija riječ državni tužilac g. Milija Vujisić. U svome govoru konstatuje da je napad na žandarme bio pripremljen i to od više lica. Utvrđeno je da su dr Radović i Božo Bulatović bili glavni inspiratori ovoga napada. Utvrđeno je i to da su svi optuženi bili na dan pokolja na mjestu, đe je on izvršen. Poslije izvršenog zločina, neki su pobjegli u Italiju, a drugi u šumu. Utvrđeno je da je većina optuženih, uoči napada na žandarme, noćila u šumi, a ne kod svojih kuća. Iz ovih momenata vidi se da je krivica optuženih dovoljno dokazana i zato on moli sud da optužene kazni za ubistva žandarma i razbojništva”. 

Branioci optuženih bili su i članovi Crnogorske (federalističke) stranke, dr Jagoš Nikolić iz Andrijevice i Milosav Anđelić. Premda pod neprekidnom policijskom presijom, i rukovodstva i članova i simpatizera, te pod zabranom da održava javne skupove, CFS je na izborima 1925. osvojila oko 26% svih glasova; a glasalo se, nota bene, javno, pred biračkim odborom. 

Odbrana Nikolića i Anđelića, kao i dvojice drugih branilaca, Đ. Pekovića i Nova Medenice, za koje nemamo pouzdanih podataka o političkoj orijentaciji, fokusira se na nedostatak dokaza za konkretno djelo, i-ili na aludiranje da je krivica na teretu drugih ustanika, za koje se, međutim, pouzdano znalo da su daleko, već godinama u emigraciji. 

Takođe, provlačeći odbrane svojih branjenika kroz politički kontekst, oni su prinuđeni da balansiraju, jer je u Kraljevini SHS na snazi krivična odgovornost za „verbalni delikt” — ukoliko neoprezno saopšte nešto protiv Karađorđevića ili državnoga uređenje, iz sudnice mogu momentalno biti sprovedeni u apsanu… 

„Od branilaca dobija prvi riječ g. Jagoš Nikolić. On brani optužene RADA VEKOVA i MILOŠA BULATOVIĆE. Gospodin Nikolić u svojoj odbrani iznosi stanje Crne Gore u 1918, kada je podgorička skupština izglasala ujedinjenje sa Srbijom. Narod je tada bio podijeljen u dvije frakcije. Obje fakcije šćele su vlast. Prva frakcija tzv. omladina, šćela je da se na brz načn dočepa para i vlasti. Drugi opet ostaše bez vlasti i bez zobnice kralja Nikole”. 

„Po tome, optužuje ‘omladinu’, koja je — kako kaže — IZVRŠILA SVIREPE ZLOČINE i na taj način stvarala nezadovoljnike, RUŠEĆI NAJSVETIJE IDEALE CRNOGORSKE. Krivica njegovih klijenata nije mogla biti ničim dokazana; i zato on moli sud da ih kao nevine pušti ispod suđenja”. 

„G. Peković, koji brani 25 optuženih, na čelu sa g. dr Radovićem, u dugome govoru konstatuje da nema ni jedna osnova podozrenja da bi njegovi klijenti mogli biti osuđeni. U Crnoj Gori svi su nosili oružje — pa i žene. Fakt da su njegovi klijenti bili na okupu poslije napada, potpuno je prirodan. Čuti pucnjavu pušaka, a ne otići da se vidi što je, ne bi bilo prirodno. Tako i njegovi klijenti, pošto su čuli pucnjavu, pohitaše da vide kakva je to bitka. Tužba državnoga tužioca osnovana je samo s gledišta podozrenja; i zato moli da se njegovi klijenti pušte ispod suđenja”. 

„Zločin su izvršili oni ljudi, koji se danas nalaze u inostranstvu”, veli branilac Peković. „Jedino čime se njegovi i klijenti mogu teretiti, to je da su razoružali kapetana Tomića. Ovo djelo mora se smatrati kao političko i ne može se suditi, jer je kralj [Karađorđević] pomilovao sve političke krivice do donošenja Ustava”. 

„G. Anđelić, branilac MIJA MIĆKOVIĆA i četvorice Bulatovića moli sud da donese pravednu odluku. Ne može se dokazati da su oni bili učesnici u pokolju; i zato moli da se pušte ispod suđenja”. 

„Optuženi izjavljuju da primaju odbrane svojih branilaca”, a za riječ se javlja prvooptuženi, akademik dr Novica Radović. „Pred njim je čitava hrpa zabilježaka i tabaka, koje je on spremio kao svoju odbranu”, no predśedavajući sudskoga vijeća, Mihailo Jovanović, prekida ga: „Branite se, ali samo po zločinu, za koji ste optuženi!” Dr Radović uspijeva, između ostaloga, da saopšti: 

„Sve veće političke promjene u životu jedne države, kao unija ili promjena jedne dinastije, dešavaju se na jedan od ova tri načina: legalno, revolucijom ili državnim udarom i ratom. Mi znamo da državno-pravni poredak u Crnoj Gori, do proglašivanja Ustava za državu Srba, Hrvata i Slovenaca [sredinom 1921. godine], nije zasnovan ni na jednom od ova tri načina”. 

Drugim riječima, Novica Radović je lucidno primjetio: budući da su na crnogorskim prostorima, uključujući Rovca, do 1921. jedino mjerodavni Ustav Kraljevine Crne Gore i iz njega proistekli zakoni, ustanici su branili postojeći državno-pravni poredak i nikako ne mogu biti pozvani na krivičnu odgovornost po osnovu akta (ustava) koji je u Kraljevini SHS naknadno usvojen, tek poslije predmeta ovoga suđenje. 

U kolašinskome sudu je zatim zaključujen pretres i objavljuju „da će presuda pasti za dva-tri dana”... 

Pleme Rovačko, od Božićnoga ustanka do 1920. posljednja je slobodna teritorija Kraljevine Crne Gore — poznata i kao ROVAČKA REPUBLIKA. Citirao sam ondašnji srpski izvor da je „sve do kraja 1920, veliko pleme Rovci u kolašinskom okrugu živjelo svojim zasebnim životom”. Vrijedi taj dajdžest u cjelosti ponoviti: 

„Bila je to formalno MALA, ZASEBNA DRŽAVA, koja nije imala nikakvih odnosa sa Kraljevinom SHS. Pune dvije godine oni su tražili uspostavljanje NEZAVISNE CRNE GORE” i „Rovčani su živjeli potpuno odvojenim životom; oni su bili uvjereni da će se uskoro vratiti kralj Nikola i da će se Crna Gora restaurirati”. 

Prema naknadnim uvidima autora rodom iz Rovaca, Stevana Popovića, „Rovčanima je bilo u tradiciji da pomažu svaki pokret za slobodu — zato su se tamo okupili odmetnici iz dobrog dijela Crne Gore: Piperi, Bjelopavlići, Pješivci, Župljani iz Župe Nikšićke, okoline Nikšića, Drobnjaka” („Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji”, Nikšić, 1997, 204). 

Srbi su u proljeće 1920, primjenom brutalne vojne sile, uključujući masovna bombardovanja artiljerijom, te angažovanjem domaćih plaćenika, žandarma i „omladinaca”, opkolili Rovčane i skršili njihov opšti ustanak. 

Taj napad na Rovca, planiran i odobren u Đeneralštabu u Beogradu, predvode oficiri iz Srbije: - potpukovnik Dušan Besarabić, artiljerijski major Borivoje Roksandić, a pod zapovjedništvom na terenu pukovnika Stojana-Muse Popovića. 

Ovaj posljedji, Popović, rodom iz Varvarina, učestvovao 1903. u oficirskom masakriranju bračnoga para dinastije im Obrenović, do 1917. član masonsko-terorističke organizacije Crna ruka. Nakon zvjerstava u Rovcima i širom Crne Gore od Karađorđevića iz vojne službe ispraćen velikim keš iznosom. Popovića su zatim postavili za direktora fabrike špirutusa u Petrovgradu, današnji Zrenjanin; i tu ga sustigli demoni iz krvavog životopisa — nervno rastrojen 1928. izvršio samoubistvo...  

Milovan Đilas, čiji je otac Nikola, kao komandant žandarmerije u Kolašinu učesnik napada na Rovca — takođe i svjedok tužilaštva na sudskome procesu krajem 1926. i početkom 1927. — pisao je u memoarima „Land Without Justice” (Njujork, 1958) da je srpska artijljerija „kao vježbajući se, rušila seljačke pušnjače i razgonila narod i stoku po šumama i urvinama”. 

„S Rovčanima je postupljeno surovo i uvrjedljivo. KUĆE SU IM POPALJENE, POPLJAČKANI su i PREMLAĆENI nasumice. Ženama su ZAVEZIVALI U SUKNJI MAČKE, pa ove šibali štapovima. STARCE SU JAHALI i bili ih i gonili da ih prenose preko rijeke”. 

„NA ĐEVOJKE SU NASRTALI. Imanje i čast i prošlost — SVE ROVAČKO BILO JE ZGAŽENO”, pisao je Đilas. „Ni moj otac nije mogao izvrdati da ne učestvuje u pohodu na Rovca. Sâm on nije se isticao surovošću, ali njegovi žandarmi su DIVLJALI. Zbog rovačkoga pohoda vazda ga je pekla savjest. O tom pohodu je ćutao”. 

Ljubo Anđelić, Kolašinac, u svojoj knjizi „Grad na Tari” (Titograd, 1960) śećao se svjedočenja da su „PALJENI rovački domovi i UBIJANI NAJBOLJI ROVČANI, kad su profesionalni KRVNICI i SADISTI sramotili i śeme u odivi”.  

„Vojska je krenula na Rovca sa topovima i mitraljezima, kao da se radi o pravom ratu. Pod njezinom zaštitom i uz puno učešće izvedena je 9. aprila [1920.] u rovačkim selima POGROMAŠKA AKCIJA, ČUDOVIŠNA po razmjerama i svom nakaznom liku”. 

„Stanovništvo, koje je zatečeno u kućama, MUČENO je i SRAMOĆENO kao nikad ranije”, pisao je Anđelić. „U tome su naročito prednjačili ‘omladinci’, žandarmi i siledžije iz ‘letećih četa’. Oni su se utrkivali u vršenju nasilja nad nedužnim stanovništvom, pri čemu NIJE POŠTOVANA NI STAROST, NI ČAST ŽENA, NI OBRAZ LJUDI”. 

„Vojska je napuštila Rovca, ostavljajući za sobom JAUK MUČENIKA, OPUSTOŠENA SELA i GAR POPALJENIH DOMOVA”. 

Neke činjenice o krvavim zbivanjima i okupacionome teroru u Rovcima, sa mjestom, opisima masovnih zvjerstava protiv civila i imenima nekih žrtava — dostavljene su već s jesen 1920. Društvu (Ligi) naroda u Ženevi, ondašnjim Ujedinjenim nacijama. Crnogorska kraljevska vlada u egzilu je takođe publikovala sličan izvještaj u posebnom izdanju: „Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića”. Za te i druge srpske zločine u Rovcima — niko nije pozvan na odgovornost. 

Međutim, režim Karađorđevića je tri puta izveo pred Okružni sud u Kolašinu neke od ustanika koji su branili Rovca. Prve dane pretresa u kolašinskome sudu predočili smo u prethodna tri nastavka — vidi preko linka ispod…

Dakle, protekoše i onih „dva-tri dana”, rok koji je vijeće kolašinskoga suda najavilo za saopštavanje presuda protv 33 Crnogorca i jedne Crnogorke. A te preusude su napisane u Beogradu, a ne Kolašinu. 

Režim je imao namjeru, za razliku od pretresa, da u sali Okružnoga suda u Kolašinu pročita presudu nejavno — bez prisustva publike i novinara. Na dan izricanja presudâ, u varoš kolašinsku dovučeno je žandarmerijsko pojačanje. O sudskoj sudbini ustanika Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost raspravljalo se na ulicama kolašinskim, pazaru, kafanama, svakoj kući, ali uopšte i u vascijeloj Crnoj Gori. 

Nimalo ne prećerujemo: masa naroda, izgleda najviše iz Rovaca, kao i drugih okolnih krajeva, šljegla je u Kolašin… uostalom, citiram novinski opis dramatike u zimom okovanoj varoši podno Bjelasice, iźutra, 6. januara 1927. godine: 

„Od ranog jutra kolašinskim ulicama su vrvjele gomile seljaka iz cijele kolašinske okoline. Svi su se šljegli u Kolašin da čuju sudbinu svojih optuženih rođaka, prijatelja, komšija i poznanika. Jer danas se trebala izreći presuda trideset i trojici bivših crnogorskih nezadovoljnika: optuženi su za ubistvo sedmorice žandarma i za toliko i više njih ranjenih. 

Ljudi, žene i đevojke, prolazili su i uzgredno držali se, srijetali se smrzlim i zaleđenim kolašinskim ulicama. Njihovi pogledi su se srijetali bojažljivo, ispitujući. 

Pored mase raznolikog varoškog i seljačkog svijeta, ovoga jutra zapažen je kolašinskim ulicama i VEĆI BROJ NEKIH NOVIH ŽANDARMA, koje Kolašinci do danas nijesu srijetali. Pojava ovih žandarma nije nagovještavala zainteresovanim seljacima ništa dobroga. 

Interesovanje kakvu će presudu donijeti kolašinski Okružni sud bilo je dostiglo vrhunac. Sve moguće prognoze davali su ljudi, svaki na svoj način. Redovni pośetioci na pretresu bili su ubijeđeni da će na današnji dan svi optuženi biti oslobođeni. 

U 3 sata poslije podne obnarodovano je da će se izreći presuda. Masa svijeta tiskala se ulicom prema Okružnom sudu, dok je jedna dobra polovina očekovala pred istražnim zatvorom nailazak optuženih. 

Pojava 10-12 žandarma sa NATAKNUTIM BAJONETIMA, koji su prošli u koloni ulicom, nagovještavala je da će optuženi odmah proći.

Udvostručeni broj sprovodnika žandarma, koji su danas bili mnogo oprezniji nego inače, brzo je razuvjerio sve one koji su vjerovali da optuženi neće i ne mogu biti osuđeni. Ispred svih optuženih koračao je sa polucilinderom na glavi dr Novica Radović. Odmah za njim njegova tri brata, a zatim povorka Rovčana, praćeni željnim pogledima MAJKI, ŽENA I SESTARA”. 

„Nešto kasnije uputio sam se i ja u sud”, svjedoči izvještač Vlado M. Bošković, „ali bio sam iznenađen kad sam pred sudom ugledao veći broj žandarma koji su BRANILI ULAZ u sudnicu”. 

„Ovakav postupak žandarma, koji su SILOM udaljavali svijet i zabranjivali ulaz, bio je jasan dokaz da je sudbina optuženih riješena katastrofalno po njih”… 

(Nastavlja se)