15 °

max 16 ° / min 11 °

Utorak

27.02.

16° / 11°

Srijeda

28.02.

18° / 11°

Četvrtak

29.02.

18° / 12°

Petak

01.03.

13° / 10°

Subota

02.03.

14° / 9°

Nedjelja

03.03.

12° / 9°

Ponedjeljak

04.03.

10° / 5°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Zakleti Petrovićima-Njegošima i nezavisnoj Crnoj Gori: Veliki proces protiv komita (Kolašin, 1926-1927)

Istorija

Tag Gallery
Comments 0

Zakleti Petrovićima-Njegošima i nezavisnoj Crnoj Gori: Veliki proces protiv komita (Kolašin, 1926-1927)

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

Radi upoznavanja čitalaca koji prate pretres crnogorskim odmetnicima u Kolašinu, potrebno je da se opiše stanje u kome su se nalazili ovi krajevi u 1920. godine” izvještava krajem 1926. i početkom 1927. sa sudskoga procesa protiv 34 optuženih ustanika Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore, uključujući i jednu ženu, za štampu u Srbiji njihov dopisnik iz Kolašina.

Od 1918. kada je izvršeno ujedinjenje naše Kraljevine SHS”, navode u izvještaju, pa sve do kraja 1920, velikoj pleme ROVCI u kolašinskom okrugu živjelo je svojim zasebnim životom”.

 Bila je to formalno MALA, ZASEBNA DRŽAVA, koja nije imala nikakvih odnosa sa Kraljevinom SHS. Pune dvije godine oni su tražili uspostavljanje NEZAVISNE CRNE GORE”.

Rovčani su živjeli potpuno odvojenim životom. Oni su bili uvjereni da će se uskoro vratiti kralj Nikola i da će se Crna Gora restaurirati”.

Dakle, pleme Rovačko je posljednja slobodna teritorija Kraljevine Crne Gore Petrovića-Njegoša — poznata i kao ROVAČKA REPUBLIKA. Srbi su u proljeće 1920, primjenom brutalne vojne sile, uključujući masovna bombardovanja artiljerijom, te angažovanjem domaćih plaćenika, žandarma i „omladinaca”, opkolili Rovčane i skršili njihov opšti ustanak, koji su predvodili bratstvenici BULATOVIĆI i VLAHOVIĆI. 

Taj napad na Rovca, koji je planiran i odobren u Đeneralštabu u Beogradu, na terenu su predvodili oficiri iz Srbije: potpukovnik Dušan Besarabić, major Borivoje Roksandić, pod zapovjedništvom pukovnika Stojana Popovića. Neke činjenice o krvavim zbivanjima i okupacionome teroru u Rovcima, sa mjestom, opisima masovnih zločina protiv civila i imenima nekih žrtava — dostavljene su već s jesen 1920. Društvu (Ligi) naroda u Ženevi, ondašnjim Ujedinjenim nacijama. 

Za te i druge srpske zločine u Rovcima — niko nije pozvan na odgovornost. Međutim, režim je izveo pred Okružni sud u Kolašinu neke od ustanika koji su branili Rovca. U jednoj od prethodnih akcija okupacionog režima Srbije da pokori ovo crnogorsko pleme, početkom aprila godine 1920-te — ubijeno je 7 i izranjavano 8 žandarma, a živ uhvaćen njihov komandir, bivši crnogorski oficir Milisav Tomić, kojem je život pošteđen, te su ga s ranjenim žandarmima poslali natrag u garnzon Srbije u Kolašinu. 

Još neke okolnosti, kao i prve dane procesa u kolašinskom sudu (imena optuženih, sastav sudskog vijeća, čitanje optužnice, davanje iskaza nekih od optuženih, etc), predočili smo u prethodna dva nastavka — vidi preko linka ispod.

Napominjem, krajem 1926. i početkom 1927. godine, u Kolašinu SUDILO SE TREĆI PUT za ubistva 7 i ranjavanja 8 srpskih žandarma, U međuvremenu, dok je prvooptuženi, akademik dr Novica Radović boravio u emigraciji, sud je, između 1920. i 1926. već dva puta oslobađao istu grupu ustanika Rovčana za isto krivično djelo; oba puta su oslobođeni uslijed nedostatka dokaza. Ali — za cijelo to vrijeme, jedan broj od ukupno 34 optuženih, bio je NEPREKIDNO PET GODINA U PRITVORU…

Pretres, trećega dana pred Okružnim sudom Kraljevine SHS, nastavlja se davanjem iskaza preostalih optuženih. Niko od njih ne priznaje da je učestvovao u konkretnom desetkovanju žandarma, ali niko od njih ne spori da jesu bili ustanici Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost; i ni tada ne odriče se opravdanosti oružane borbe protiv okupatorske Srbije. 

Optuženi RADONJA BULATOVIĆ priznaje da je bio član organizacije”, pisala je srpska štampa, ali poriče da je učestvovao u sukobu, jer je, kako veli, toga dana bio u šumi da śeče drva. U povratku, sa braćom ĆIROM i JANKOM, on je u putu srio žandarme, koji su bježali; i on ih je razoružao. 

— A zašto ste ih razoružali? — pita predśednik [sudskoga vijeća Mihailo Jovanović, prim]. 

— ZAKLELI SE Kralju Nikoli i Crnoj Gori — odgovara optuženi — a oni su došli da nas gone. 

Brat optuženog, Ćiro, zbunjen, ne zna što će da kaže, pa ostaje pri svojim ranijim iskazima. 

Janko, drugi brat Bulatovićev, priča kako je razoružao kapetana Tomića. 

— Kad sam čuo puške — veli Janko — dograbio sam i ja moju i pošao da vidim šta je. Na putu sam naišao na moju braću, Radonju i Ćira. Na jednome brdu, ispred sebe, spazim kapetana Tomića, koji je baš u tom momentu opalio na mene. Tomić je OPALIO NA MENE ČETIRI PUTA, ali me nije pogodio. Tada sam ga pozvao da položi oružje i on ga je položio. Kada sam bio na skupu, osudio sam kapetana Tomića po paragrafu 75, 6 i 134 crnogorskoga zakona, jer je on bio crnogorski oficir, i čim je predvodio žandarme, izvršio je VELEIZDAJU. 

— Dobro, a šta bi trebala da bude ta tvoja osuda po tim paragrafima — pita predśednik. 

— Smrt — odgovara Janko — jer je to on zaslužio. 

— Pa što ga ne ubi? — nastavlja predśednik. 

— Imao sam sažaljenja, pa sam ga pomilovao — odgovara Janko”. 

Četvrti dan pretresa prozvani su RADOVAN, TOMO, MILOSAV, MATO i MAŠO BULATOVIĆI, koji su optuženi da su učestvovali u napadu na žandarme. Oni svi poriču učešće. Jedino priznaju da su bili ČLANOVI ROVAČKE ORGANIZACIJE”, javlja srpska štampa. 

Prelazi se na saslušanje optuženih VLAHOVIĆA. Optuženi su DRAGIŠA, ZARIJA, TRIPKO, ĐOKO, RADOŠ, PAVLE i MILINKO, da su učestvovali u napadu na žandarme. U ime optuženih govori najstariji Dragiša. On tvrdi da su tih dana bili svi u svome rodnome mjestu, Vlahovićima. Tek poslije napada, oni su došli na Mačište [mjesto u Rovcima se naziva: Močilišta, prim], mjesto napada. 

JOKICA ANDRIJEVIĆ, iz Martinića, simpatičan starac lijepih crta, priznaje da je 1918. otišao u šumu da se BORI ZA KRALJA I SLOBODU. Nosio je oružje, ali nikoga u životu nije ubio. 

Njegov sin ANDRIJA, kršan mladić, malih crnih brkova, govori oštro. Poriče da je učestvovao u napadu na žandarme… Čičica MILOVAN ANDRIJEVIĆ, kada je ustao da se brani, jedva se viđeo između ostalih optuženih. Tvrdi da nema toga koji bi mogao potvrditi da ga je viđeo među napadačima. Ne ośeća se krivim i ne zna za što je zatvoren. 

Posljednji optuženi, MILOVAN BOŽOVIĆ, trgovac iz Danilov Grada, priznaje da je bio u šumi, i da je prebjegao u Italiju. Šest godina se vodi ova istraga, a on ne zna za što je optužen. Druge krivice, liše one koju je priznao, nema”. 

Time je okončano sudsko saslušavanje optuženih, a isti dan, nakon pauze, zakazano je svjedočenje prvog od ukupno 20-ak osba koje je pozvalo tužilaštvo. Nastavak pretresa optuženim Rovčanima očekivan je s velikim interesovanjem jer se znalo da će po podne biti saslušan glavni svjedok, kapetan g. Milisav Tomić, vođa žandarmerijske patrole, koja je bila napadnuta i koji je prilikom te borbe bio zarobljen”, javlja dopisnik srpske štampe iz Kolašina Vlado M. Bošković. O atmosferi u sudnici on izvještava: 

Već prije dva sata napunila se sudska dvorana. Interesovanje je bilo ogromno. Tu su i branioci optuženih [Đ. Peković, Milosav Anđelić, Novo Medenica, dr Jagoš Nikolić]. Jedva uspijvam da se proguram kroz masu i da śednem na svoj sto”.

Kako smo napomenuli, premda to nije bilo prvo suđenje grupama komita u Kolašinu, ova varoš ne pamti veće suđenje! 

U tome ulazi sudski kolegijum”, opisuje Bošković. U dvorani nastaje tišina i predśednik sa svojim strogim pogledom razgleda, kao da hoće da vidi da li su svi tu. Po tome predśednik naređuje da uđe kapetan g. Tomić, koji staje pred predśednika. On je zbunjen i na opšta pitanja ODGOVARA NEKAKO RASTROJENO". 

Ispostaviće se, liše donekle tog Tomića, ostali od svjedoka, po prilici uglavnom Crnogorci, nijesu mogli, ili vjerovartnije nijesu željeli, da u svojim iskazima podupru tvrdnje tužilaštva o konkretnoj, neposrednoj krivici optuženih ustanika za desetkovanje žandarma. Ni u trećem suđenju u istome predmetu, a to će konstatovati čak i štampa u Beogradu, nije predočen nikakav novi dokaz koji već nije pretresen u prethodna dva suđenja — kad su te dvije presude bile oslobađajuće baš uslijed nedostatka dokaza! 

Na drugoj strane, treba imati u vidu da su mnogi od onih Crnogoraca koji su nakon 1918. postali žandarmi isključivo zbog plata, uslijed neopisivog opšteg siromaštva i jada, pristupili službi okupatorske Srbije, uprkos svojim nacionalnim i političkim ośećanjima. I stoga ne čudi da su, među njima, komiti imali svoje konfidente koji su im javljali šta i kad planiraju srpske vlasti. Objavili smo podatke, a oni su saopšteni i na kolašinskome sudu, da su Rovčani unaprijed znali i za pokušaj tajnog upada jedinice žandarmerije pod komandirstvom Tomića. 

Primjera radi, svjedok Tomić, u iskazu koji slijedi, pominje Nikolu Đilasa, njegovog pretpostavljenog, komandanta žandarmerije Kolašina — za Đilasa je njegov sin, poznati revolucionar i disident Milovan, opširno pisao i 1958. objavio u memoarima (Land Without Justice”, Njujork) da je intimni protivnik ujedinjenja”, štoviše, da je komitima kuća Đilasa u Podbišću kod Mojkovca često bila jatačka. 

Uostalom, i sâm Nikola Đilas će biti svjedok u ovome sudskome procesu u Kolašinu; a iz iskaza Tomića nije neosnovano pretpostaviti i da Đilas, a sigurno neko od kolaboracionista iz lokalne strukture, pod pritiskom srpskih vlasti da se nešto preduzme protiv ustaničkih Rovaca, možda i u zdogovoru s Rovčanima, svjesno usmjerava žandare da ih desetkuju… 

2. aprila 1920. godine — počeo je g. Tomić — bio sam na službi kao žandarmerijski vodnik u Kolašinu. Toga dana pozvao me je moj komandir, major Nikola Đilas, i naredio mi da s 20-ak žandarma pođem u Rovce da gonim odmetnike, jer su saznali da su se odmetnici sklonili iz Nikšića u Rovce… Ja sam mu primijetio: da će se Rovčani buniti kada vide žandarmerijsku patrolu, ali mi je on rekao da su Rovčani ‘na našoj strani’. 

— Pošao sam sa žandarmima u Moraču, tu sam se sastao sa tadanjim potporučnikom g. Novicom Perovićem, koji je isto tako dobio naređenje da pođe s žandarima u poćeru. Tako smo sastavili patrolu od 30 žandarma. Sreski načelnik u Morači naredio nam je da noću idemo u Rovce i da za ovaj put ne smije niko da zna. Skrenuo nam je pažnju na kuću MARICE BULATOVIĆA [jedna od optuženih u ovome procesu, prim] u Rovcima, da je ona leglo odmetnika. 

— Bila je prošla ponoć — priča g. Tomić — kad smo stigli pred Maričinu kuću. Stara iziđe napolje. 

— Đe su komite? — zapitao sam babu. 

— A otkuđ ovđen komite! Ne znam ja za njih, duše mi! — odgovorila mi je. 

— Ali, bilo je nešto sumnjivo —  nastavlja Tomić. — Žandarmi su opazili vruće ugarke, po kojima se viđelo da je tune moralo biti više ljude. Poveli smo dvije šćeri Maričine i pošli prema Ždrijelu. 

— U gluhoj noći odjeknuše dva pucnja. Potrčasmo u pravcu pucanja i uskoro spazismo vatru. Nekoliko žandarma pođoše u pravcu vatre, no se brzo vratiše, vatra bi ugašena. Opet potpuni mrak. Odlučismo da se vrnemo. Kad se približismo stijeni kod Ždrijela — osu plotun po nama!” 

Svjedok Tomić kazuje da je dio žandarma prihvatio borbu, a on je, veli, krenuo put Mrtvog Dubokog ne bi li našao neko manje opasno mjesto” — što je, dozvolićete da primjetimo, baš zgodni, ne bez romanesknog talenta eufemizam za bježaniju. Nikola Đilas mu saopštio, a on je, tvrdi, povjerovao: da u Rovcima, biva, ima njihovih omladinaca”, te će im oni pomoći. I onda, nastavlja Tomić, opazim potporučnika Perovića đe trči prema meni”. 

On je izgledao strašno. Iscijepan, krvav, reče mi: — Sve su žandarme poubijali! Nijesmo se na ovome mjestu mogli mnogo objašnjavati, jer su oko nas stalno fijukali kuršumi — priča Tomić. — Ja sam sa preostalim žandarmima pošao dalje da tražim pomoć. Poslije kraćeg vremena, opazio sam jednu grupu ljudi. Bilo ih je oko 20 i ja sam pomislio da su to naši. Jedan od njih viknuo mi je da priđem i da se ništa ne bojim. Prišao sam im u povjerenju i zapitao da li imaju municije. Odahnuo sam, misleći da sam spašen. Skinuo sam pušku i naslonio se na nju. Odjednom, jedan od njih ote mi pušku uz uzvik: — Ti si mi ubio oca!... 

— Poznajete li među optuženima koga od onih koji su bili u toj grupi? — pita predśednik kapetana Tomića. 

— Poznajem ove Bulatoviće, ovoga Radonju, Ćira i Janka. Janko mi je uzeo pušku, a Radonja me vodio na Mačište, đe je, rekoše, śedište njihovog suda… — A đe su ti onijeh 30.000 dinara te si ih primio za moju glavu kao ucjenu? — pitao me Radovan. Bio sam uvjeren da hoće da me ubije, ali da samo traži zgodan trenutak”. 

Zato sam pitao: kuda me vodite?”, kazuje Tomić. Odgovore da me vode na njihov sud. Stigli smo na Mačište. Bilo ih je 30-ak, a među njima spazim dr Novicu Radovića, koji je bio moj školski drug. Pośedasmo, donesoše rakiju. 

— A ti, Janko, što veliš na ovo? — obraća se predśednik optuženom Janku Bulatoviću. 

— Mene se čini da ja nijesam pio š njim rakiju… 

Optuženi dr Radović kaže da je on dao kapetanu Tomiću svoga brata DRAGUTINA [takođe optužen, prim] da ga s ljudima otprati, kako bi se mogao vrnuti [u Kolašin]. Advokat optuženih dr Nikolić, traži: - da kapetan Tomić, a ni ostali žandarmi, ne mogu smatrati kao svjedoci, nego kao privatni tužioci”. 

Naredna dva svjedoka koje je pozvalo tužilaštvo, žandarma, oba Crnogorci, utisak je, jedva ukrivaju da nemaju namjeru da terete optužene borce Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost. Evo kako su protekla njihova svjedočenja: 

Śutradan prešlo se na saslušavanje kapetana g. Novice Perovića, tadanjeg potporučnika, koji je učestvovao u borbi s odmetnicima. On se nalazio na mjestu napada sa 25 žandarma. Međutim, on nema mnogo što da reče. Odma poslije prvoga plotuna, njegova je četa bila prepolovljena. Jedva je uspio da sa ostatkom žandarma pobjegne. Na putu je on naišao na kapetana Tomića, koji mu je rekao da se u blizini nalazi ‘omladina’. Međutim, on tome nije povjerovao; i tako se spasio, a Tomić je pao u ropstvo. Ne može da pozna ni jednog od odmetnika, jer su svi bili u zaśedi. 

Žandarm Šujo Ilinčić, koji je učestvovao u borbi i bio ranjen, izjavljuje da se ničeg što sud interesuje ne śeća. On je prvi bio ranjen. Śeća se samo toga da mu je ranjenom skinuo bluzu odmetnik VASKO MAROJEVIĆ, koji se sada nalazi u Americi”. 

Poslije toga je saslušano još 15 žandarma i mještana koji su učestvovali u toj borbi”, a štampa u Srbiji s rezignacijom zaključuje da njihovi iskazi ne unose ni jedan novi momenat u događaj”. 

Po tome se prelazi na saslušvanje penznonisanog majora g. Nikole Đilasa. G. Đilas bio je u ono doba komandant žandarmerije u Kolašinu. Po negovom naređenju poslata je žandarmerija u Rovce da goni odmetnike. G. Đilas u početku svoga govora iznosi stanje koje je vladalo u Crnoj Gori 1920. godine. 

— U Rovcima je bilo najviše nezadovoljnika sa postojećim stanjem — kaže g. Đilas — i ja sam odlazio kod njih i prijetio da će ih đavo odnijeti ako nastave da vode ovakvu politiku. Organizovao sam omladinu; i oni su mi tada rekli da su za jedinstvo. Od toga doba Rovčani su bili mirni građani. 

Ovaj govor daje povoda optuženome Božu Bulatoviću da ustane i da dobači g. Đilasu: 

— Govri istinu, majore! Ti dobro znaš da si kao vlast u društvu policijskih pisara dolazio kod nas. Došli ste kod nas da kao pregovarači načinimo sa vama ugovor o miru. Mi smo tada tebe i ostalim glavarima iznosili naše gledište: da se NE MISLIMO UDALJITI OD SVOGA PROGRAMA i da OSTAJEMO VJERNI NAČELU ZA RESTAURACIJU CRNE GORE. Tada smo napravili ugovor da se niko od vlasti Kraljevine SHS ne smije miješati u naše pleme. Mi smo pristali da preko naše teritorije može prijeći najviše pet tvojih žandarma i to ne sami, nego u društvu sa naša dva civila. I te žandarme dozvolili smo da možeš slati samo u tom slučaju kada su u pitanju strani, nikšićski ili cetinjski komiti. 

Predśednik: — Jeste li vi, g. Đilas, pravili takve uslovne ugovre sa Rovčanima kao komandant žanlarmerije? 

Na ovo neočekivano pitanje g. Đilas iznenada se zbunio i počeo da se klati. Nastala je tišina i g. Đilas, poslije duge pauze, odgovara: 

— Ama ono jesmo, g. predśedniče, Rovčani su bili moji građani, ali su bili nezadovoljnici i nijesu poštovali ovu državu. Mi smo zajednički gonili strane komite… 

— I pristali ste na uslove da preko Rovca može prijeći samo pet vaših žandarma i to u društvu s dva civila Rovčana? — upada predśednik. 

— Mene su kazali da su to dva kmeta — ispravlja g. Đilas. 

Optuženi Božo Bulatović kaže da je g. Đilas tražio da može slati samo tri žandarma, ali su oni sâmi taj broj povisili na pet, pod uslovom da žandarmi patroliraju s njihovim znanjem i odobrenjem. Tako su sklopili mir, koji nijesu pogazili Rovčani, nego g. Đilas, jer je on poslao u gluho doba noći u Rovce ne pet žandarma, nego čak trideset. 

Otuženi NIKOLA BULATOVIĆ tvrdi da je njima g. Đilas na jedom sastanku rekao da i ove žandarme, koje šalje u patrole u Rovce, ŠALJE SAMO FORME RADI, da bi se opravdao pred starijima, a da je u u stvari on, ĐILAS, NJIHOV JEDNOMIŠLJENIK”… 

Što se u dešavalo u daljem toku suđenja — o tome u nastavku ovoga serijala. Napominjemo, nekako odmah po ovome svjedočenju Nikole Đilasa, on je s familijom trajno iselio iz Podbišća. To ne mora biti dokaz da se možda plašio osvete Rovčana, ali se takva pretpostavka ne može isključiti. 

I on je, nakon desetkovanja žandara u Rovcima, učesnik masivne operacije Vojske Kraljevine SHS na Rovca. Jednog od viđenijih saradnika okupacionih vlasti iz tih krajeva, takođe učesnika terora nad Rovčanima — Boška Boškovića, rodom iz Polja kod Mojkovca, opunomoćenog policijskog povjerenika vlade iz Beograda za oblast Kolašina, po zlu čuvenog sadistu — stigla je u poznatom događaju s jeseni 1924. komitska duga puška”, osvetnikâ Bulatovića… 

(Nastavlja se)

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR