Piše: Ilarion Ruvarac, arhimandrit*
Slavni Fr. Miklošič izdao je u Beču god. 1858. sbornik srpskih spomenika, i u tom sborniku, str. 17-19, list sv. Save prvoga arhijepiskopa srpske zemlje i pomorske od god. 6741. — 1232/3. kojim se Manastir sv. Nikole na Vranjini IZUZIMA ISPOD VLASTI ZETSKOGA VLADIKE.
U listu tom veli sv. Sava, da se hristoljubivi muž Ilarion, osvećeni episkop zetski, kojega je on, arhijepiskop Sava posvetio i postavio za episkopa, te koji je bio prvi svetitelj Zetske zemlje, mnogo se trudio kao svetitelj o stadu svom predanom mu Bogom;
- i da je, naposljetku, potrudio se i stvorio ili sazdao na pustom ostrvu na Vranjini u Skadarskom jezeru žilište Gospodu crkvu Božju hrama svetoga i prepodobnoga oca našeg čudotvorca Nikole i uselio u nj nekoliko crnorizaca na slavoslovije Božje;
- i dalje, kaže sv. Sava, da je isti episkop zetski Ilarion, svršivši taj hram predao isti njemu, arhijepiskopu srpskom i njegovoj zaštiti i pod njegovu vlast tako, da nad njim nema više ZETSKI EPISKOP NIKAKVE VLASTI NI OBLASTI;
- i povodom tim piše dalje: „az Sava arhijepiskup srbskije zemle zapoved davaju ot gospoda Boga Spasa i ot moiego smjerenija, iže budet po mne arhijepiskupi, da ne porabošten[o] budet sie svetoe mesto, i nekoim uzrokom ustvoret ju metohiju arijepiskupi ili ine rabote zapovedeti im, no da prebivaet u vsakoj božstvenij svobode ot koie gode ine obide i da mu jest odgovoriteltj i osvetitelj arhijepiskup”;
- i još naređuje sv. Sava, da se u tom božastavnom hramu pominje arhijepiskup u mjesto jepiskupa zetskoga: „Ašte li tko imet sie svetoje mjesto nečim obideti ili rabotanijem ili besharanim uzimanijem nečesa ot sego sv. hrama, TAKOVI DA JEST PROKLET I TREKLET I ZAVEZAN U SI VEK I U BUDUŠTI od gospoda Boga vsedržitelija i Spasa našego Jisus Hrista”.
Dalje se u listu tom naređuje u pogledu postavljanja starešine [igumana, prim] u tom mjestu, da bratija izberu između sebe jednoga, koji će poći k arhijepiskopu radi blagoslova i blagoslovenji arhijepiskopom da bude starešina u tom mjestu, i nikako da se ne postavi starešina po mitu ili po nagovoru — i napomenuvši, na posljedku, kako treba ili ti „podobajet vsakomu crkvi prilagati, a ne ot crkve uzimati”, završuje: „sego bo radi pisah i podpisah, da jest v uvedenije vsem — i predadoh (list taj) v vsako utvrždenie i shranenie crkvi mesta sego v leto 6741. Bogu že slava v veki aminv. Sava b. m. arhijepiskup srbske zemle i pomorske”.
No, u istom sborniku srpskih spomenika, ima, na str. 133-135, hrisovulj cara Stjepana [Ruvarac tako imenuje cara Stefana Dušana Silnog Nemanjića, prim] od 29. aprila 1348, kojim taj srpski i grčki imperator Manastiru i crkvi svetih arhistratiga Mihaila i Gavrila, sazdanom od djeda njegovoga, kralja Uroša II. (Milutina) u JERUSALIMU PRILOŽI I PRIPISA, SVETOGA NIKOLU VRANJINU „i s crkvom i sa seli i s ljudma i sa svim metohom i s vinogradi i s planinama i s dohodcima tezi crkve” — i tako ju priloži, veli srpski car Stjepan — „carstvo mi crkvi jerusalimskoj, da si skuplja crkva jerusalimska na vsako godište ot Vranine, što se obrjete ljetine, žita, vina i ot ovc i ot kobilj; POLOVINA OT TOGA DA SE PRODAJE I DA SE NOSI U JERUSALIMI” — i tim svim što je manastirsko, naređuje car, iko da nije vlastan upravljati i raspolagati van onaj kojeg Bog izvoli Igumana jerusalimskoga — taj da je samo vlastan; i da je SAMO ON VLASTAN POSTAVLJATI STAREŠINU U VRANJINI.
A ko to, što je car zapisao i priložio crkvi jerusalimskoj, otme od crkve „i potvori sie zlatopečatnoe slovo carstva mi” — tako prijeti car Stjepan — „da mu je mastnik gospod Bog i prečista Bogorodica odigitrija, i da ga porazi i ubije sila časnog i životvornoga krsta i da je proklet”, i t.d.
Ako si pročitao i dobro shvatio i razumio list ili ti gramatu sv. Save prvoga arhijepiskopa srpskoga od god. 1233 u pogledu manastira sv. Nikole na Vranjini i kako je sv. SAVA PROKLEO onoga i svakoga, koji bi drznuo uzeti, oteti i prisvojiti što od onoga što pripada istom manastiru, ili koji bi se usudio napraviti od manastira prostu metohiju nekoga drugoga, pa bio taj drugi i sâm arhijepiskop srpski, i koji bi porabotio sv. Nikolu vranjinskoga i stavio manastir taj pod vlast i zapovijest drugoga — pa kad iza toga zapisa ili te gramate sv. Save, prvog arhijepiskopa srpskog, pročitaš hrisovulj ili ti zlatopečatno slovo i zapisanije prvoga cara Srbljem i Grkom i zapadnoj strani, cara Stjepana od godine 1348. i kako on raspolaže sa manastirom i crkvom sv. Nikole na Vranjini, s imanjem, dobitkom i dohodcima crkve i manastira, koji nije on ni gradio, ni obnovio, ni obskrbio i obdario ili ti dotirao, on — car Stjepan, to kako si ośetljiv čitaoče i CRNOGORČE ti!
ZNAM DA ĆE TI STATI PAMET i nećeš se dugo moći razabrati, i nećeš znati, šta da misliš o tom toliko slavljenom srpskom caru Stjepanu!
Ta, ako je srpska crkva i zadužbina u Jerusalimu, božju gradu tada bila osiromašila, te carstvo cara Stjepana htjelo „vzdvignuti i ukrjepiti i ispljniti nedostatčna hrama togo svetago” — ŠTO MU NE POMOŽE OD SVOGA; od svoga blaga, od svojih i zemalja i baština od svojih stada, kobila i jedeka konja, s kojima je mogao slobodno po volji i po srcu svom raspolagati, darivati i poklanjati crkvama i manastirima; VEĆ NI PET NI ŠEST, pa na sv. Nikolu na Vranjini u Skadarskom blatu I BEZ SVAKOG ZAZORA I STRAHA PRILOŽITI SV. NIKOLU i sve što pripada sv. Nikoli na Vranjini: što su gospoda koja su prije njega Zeti gospodovala, priložila i utvrdila poveljama svojim za spas duše svoje i radi pomena sv. Nikoli na Vranjini, priložiti i pripisati srpskoj crkvi u Jerusalimu.
I zar car Stjepan, pišući i podpisujući zlatopečatno slovo dne 29. aprila 1348. u Prizrenu, nije znao i nije imao pa umu ZAPOVIJED ONU I ONU STRAŠNU KLETVU PRARODITELJA SVOGA, SV. SAVE, koga u početku te iste svaje hrisovulje pominje?
I ako se on — car Stefan Silni, osilivši se izbezumio i dao ili ti zapovijedio da se napiše ono zlatopečatno slovo carstva mu, kojim on poklanja Vranjinu i sve što Vranjini pripada srpskoj crkvi u Jerusalimu — ŠTA JE RADIO TADAŠNJI SRPSKI ARHIJEPISKOP I UJEDNO PRVI PATRIJARH SRPSKI JANIĆIJE sa zborom svojih mitropolita ili ti dvanajest velikih vladika i ostalih malih vladika i igumana?
Zar on — arhijepiskop i patrijarh srpski, koji je po zapovijesti sv. Save imao biti odgovoritelj i osvetitelj (vindex) Manastira sv. Nikole na Vranjini, nijs ustao i kazao silnom i silovatom caru u brk, DA ON NEMA PRAVA, DA NIJE VLASTAN DAVATI I ZAPISIVATI DRUGOME ONO, ŠTO NIJE NJEGOVO, već sv. Nikole?
I ako on — arhijepiskop i prvi patrijarh srpski Janićije, koga je car Stjepan još kao kralj od Logoteta svoga NAPRAVIO ARHIJEPISKOPOM I POSLJE PROGLASIO PATRIJARHOM SRPSKIM, koji je, dakle, bio CAREVA KREATURA, nije smjeo da ustane i da kaže caru u brk, da je to što je bio naumio car da učini BEZAKONO i da će njega, cara Stjepana, postići i PASTI MU NA GLAVU KLETVA, ona STRAŠNA KLETVA SV. SAVE, ako on slobodnog po naredbi Savinoj sv. Nikolu vranjinskoga poraboti crkvi jerusalimskoj, i da mu arhistratizi nebeskih sila, sv. aranđeli Mihajil i Gavril neće pomoći i zaštititi i pokriti krili, ako se ogreši o sv. Nikolu vranjinskoga i o zapovjed sv. Save, praroditelja njegova, naučitelja i prosvetitelja srpskoga — zar se među onim zborom srpskih vladika i igumana NE NAĐE NI JEDAN DA KAŽE CARU U BRK ono, što prvi patrijarh srpski kojeg je Dušan napravio arhijepiskopom i proglasio ga patrijarhom, nije smjeo da kaže, i da opomene cara, DA NE ČINI BEZAKONIJE?...
No, možeš ti, dragoviću moj, pitati i pitajući žestiti se i rezonovati koliko god hoćeš i dokle god od mnogog pitanja i govora u vjetar ne sustaneš — pamet ti se pokrenuti i pred očima ti pući i zasvjetliti neće, osim kad bi se dośetio te uzeo, da zlatopečatno slovo, cara Stjepana od 29. aprila 1348. nije istinito slovo, već lažovno, izmišljeno i podmetnuto caru Stjepanu: da car Stjepan nikako nije mogao pisati i potpisati taj hrisovolj, koji je unatoč i SASVIM PROTIVAN gramati sv. Save od g. 1233, te se ne može vjerovati, da će previsoki i veledušni i blagočastivi car Stjepan ili Dušan silni MUČKI hrisovuljom svojom UNIŠTAVATI NAREĐENJA sv. Save u pogledu manastira sv. Nikole na Vranjini u Zetskom jezeru…
Mnogo se što šta može uzeti i postaviti za istinu, osobito kad se čovjek nađe u stisci i u procijepu — kao što se eto ti nalaziš sada, kad si brzo, jedno za drugim, pročitao i gramatu sv. Save od g. 1233. i hrisovulj cara Stjepana od 29. aprila 1348. i pročitavši oba ta zapisanija i stao misliti misli svakojake — pa je rad da se ma kako iskobelja iz klanca i procijepa u koji je zapao: ali je malo teže opravdati to što uzimlješ i predpostavljaš, i nije uvijek baš tako ni lako, već često teško i baš poteško iznijeti razloge dovoljne za NEISTINITOST I LAŽLJIVOST SPISA, koji ti ne ide u račun, jer ne možeš da složiš sliku o čovjeku, koja odsijeva iz toga spisa sa onom slikom, koju je narod, pa i ti sa narodom tvojim, o tom čovjeku sebi stvorio…
No, reći ćeš možda, da u tom hrisovulju od 29. aprila 1348. piše, kako sâm car Stjepan za sebe kaže da je „otraslj blagago korjene — roditelj moih svetih, reku že Simeona Nemanu, novago mirotočca i PRVAGO VLADIKI bivšago ZEMLI ZETSCEJ, velikago svetitelija i PRVOPRJESTUPNIKA otačestva našego, KRALJU SAVI” – i pročitavši to i tako možda ćeš s negodovanjem uzvikuti: kakav prvi vladika zemli Zetskoj i kakav prvoprestupnik otačastva našeg, i kakav je kralj bio sv. Sava?!
Istina je cijela, da tako piše u tom hrisovulju u izdanju Miklošičevu, ali si u žestini tvojoj i u želji da ma kako uništiš taj hrisovulj cara Stjepana zaboravio, što je već toliko puta rečeno, da to nije s oriđinala već s prepisa štampano, i da je prepisivač kriv, što nije bolje pazio prepisujući taj hrisovulj te pogrešno prepisao „Zetscej” mjesto „Srbscej” zemlji i „prvoprjestupnik” mjesto „prvonastolnik” i „kralju Savi” mjesto „kir Savi”, kao što ispravno piše u drugom hrisovulju istoga cara Stjepana od iste godine i istoga prvoga indikta pisanom i podpisanom u Prilipu gradu. (v. Miklošič, str. 136).
„I tu nema ćara za ajduka!” I badava je tebi, mladeto, sva snaga i zaludna sva muka i sav napor tvoj, da oboriš taj hrisovulj cara Stjepana od 29. aprila 1348. i da dokažeš da hrisovulj taj nije istinit i da je „lažovna knjiga” ta, jer na žalost i moju i tvoju ne može se reći i dokazati kako valja da je lažovna knjiga ta, koja se tako jako dotiče tvoga manastira sv. Nikole u blatu Skadarskome.
E, pa kad nije lažna knjiga ta cara Stjepana i kad ne možeš učiniti da je nema, već stoji i stoji ono što se u njoj kaže i naređuje, onda — e onda stoji i ono što je sv. Sava pisao i podpisao „va uvedenije vsem i va utvrždenie i sahranenie crkve” sv. oca Nikole godine 1233. — i kletva izrečena na onoga koji bi se dotakao i porabotio sveto mjesto to — ona užasna kletva (PROKLET I TRIPUT PROKLET DA JE ONAJ I ZAVEZAN U OVI I U BUDUĆI VIJEK) pala je na glavu cara Stefana onoga časa, kad je pisao i podpisao u Prizrenu taj hrisovulj i kad je bio na vrhuncu slave svoje…
Kletva Savina, kletva sv. Save srpskog, pala je na glavu cara Stjepana i sad ne treba da ti ja kazujem, zašto je prvi srpski car ostavio ovaj svijet, kad mu je bilo tek 45 godina od rođenja; i zašto je stvorena njime carevina odmah stala opadati i morala naglo propasti, koju je on podigao i uzvisio! — Arhijepiskop i prvi patrijarh srpski Janićije pustio je i nije sprečio cara, da ne PRIPIŠE TUĐU ZADUŽBINU I TUĐU MUKU obnovljenoj srpskoj crkvi u Jerusalimu, a tim je prestupio zapovijed prvog arhijepiskopa i prosvetitelja srpskog, koji je zavještao i stavio u dužnost potonjim arhijepiskopima, da budu odgovoritelji i osvetitelji crkve sv. Nikole na Vranjini.
Međutim, stari oni crnorizci i kaluđeri stajali su na molitvi u hramu svetitelja i čudotvorca, sv. oca Nikole, brzoga i skoroga pomoćnika i zaštitnika svoga u Boga i Bog je pustio i popustio — i pokazao se „divan va svetih svoih!”
Muka ti je! Vidim da ti je mučno čitati i slušati to — ali šta ću ti ja! I kaži mi, molim te, mogu li drugčije pisati, nego što pišem, ako je zbilja pisao i podpisao sv. Sava onu gramatu od god. 1233. i ako je zbilja poslje sto i nekoliko godina, a imenom g. 1348, pisao i potpisao car Stjepan onaj hrisovulj, kojim je pripisao sv. Nikolu na Vranjini kao metoh srpskoj crkvi u Jerusalimu?
Ja ću ovde da malo odanem i stanem, a ti počuj klikovanje: Drž’ se, ne boj se, ne gubi se, već se obazri i pogledaj u naokolo! Može biti da će se naći izlaz iz toga klanca i toga mučnoga procijepa, u koji si zapao!...
(Nastavlja se)
-----
* ILARION RUVARAC (1832-1905), crkveni istoričar, član Srpske kraljevske akademije (SANU) i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), rektor pravoslavne bogoslovije u S. Karlovcima, nastojatelj manastira Grgeteg, jurisdikcija autokefalne Karlovačke crkve Austro-Ugarske. Retrospektivno, cijene Srbi da im je on na prijelazu iz 19. u 20. vijek postavio temelje kritičke istoriografije.
Ovđe su citirani bitniji izvodi iz Ruvarčeva članka „Kamičci – prilošci za drugi Zetski dom”, koji je pečatan u nastavcima godine 1894. u „Prosvjeti”, crnogorskome časopisu za Crkvu, školu i pouku; otuda je, pretpostavljamo, u njemu mješavina crnogorsko-srpskih leksika.
Uz ovaj članak Ruvarčev, objavili smo faksimile s cjelokupnim tekstom krivotvorine pripisane Savi Srpskom — iz razloga da svako, ukoliko želi, može da poredi. Tu varijantu krivotvorine Ruvarac citira i analizira, a objavio je 1858. u Beču Fanc riter von Miklošič, Slovenac, član Srpske kraljevske akademije, za izdanje mu platio knez Srbije Miloš Obrenović.
Razumije se, izvorna „povelja” Savina za Ilariona i Vranjinski manastir iz 1233. ne postoji. Najranija je varijanta kriovtvorine „prijepis” iz 17. vijeka, izvjesnog Radiča Stiepova, a „prijepis”, neki autori vele, „čuvao se na Cetinju, ali nestao još prije 1870. godine”. Druga varijanta, još docnija, iz 18. vijeka, nalazila se u Zborniku monaha Gavrila — i ta u međuvremenu nestala. Treća varijanta, biva isto „prijepis”, nalazi se u Arhivu SANU u Beogradu, „napisan na pergamentu širine oko 225 mm x 435 mm, kaširanom na kartonu koji se postepeno savija prema unutrašnjosti, izbledelim crnim mastilom, brzopisom, u oko 40 redova, potpis je izveden crvenim mastilom” — ali nečitljiv, nemoguć za reprodukciju.
Krivotvorina o kojoj arhim. Ruvarac raspravlja — jedini je „dokaz” o tome da je Sava Nemanjić (†1236. g.) imao za života ma kakve neposredne veze s Zetom (Crnom Gorom).
(Priredio: V.J.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR