Petre, Petre! Mi ginemo, a tvoji, braća i sinovci se bogate… francuski izvještaji o Crnogorcima čija je vjera grčka, a jezik ilirski

Priredio: Vladimir Jovanović

Obavještajno-diplomatske informacije i procjene Francuza o Crnogorcima i Crnoj Gori od prije više od 200 godina neće nam biti neinteresantne. U nekim aspektima opisuju naše pređe ne baš svijetlim nijansama, uključujući potonjeg svetitelja, vladiku Petra I Petrovića-Njegoša, poglavara Mitropolije - Crnogorske pravoslavne crkve. Ali upravo okolnosti da, kada su franmcuski nalazi pravljeni i strogo pov. klasifikovani, tj. nijesu kad su nastajali bili namijenjeni za široku javnost, a time i za prigodno udešavanje — daju osnovu da pretpostavimo da zaista vjerodostojno informišu svoje nadređene vlasti u Parizu.

Dokumente je 1896. u prijevodu s francuskoga objavio dr Stojan Novaković („Francuske službena beleške o zapadno-balkanskim zemljama iz 1806-1813”, „Spomenik SKA”, XXX, Beograd). Ovaj srpski naučnik, akademik i političar, uglavnom je korektno objavljivao slične arhivske izvore. Veli da je od Francuza, iz njihova Ministarstva vanjskih poslova, pribavio „zbornik memoara, jednu veliku folio-knjigu”, na poleđini joj je egida: „M. S. Mémoires sur la Turquie”. 

„Unutra su”, piše Novaković, „pisma, zapiske, memoari o raznim predmetima Turskoga carstva, u raznim oblicima, sve u originalu, što se našlo u ministarstvu, vezano u jedno, bez spiska i pregleda, bez paginacije”.

Kako je, početkom 19. vijeka, Napoleonova Francuska u ekspanziji na Balkanu, s zapadnih krajeva ovoga poluostrva prikupljene su činjenice i opservacije, te izrađivane analitičke studije. Nekolicina njih se odnose na Crnogorce, uključujući prevedenu na francusku „Istoriju Crne Gore” od mitropolita Vasilija Petrovića-Njegoša (Moskva, 1754).

Prenosim cjelokupne sadržaje onih posebno izrađenih francuskih dokumenata od strane njihovih agenata koji se odnose na crnogorske prilike, a naslovljeni su: „Descrizione” (Novaković dokument mjestimično prepričava) i „De l'évèque de Monténégro”; ovaj posljednji je s detaljnim profilom mitropolita Petra I, Svetoga Petra Cetinjskog Čudotvorca (čija je u to vrijeme crkvena jurisdikcija, liše slobodnoga dijela Crne Gore, obuhvatala na jugu i područja pod Mletačkom odnosno okupacijom Francuza — Crnogorsko primorje na dijelu od Herceg-Novoga do Spiča-Sutomora)…

* * * * *

Crna Gora je podijeljena na nahije, nahije na knežine… U svakoj se nahiji pobrajaju knežine, a potom sela. Prelazeći na upravu, navodi kako je upravna vlast u Crnoj Gori podijeljena na guvernadura, serdare i knezove i kako se ti činovi upravo daju izborom na zboru narodnom, ali kako su vremenom pali u ruke jakim i silnim porodicama, pa su postali naslijedni.

„Crna Gora”, piše dalje, „nema nikakva ni političkog ni građanskog ustava. Uprava se u Crnoj Gori vrši po prostim zakonima koji su utvrđeni običajem, ali ih onaj koji je jak ruši kad god mu se prohtije”.

„Crna Gora nema varoši, a koje su glavna sela, obilježeno je staništem serdara ili kneza”.

„Trg crnogorski drži se svake subote na Crnojevića Rijeci”.

„Crnogorci su svi vjere grčke. Običaji su im takvi da se potpuno mogu uporediti sa hotentotskima”.

„Crnogorci se hrane najviše varivom, varenikom i kačamakom ljeti; zeljem, suvim mesom zimi. Oni koji su bliži jezeru ili rijeci kakvoj jedu i ribu, a od nekoliko godina svuda se za hranu upotrebljava i krtola koju zovu kartofule. Sijati krompir naučio je Crnogorce sadašnji vladika kad se posljednji put, 1786, vrnuo iz Rusije”.

„Guvernadur, serdari i knezovi crnogorski starješine su za upravu i suđenje narodu, ali u poslovima krivičnim porodica uvrijeđenoga sveti se na porodici uvrijedioca, čineći mu štetu na imanju, u što se često miješaju i rođaci”. 

Tome se dodaje kako se sklapa sud za umir vražde… Potom, bilježi kako je vladika Petar poslije pobjede nad Mahmud-pašom Bušatlijom (koju pisac nazivlje recente - skorašnjom), od godine 1796, stekao silan uticaj nad Crnogorcima; tako da su ga Crnogorci zvali: NAŠ KRALJ…

* * * * *

Sadašnji crnogorski vladika zove se Petar Petrović. Rodio se u selu Njegušima oko godine 1754. 

Vaspitanja se njegovog primi stric mu, ondašnji vladika Sava Petrović, i uzme ga k sebi u manastir Stanjeviće; tu ga stane učiti crkvenome redu, da bi mu mogao biti nasljednik. 

Sve su ove vladike tako radile sa svojim najbližim rođacima, tako da se prvo dostojanstvo crkveno nikako ne ispuštaše iz njihove porodice, jerbo se sveštenički, bilo kaluđerski bilo popovski čin u porodici, smatra u ovome narodu kao neka plemićska titula.

Jedno to mišljenje, a drugo i to što su ovi ljudi primorani da se, zbog neznanja, za sve što treba napisati ili pročitati obraćaju popovima, čini te je sveštenički čin u velikome poštovanju, mada mu je moralnost što može gora biti.

Nema većega spora, niti se đegod u ovome grčkom narodu prospe krv, a da im pop to nije ili zapođeo ili izazvao. U Paštrovićima ima jedan kaluđerski manastir Praskavica u kome je arhimandrit Sava Ljubiša, koji je u krvnim sporovima među porodicama ovih krajeva prouzrokovao samo svojom pogreškom pogibiju 56 lica, kroz malo godina, i mnoštvo ranjenika, što je sve potvrđeno onda kad je vlada austrijska naredila umirenje.

Da bi se pojmilo kako su rđavi ovi popovi, vrijedno je da se zabilježi kako je isti taj, Sava Ljubiša, jednoga dana založio Jevanđelje i srebrni krst da nabavi 25 dukata te da plati da se ubije jedan čovek.

Crnogorski sveštenici idu kao i drugi ljudi, noseći za razliku u odijelu na postavi kape crno ili ljubičasto, onđe đe drugi nose crveno. Arhiepiskop je gledao da popovima zabrani nositi oružje, ali u tome nije mogao potpuno uspjeti. 

Kad je vladici bilo 25 godina, njegov ga stric zaarhimandriti i postavi za zastupnika. Stric umrije 1778. [tačnije: 1781, prim], navršivši 105 godina. 

Sinovac mu tada otide u Beč, đe protekcijom kneza Kaunica [Wenzel Anton von Kaunitz, državni kancelar Austrijske carevine] izradi arhijepiskopstvo i bude rukopoložen u Karlovcu.

Nalazio se u to vrijeme u Crnoj Gori još jedan vladika, Arsenije Plamenac, od jake porodice iz Crmnice, koja je željela i želi neprestano da u svemu iskoči pred porodicu Petrovića. 

Plamenci su se naročito na ovo pozivali: što je jedan Plamenac u ruskoj službi postao đeneral, pa je, prije kratkog vremena, na smrti ostavio im znatna imanja, stečena u Rusiji, tamo se bogato oženio. Tako je Plamenac neko vrijeme upravljao svojom Crkvom, a poslije njegove smrti preuzme sve Petar Petrović, koji se, u međuvremenu, vrnuo [iz Rusije] preko Njemačke. 

Petar ima tri brata i više sinovaca. I stasom i oblikom on je najljepši čovjek u vascijeloj zemlji. Glavna mu je strast častoljublje. On je smion i toliko umiješan koliko to može biti Grk obrazovan u školi ruskoj.

Prva mu je briga bila da Crnogorce sasvim otme od podanstva turskog. On se stara i neprestano se trudi da dokaže da oni pod tim podanstvom nikada ni bili nijesu, ali sumnje nikakve nema da su i Crnogorci bili podčinjeni i da su danak plaćali Turcima kao i ostala plemena u Arbaniji.

Godine 1796, skadarski Mahmud-paša, čovjek junačan i preduzimljiv, smisli da odmetnute Crnogorce pokori; i ustane protiv njih s vojskom. Ali boj izgubi, i s velikim brojem gospode arbanaške, koji su s njim išli, i sâm pogine. Glavu pašinu, njegovo oružje i njegovo dokoljenice, izvezene srebrom, donesu Vladici koji ih u jednoj sobi čuva. I konj je pašin uhvaćen i doveden Vladici. 

Od toga vremena Crnogorci nijesu više gubili slobodu. Rusi su se vazda starali da sebi ova plemena pridobiju, ili putem vjere, ili skupocjenim poklonima, određenim njihovim crkvama; ili, najposlje, dobro primajući one koji bi iz Crne Gore išli u Rusiju.

Uslijed nekih razmirica i sporova, koji su nastali među Crnogorcima i Austrijancima, Crnogorci smisle da ruski dvor u Petersburgu zamole da ih pod svoju zaštitu primi. Kad su se njihovi izaslanici vrnuli, Vladici dođe orden Aleksandra Nevskog i zastava ruska, koja bi odmah istaknuta na manastiru Cetinju i Stanjevićima, uz zvonjenje zvonâ i pucanje prangija, te glas Vladičin među Crnogorcima postane da ne može bolji biti.

Ali, ima trenutaka, đe ga Crnogorci suviše ne slušaju, pa se još i volji njegovoj protive. U posljednjemu ratu ruskome protiv Francuza, Crnogorci su držali se s Rusima. I u Herceg-Novome, neki su se od njih usudili da Vladici — koji ih je pozivao da se biju — odgovore ovim istim riječima: 

„Petre, Petre! Ako ti misliš da ćemo mi ići da ginemo da bi se obogatila, braća i sinovci tvoji, ljuto se varaš!”

Na to im Vladika stade prijetiti kletvama, jedinim oružjem kojim se on može poslužiti — da ih u pokornost povrne. Oni mu na tu prijetnju — odgovore: da će i oni kleti njega, ako bi on njih kleo.

Godišnje primanje njegovo može iznijeti na 3.000 dukata. Primanje potiče iz ribolova ukljeve, iz prinosa koji plaća svaka crnogorska porodica i iz zarade koju ima kao vladika. Grci iz Boke Kotorske prinose mu 1.000 dukata i više. Još ima, čini mi se, i neku pensiju od 1.000 dukata, koju mu vlada ruska daje.

Svako lice koje želi rukopoložiti se u sveštenički čin mora mu nešto položiti na dan posvećenja, prema stanju svome. Da bi se odbila velika naloga na sveštenički čin, od skora je utvrđeno da ovaj poklon za rukopoloženje mora iznositi na 80 dukata — vrlo mnogo prema cifri koja se dosad po običaju plaćala, a koja je iznosila 8-10 dukata.

Vladika živi veoma skromno. Stan mu je namješten po italijanski, vrlo lijepo. Posuđe mu je od srebra i porculana. Konje ima dobre, a i sluge su mu prilično odjevene, ali po načinu crnogorskom.

Međutim, Vladika niti je razmetljiv ni izdašan; čak je tvrd. U znatnim pravoslavnim porodicama zemaljskim običaj je da se Vladika pozove na pogreb; i oni misle da on tada ima silu da pokojnicima otvori nebo, baš da su i prilikom neke krađe glavu izgubili.

Nije malen dio dohotka koji Vladici s te strane dolazi, jer se ovaki pobožni pozivi ponavljaju često, pošto se najveći zločinci nalaze među najznamenitijim stanovnicima.

Kad Vladika govori narodu, služi se najvećom energijom i najjačom retorikom. Ima običaj da na kraju svojih beśeda rekne i ovo: - Ne zaboravite nikad, da su vam dvije glavne dužnosti, reći istinu i dobro se biti iz puške!

Jezik ilirski govori savršeno, i mnogo se trudi da ga u čistoti njegovoj njeguje. Često kori one sunarodnike svoje koji se tuđim jezicima služe, a svoj zaboravljaju. 

Govori da ne zna italijanski; ali, kad ga okolnosti prinude da se tim jezikom posluži, govori ga s takvom elegancijom i tako čisto kao da je Rimljanin ili Toskanac. Izgleda da razumije i francuski, ali neće nikada ni riječ da izgovori. Jezik mu je ruski ono što je latinski obrazovanome rimskom duhovniku.

Strašno je ljut, ali taj nedostatak tako snažno svlađuje da bi ga mogao uzeti za vrlo mirna čovjeka onaj koji ga ne pozna. Ali, kad ga grize nešto što mu je nepovoljno, može se po crvenilu, koje mu kao vatra obuzme lice, poznati kako mu je, i ako se spolja na njemu ne može uhvatiti ništa što se ne bi slagalo s potpunom mirnoćom.

Dobro je da napomenemo da i Vladika i Crnogorci u opšte preziru dubrovačke plemiće. Oni ih drže za spletkaše i za ljude odane Turcima, s kojima su Crnogorci vječito u sporu.

Najjači im je razlog što oni tvrde da je Crnojević, jedan od starih knjaževa crnogorskih, Dubrovčanima ostavio sve svoje blago, koje su plemići dubrovački zgrabili, pa ga drže sakriveno u jednome bunaru, za koji samo nekoliko senatora zna. Meni se čini da je to prosta izmišljotina mletačka, kojoj je zadatak da Dubrovčane i Crnogorce drži u neslozi.