S mržnjom i zlobom na pećkog patrijarha… Rusi o crnogorskoj naciji i mitropolitu Savi Petroviću-Njegošu

Priredio: Vladimir Jovanović

Poznata su zbivanja oko Šćepana Malog. Neznancu, koji se pojavi među Crnogorcima da u njegovu liku prepoznaju ne samo „vaskrslog”, mučki ubijenog u zavjeri cara Rusije — nego i svojeg lidera. Taj pocrnogorčenjak, Šćepan Mali (†1773), ma ko i okle bio, za kratko je vrijeme svoje vladavine samo dobrog napravio slobodnoj Crnoj Gori.

A u ta davna vremena, Šćepan Mali je tema, „breaking news” širom Evrope. Iz Rusije carica-samodržica, Ekatarina II, šalje u Crnu Goru ekspediciju, na čelu joj je knez Dolgoruki, Jurij Vladimirovič, armijski general-major i pročaja — da se na licu mjesta utvrdi što se zbiva. U sinopsisu, događaj bi trebalo da je kod nas opštepoznat, prikazan i u dva remek djela: „Lažni car” (1955) Velimira Stojanovića i „Čovjek koga treba ubiti” (1979) Veljka Bulajića, scenarista u oba filma Ratko Đurović, montenegrinista.

Upućeni u skrivane, ali mnogoznače simboličke detalje crnogorske istorije, Veljo Stojanović i prof. Đurović su mitropolita Savu Petrovića-Njegoša, poglavara Mitropolije - Crnogorske pravoslavne crkve, prikazali u „Lažnom caru” s bijelom panom, dostojanstvom autokefalnoga vladike — neke skrinšutove iz filma objavljujem uz tekst.

Za širu javnost daleko manje su poznati dokumenti ruske misije, koja vodi službeni dnevnik, od 24. jula do 21. oktobra 1769, a knez se Dolgoruki docnije njime služio za lične zapiske. Taj je dnevnik objavljen 1886. u časopisu „Русскій Архивъ” (XXIV-4); a u Srbiji ga tri godine docnije u prijevodu pečata Ljubomir Kovačević („Godišnjica Nikole Čupića”, XXIX-11).

U dnevniku se ruske misije mrze i omaložavaju i Šćepan, i Crnogorci, i sveštenstvo crnogorsko i duhovni poglavar — mitropolit Sava.

No, Rusima se tu dopala jedna osoba: Vasilije Jovanović-Brkić, Srbin. Taj je u Crnoj Gori od početka 1767, bivši arhiepiskop pećki, „patrijarh”. Na tronu u Peći bio 1763, ubrzo svrgnut, postavljen novi: tamo se „patrike” mijenjaju svako malo, koji bi od njih bio vještiji da novcem podmiti bratiju da obori prethodnika.

Naposljetku, 1766-te, episkopat pećki se obratio Vaseljenskoj Majci-Crkvi da ih izbavi iz nevolja, novčanih dugova u koje su obijesnim kreditima upali. Patrijarh u Carigradu, arondira područnu mu samoupravnu katedru u Peći. Vaseljenska patrijaršija je „pećke” dugove povjeriocima preuzela da isplaćuje mnoge godine potom, a u svoj hrisovulj zapisa: da se Pećka arhiepiskopija briše, kao da je nikad nije bilo, niti će je u budućnosti ikad više biti.

I kada se, dakle, jedan od tuceta tih samozanih „pećkih patrijarha”, Jovanović-Brkić, pojavio u Crnoj Gori kao stranik, doplovivši nekom lađom, tj. preko primorja Albanije zašavši najprije u Kuče, koji tek jednu-dvije generacije od tada što iz katoličanstva prijeđoše u pravoslavlje, mitropolit Sava Petrović-Njegoš — koji 1766. i de iure obnovi autokefaliju Crkve — uze ga za svoga vikara (pomoćnog episkopa). Savi je sasluživao u hirotoniji novoga našeg vladike, Arsenija Plamenca. A tri arhijereja tada u Crnoj Gori: eto cijelog sinoda.

Međutim, prilike se stubokom mijenjanju s dolaskom ruske misije Dolgorukog. Jovanović-Brkić mu se, izgeda u pokvarenoj ambiciji da se dočepa trona Crnogorske crkve, stavlja na raspolaganje; a Dolgoruki, koji je sa sobom dovukao kese s dukatima i misli da u Crnoj Gori može sve i svakoga kupiti, a olako u prvo vrijeme uzevši da je dvoprezimenjak zaista „patrijarh”, tek će otkriti da je stvarni i neprikosnoveni crkveni poglavar pravoslavnim Crnogorcima zapravo Petorivć-Njegoš, mitropolit Sava, a da monasi cetinjski „ne primaju patrijarha za pravog nego za odlučenog od Crkve arhijereja”.

Što se tačno zbivalo, prema varijanti ruske misije, doznaćemo iz dnevnika o njihovu boravku 1769. u Crnoj Gori. Dnevnik je vođen bezmalo iz dana u dan. Objavljujem u prijevodu najbitnije zapiske ruske misije…

* * * * *

30-og jula. - Probližavamo se dubrovačkom pristaništu i ugledamo u daljini grad. Ploveći dalje pored obala te republike trebalo nam je čitav dan, dok smo stigli do Kotorskoga zaliva. Vjetar je bio povoljan; i uveče, pri zalasku sunca, stignemo pristaništu i gradu Budvi. Ploveći pored sâmog grada, naročito lagano, da bi što docnije stigli do obale Mleta;ke, sela Paštrovića, tu smo naumili iskrcati se.

U jedan sat noći pošljemo na malome čamcu kapetana Plamenca na obalu da javi naš dolazak, i naredi da dođu ljudi na tursku obalu, uzmeđu Paštrovića i Spiča, da istovare deregliju, na koju smo ranije prenijeli sve stvari sa velike lađe. Poslije po sata i mi se po mjesečini puštimo čamcem po mirnome moru duž obale. Tri sata je trajao prijevoz; i naposlijetku iziđemo na paštrovsku obalu, kod magacinâ, koji su bili daleko od kuća.

Poslije po sata dođu i vođe i u po noći krenemo se u paradnom mundiru vrlo uskim i kamenitim putem uz grdna i gotovo neprohodna brda. Nemoguće je i zamisliti a kamo li tačno opisati, kako je težak bio ovaj prijelaz. Brda kamenita i veoma strmena, prolaz tako uzak da se jedva po čeljade može provući, sa strane gotovo samo trnje, a po oštrom i glatkom kamenu svaki čas se moglo pasti, pa ili slomiti nogu ili na mjestu ostati mrtav. Za veću nesreću i mjesec, koji nam je svijetlio na tihom moru, zađe kad smo se nalazili u ovim opasnim brdima. Morila nas je užasna vrućina i žeđ, tako da smo se jedva micali. I ako su nas, izmučene, dva izvora prekrasne vode potkrepljavala, opet pri posljednjem penjanju, iznemogavši sasvim, pali smo po kamenju polumrtvi. Ovaj mučni prijelaz potraja šest sati.

31-og jula. - U zoru, napregnuvši sve sile, popnemo se svi na brijeg, i tu nađemo nekog Spičanina Mihalka s jednim magaretom i nekoliko Crnogoraca. Knez Dolgorukov uśedne na magare, a ostali su jedva miljeli za njim pješke. Docnije su doveli još nekoliko magaradi za druge. Takav je bio ulaz u Crnu Goru i trajao je do prvog sela — Gluhog Dola — dva sata. Tu smo se odmarali do 6 sati po podne. Odatle su poslani ljudi sa mazgama na obalu da istovaraju deregliju i da se prenese u Gluhi Do prah i olovo.

Pored svega staranja grafa Vojinoviča [član ruske misije, prim] istovarivanje i prijenos išao je veoma sporo zbog samovolje Crnogoraca koji su, nemajući nikakve uprave ni vlasti, živjeli raspušteni, i nijesu znali što je to poslušnost. U 6 sati po podne krenemo se uskim i teškim putem na magaradima dublje u Crnu Goru i stignemo sat po noći u manastir Brčele u Crmničkoj nahiji.

1-og avgusta. - Dođu da nas pozdrave od strane patrijarha Vasilija arhimandrit Avakum, i od mitropolita Save jeromonah Teodosije [Mrkojević, prim]. U međuvremenu, naređeno je da se prah, olovo i druge stvari prenesu iz Gluhog Dola u Brčele, i razaslate su pismene naredbe, da se svi Crnogorci skupe 6. avgusta na Cetinje. Istog dana u veče doniješe Crnogorci četiri turske glave. Vele da su ti Turci bili došli na čamcu ka spičanskoj obali, izišli na brijeg i gledali istovaranje praha i olova.

2-og avgusta. - U 10 sati prije podne, dođe u Brčele Šćepan Mali na konju, praćen od nekoliko Crnogoraca. On je živio skriven u ćeliji jednog ovdašnjeg igumana devet mjeseci. Kad je pušten pred njegovu ekselenciju [kneza] iz njegova govora, ponašanja i postupaka moralo se zaključiti da je to neka lakomislena ili sasvim budalasta protuva.

Rasta je srednjeg, lice mu je bijelo i glatko, kosa svijetlocrna, kudrava, začešljana nazad i bez veze raspuštena, mlad je — oko 35 godina — odjeven u svilenu bijelu anteriju, kao Grci. Na glavi mu plitka kapa od crvenog sukna koju ni pred kim ne skida. S lijevoga ramena mu visi tanak pozlaćen lanac, a na njemu, pod desnom rukom, ikonica koliko ruska rublja u izvezenoj kesici. U rukama nosi običan turski čibuk. Glas mu je tanak, nalik na ženski; govori brzo, a izgovor mu većim dijelom bošnjački [Бошняцкой].

U 11 sati dođe patrijarh Vasilije, čovjek slabog zdravlja, srednjeg rasta, u licu žut, oko 50 godina. Po tihom i umjerenom govoru vidi se da je prostosrdačan i pravi kaluđer. Pośedevši kod kneza sat i po, vrne se u manastir, nedaleko od Brčela, a Šćepan Mali ostade do 5 sati. Ovaj je mnogo govorio, ali se iz svega mogla viđeti samo glupost i vetjrenjaštvo, i ako to Crnogorci sa strahom i smirenošću poštuju kao proročku krasnoriječivost.

U 5 sati knez sa ostalim oficirima otiđe pješke k patrijarhu i razgovarao se s njim nasamo. Šćepan Mali ostao je u drugoj sobi śedeći na postelji, đe je ležala gola sablja. Pušio je neprestano čibuk i pijuckao čašu vina s vodom bez čega po ukorijenjenoj navici nije mogao.

3-eg avgusta. - Opet je došao knezu Šćepan Mali, i izgledao je mnogo smireniji i poslušniji. Kako je dobiven izviještaj da su Turci napali na jedno selo grčke vjere [греческой веры], koje se iz ljubavi k Rusiji śedinilo s Crnogorcima, a koji su tu bili na straži, knez pošlje tamo grafa Vojinoviča sa omanjim brojem Crnogoraca da ih zaštiti. Knez se razgovarao sa patrijarhom o okolnim hrišćanskim narodima, o lokalnim prilikama i o tvrđavama turskim; i posavetuje mu da napiše poslanice svima bosanskim i arbanaškim narodima, kojima će im kao duhovni starješina njihov pozvati da se late oružja protiv opšteg neprijatelja.

Patrijarh to i učini, i knez naredi da se napiše od njegove strane manifest svima vojvodama Brda, Gruda, Klimenta, Kastrata, Hota i drugim plemena, kako grčkoga, tako i rimskoga zakona, pozivajući ih na savjetovanje i želeći se s njima viđeti u Crnoj Gori, na Cetinju.

4-og avgusta… - U 4 sata po podne krene se knez sa ostalim oficirima i jedno 20 ljudi na Cetinje. Ovuda je put gotovo neprohodan; na mnogim mjestima prelazeći s kamena na kamen, život je visio o koncu; uz put nas stigne pismo od patrijarha da Šćepan Mali, prolazeći kroz neka sela, muti po narodu; i knez naredi guvernaduru: da ga uzme pod stražu i dovede u Cetinjski manastir. Ovaj put trajao je do po noći.

5-og avgusta. - Knez je odśeo u Cetinjskome manastiru koji je vrlo tijesan i neugodan, a daleko je i od domova. Toga dana, naredi kako će śutra biti objavljena carska povelja poslata svima hrišćanskim narodima.

Istog dana došao je u manastir patrijarh i nekoliko glavara iz obližnjih sela. Po običaju ove zemlje glavnu vlast, koja je naslijedna u porodici, ima guvernadur, ali on ništa ne znači, jer nema nikakve vlasti ni sile nad ovim raspuštenim a samovoljnim narodom. Sadašnji je guvernadur mlad čovjek, ima nešto više od 20 godina. Prost je i vaspitan crnogorski, te se na njemu ništa ne može primetiti što bi bilo drukčije od ostalih.

6-og avgusta. - Na dan Preobraženija bila je sveta liturgija, a poslije se poče skupljati narod na prostranu polju Cetinjskom, đe određeno bijaše da bude narodni zbor. Kako se, zbog daljine, malo ljudi skupilo, objava povelje odložena je za nekoliko sati. Patrijarh posla knezu svojeručnu poslanicu crnogorskome narodu, u kojoj on, kao duhovni starješina, izobličava slijepo mišljenje Crnogoraca o Šćpanu Malom uvjeravajući ih da on nije taj za koga se izdaje, no da je neka varalica, protuva, smutljivac i neprijatelj narodni; i da Crnogorci treba da se ostave toga čovjeka, a svoju pogrešku da zaglade vjernošću i odanošću ruskome dvoru, od koga imaju tako očevidnu zaštitu i milost.

Knez naredi da se ta poslanica pročita narodu, što i učinje jeromonah Teodosije. Zatim je guvernadur, sa ostalim glavarima, zamolio kneza da im on dâ pismeno, njegovom rukom i pečatom o Šćepanu Malom. To je i učinjeno; i napomenuto je, da taj varalica ne samo nije onaj za koga se izdaje — da je, biva, od ruskoga dvora poslan po ruskoj službi — no da je sasvim nepoznat u Rusiji; da je taj, samozvanac, varalica i protuva. Ta je objava pročitana narodu i izgleda da ga je to umirilo.

Kad je to sve svršeno, onda je knez davao objed, na koji je pozvan patrijarh i nekoliko glavara crnogorskih. U narod je bilo razdano nekoliko buradi vina. Malo poslije objeda, pošao je iz manastira u narod koji je napravio veliki krug, a u sredini je postavljena nalonja i na njoj krst i Jevanđelje.

Povorka je išla ovako. Naprijed serdar s golom sabljom, za njim 20 Crnogoraca, po dva u redu, za njima knez. S desne strane od njega nosio je kapetan Milovski [član ruske misije, prim] carsku povelju, a s lijeve je išao patrijarh. Za njima: sveštenici i duhovništvo, potom ljudi koji su bili došli s njegovom ekselencijom. Ceremonijal je završavalo opet 20 Crnogoraca pod oružjem, kao što je običaj ove zemlje.

Došav u sredinu naroda, zapovijedi njegovi ekselencija da se prvo pročita njegov manifest u kome je na ilirskome jeziku [Иллирическомъ языкѣ] izloženo: radi čega je on došao u Crnu Goru, blagovoljenje i milost Njezina Veličanstva Imperatorice Ruske carice k CRNOGORSKOJ NACIJI [Черногорской нацiи], i što se od nje traži s obećanjem u naprijed o Visočajšoj protekciji.

Zatim je kapetan Milovski pročitao carsku povelju i prepričao, ukratko, njezinu sadržinu na ilirskome jeziku. Naposlijetku je zapitan narod, obećava li on za takvu milost ukazanu mu od ruskoga dvora sa svoje strane vjernost i odanost, i želi li to utvrditi zakletvom? Pošto je gromkim glasom narod obećao, da će ispuniti što se od njega traži, sveštenik, koji je tu obučen stajao, počeo je čitati formular zakletve, a narod je ponavljao. Poslije su svi cjelivali krst i Jevanđelje, što je trajalo do poznog večera.

Kad se knez vrćao u manastir počeo je narod pucati iz pušaka i nije prestao gotovo cijelu noć. Pročitana povelja odnešena je u manastir da se čuva za potomstvo. Knez pohvalivši narod za vjernost i odanost naredi da se razda 500 dukata, što je razdijeljeno po nahijama; i raspušti ih doma, do dalje naredbe. Na zboru je bilo oko 2.000 ljudi.

Tako se svrši ovaj ceremonijalni dan, koji je, po vanjštini, izgledao da svjedočiti opštu vjernosti i odanosti sviju Crnogoraca, kada je svako od njih želio proliti krv i rado umrijeti za slavu ruskoga imena.

7-og avgusta. - Kako su neke nahije bile daleko, to je većina Crnogoraca zanoćila oko manastira; a kad je počelo svitati vrtali su se doma. U 5 sati iźutra, kad su još svi spavali, i kad je izgledalo sve mirno, naglo i neočekivano pucanje iz pušaka sve razbudi. Kad zapitaše — što je? — odgovoriše brzo: da se na polju Cetinjskome pojavi Šćepan Mali na konju i golom sabljom zaustavlja Crnogoce i ide pravo k manastiru. 

Kad viđeše te je zaista tako, razbude kneza i jave mu. Međutim, Crnogorci su neprestano pucali, zaboravivši jučašnju zakletvu; i sa sviju strana trčali su metežniku, koji, okružen ovim lakomislenim narodom, produžavaše put manastirskih vrata; i zadržavši se nedaleko od njih ponavljao je ovom nepostojanom narodu obične svoje bajke; i tako je proveo nekoliko sati.

Knez prizva guvernadura i naredi mu: objaviti Crnogorcima da ostave toga metežnika i idu doma, a Šćepana da dovede u manastir. Ova je naredba ponavljana, ali kako je izvršenje išlo sporo, to njegovi ekselencija zapovijedi da se Šćepan uhapsi; a stane li se protiviti — da se ubije kao metežnik. Ova odlučna zapovijest zastraši Crnogorce, a Šćepan, vidjeći da se narod od njega udaljuje, i da mu namjera nije ispala za rukom, dođe u manastir. Kad je doveden u keliju, knez, izobličavajući njegovo samozvanstvo, pita ga pred narodom ko je on i okle je rodom. Naposlijetku, naredi da mu se oduzme sablja i odvede u tamnicu.

To je proizvelo u narodu čudnu promjenu. Ono lakomisleno oduševljenje prijeđe u neobuzdanu jarost i bjesnilo. Svi stanu u glas vikati: - Da se objesi, da se objesi! Vika bi sve veća i veća i knez moradne izaći iz kelije da svojim prisustvom umiri narodni metež. Ali, ovim se učini još gore, jer narod stane još žešće vikati: ili da se objesi ili iśeče na komate. Ovo bi, razumije se, i bilo da knez nije svojom velikodušnošću zaštitio život hapšeniku laskavim savjetima, koje narod isprva ni čuti nešće, no je neprestano vikao primajući grijeh ovoga ubistva na svoju i svoje đece dušu. Velikog je truda stalo, da se umiri razjareni narod, koji se, poslije dugog nagovaranja grafa Vojinoviča, na koncu saglasi da pokloni knezu život Šćepana Malog; i zadovolji se time što je zatvoren u vječitu tamnicu.

Tako se, bez ikakvih žalosnih posljedica, svrši uloga čuvenog u Evropi varalice, poznatog pod imenom Šćepan Mali. Kad su ga u tamnici pitali, prvo je rekao da se zove Rajičević, rodom iz Dalmacije; a poslije je priznao da je turski podanik, rodom iz Bosne; otišav od kuće još malodoban, skitao se po mnogim zemljama i naposlijetku se pojavi u Crnoj Gori…

11-og avgusta… - Istog dana uveče, predloži knez patrijarhu da śutra, na praznik Uspenija Bogorodice, služi službu; i ovaj rado pristane, no CETINJSKI MONASI s bezobraznom drskošću jave knezu, da:

- oni NE PRIMAJU PATRIJARHA ZA PRAVOG NEGO ZA ODLUČENOG OD CRKVE ARHIJEREJA, i — da neće ga puštiti da služi.

Da bi se prekratile dalje posljedice i sâm patrijarh odusta od službe, a knez odloži, da drugi put ISPITA UZROKE NESLOGE MEĐU DUHOVNIŠTVOM.

15-og avgusta. - Liše patrijarha, ima u Crnoj Gori još dva eparhijalna arhijereja, mitropolit Sava Petrović i rođeni mu sinovac episkop Arsenije Plamenac; ni jedan ni drugi nije još došao knezu, zbog prividne bolesti.

Knez, uznavši za VRAŽDU i MRZOST mitropolita Save na patrijarha i želeći pomiriti crkvene pastire, otpravi jednog oficira k mitropolitu Savi da mu predstavi: kako nesuglasice među pastirima mogu ostaviti štetnih posljedica u narodu.

Oficir, vrnuvši se, izjavi da je u starom mitropolitu, ostarjelom u crnogorskim običajima i postupcima, naišao na NEPOMIRLJIVU ZLOBU I MRŽNJU NA PATRIJARHA s kojom želi u grob poći.

Strašnim zakletvama kleo se da nije dao nikakvu naredbu cetinjskim monasima da ne dopušte patrijarhu služiti, i naposlijetku, želeći ugoditi knezu prima savjete o pomirenju, i obećava ih ispuniti. Ali sve je ovo bilo PRIVIDNO, LAŽNO, PRITVORNO.

Uostalom, duhovništvo crnogorsko palo je u toliko neznanje, da se veoma udaljilo od pravog hrišćanstva. Za dokaz tome služi opšti pojam koji imaju ovdašnji monasi o danu iza subote (voskresenije) koji zovu Neđelja. Mnoge parohijske crkve podignute su i osvećenje u ime Svete Neđelje.

U molitvama prizivaju u pomoć Svetu Neđelju i kunu se njezinim imenom; i ta se kletva računa teža od drugih. Slikaju je kao mladu ženu odjevenu u crkvene odežde: na glavi joj carska kruna, a u ruci mučenički krst; nad glavom natpis „Sveta Neđelja”. Takva čudna omanja ikona nalazi se i u sâmom katedralnom manastiru.

Mitropolit Sava je sedamdesetogodišnji starac, 45 godina je arhijerej. Dvoličan je, lukav, glup, zloban, nepostojan, pritvoran, a najgore je što je lakoman na novce, pa makar bi to stalo i narodnog krvoprolića.

Za vrlo male novce razriješava ubistvo, a ako mu rođaci ubijenog dadu malo više novaca on dozvoljava ubiti malo prije razriješenog ubicu. Za male novce razvodi muža od žene i vjenčava s drugom; njegove rođake takav razvod ne košta ništa. Tri njegova rođena sinovca, braća Petrovići, oćerali su prve žene, i oženili se drugima. Ovi i drugi primeri uveli su mnogo razvratnih običaja u Crnu Goru, tako da su oni ovdašnjem hrišćanstvu postali sasvim obična stvar...

18-og avgusta. - Knez je poslao pismo barskom episkopu [nadbiskupu, prim], koji se nalazio u Kotoru, kojim mu dostavlja da je nesuglasica između stanovnika spičkih [Spič, selo] rimskoga i grčkoga zakona proizišla protiv njegove volje; i da je, sa njegove strane, preporučena uzajamna družba i mir, o čemu i on — episkop — sa svoje strane može uvjeriti cio narod svoje eparhije…

20-og avgusta… - Istog dana poslao je knez pismene naredbe u sve crnogorske nahije da se ne čine nikakve smetnje ljudima koje bilo vjere, koji bi htjeli za što se njemu žaliti, i da se ne javlja stranim ljudima o tome šta se događa u Crnoj Gori.

(Nastavlja se)