Od kako Ivan-beg Černojević postavi mitropolita s dogovorom sve svoje deržave…

Priredio: Vladimir Jovanović

Na slici gore je prikaz pečata — МОХУРЪ ВСѢЕ ЧРНIЕ ГОРИ — nalazi se na brojnim sačuvanim i još više, nažalost, nesačuvanim crnogorskim aktima.

Izraz je taj Mohur vsjeje Črnije Gori suverenosti u donošenju odluka glavarâ slobodnih Crnogoraca. Korišćen do sredine 19. vijeka tj. do obnove knjaževstva na tradicijama starocrnogorske dinastije Crnojevića. Mohur je i na glavarskim aktima po ukazu Šćepana Maloga, našega vladara od 1767. do njegova ubistva 1773. u crmničkome manastiru Brčeli (atentator sluga mu, etnički Grk, turski agent).

Crnogorski istoričar Marko Dragović 1893. ocjenjuje: „Šćepan Mali koji je htio da se uspostavi u Crnoj Gori svjetovna vlast, visoko poštuje vlast duhovnu, priznaje prava Crkvi”. I citira, konkretno, akt koji 1768. po ukazu Šćepana Maloga usvoji crnogorski glavarski zbor, tj. svjetovna vlast ondašnje slobodne Crne Gore („crnogorsko obščestvo”).

Tim se aktom garantuje nepovrijedivost Mitropolije - Crnogorske pravoslavne crkve u pogledu svoje uprave nad imovinom. A prema dr Gligoru Stanojeviću, „Šćepan Mali odvojio je crkvenu od ‘svjetovne vlasti’ i sebi prisvojio pravo dodjeljivanja vlasti”.

Tačno sto godina od glavarskoga akta po Šćepanovom ukazu iz 1768, Crnogorska narodna skupština je 1868, pod knjazom Nikolom I Petrovićem-Njegošem, donijela sličan: Crkvi se potvrđuje pravo upravljanja imovinom; a imovina Crkve vlasništvo je države...

U doba Šćepana Maloga, prethodno važno pitanje bilo je određivanje koadjutora (nasljednika) još za života mitropolita Save Petrovića-Njegoša — „predst[oj]atelja Crkovnoga”. Njegov sinovac, mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš, umro je 10. marta 1766. u Rusiji. I kako je Crkva od tada bez koadjutora, mitropolit Sava, na pragu svoje osme decenije života, odluči da postavi novoga — igumana Arsenija Plamenca, sestrića mu, rodom iz Crmnice.

U jesen 1767, „da bi Arsenija akreditovao, lično je Sava pośetio Šćepana sa izrazima potčinjavanja i poštovanja”; pa je Šćepan „napisao list na Crnogorce, u kojem ih nagovora: - da prepoznaju za koadjutora i nasljednika, novoposvećenog episkopa Arsenija Plamenca”; i zbilja, te su naredbe „bile s punom subordinacijom na tom zboru, koadjutor je prepoznat”.

O ovim, kao i drugim burnim dešavanjima u periodu 1767. do 1769. u Crnogorskoj crkvi, dakle prvih godina po obnovi i de iure autokefalije s ukinućem Pećke arhiepiskopije („patrijaršije”) od strane Vaseljenske Majke-Crkve (1766), pisali smo kroz mnoštvo arhivskih podataka u nastavcima — dostupni su preko donjeg linka…

Zavladičenje Arsenija, obavljeno je 1767. u Crnogorskoj crkvi, koja, dakle, u naredne dvije godine ima doslovno — sinod — tri arhijereja, jer je u slobodnoj Crnoj Gori boravio i bivši pećki arhiepiskop („patrijarh”) Vaslije Jovanović-Brkić.

Sava, „glava Crnogorske crkve i crnogorskoga naroda” (M. Dragović), po prejemstvu je nosio titulu sa ujedinjenim egidama koje su odražavale jurisdikciju starocrnogorske Zete još od uspostavljanja 1485. katedre autokefalne Mitropolije na Cetinju, a prilagođenu realnostima okupacijâ od strane moćnih Turaka i Mlečana.

I u ta su vremena mitropoliti cetinjski imali arhipastirsku titulu: 1) Crnogorski, odnosila se u užem smislu na oblasti slobodne Crne Gore; 2) Skenderijski (tj. Skadarski, ponekad Zetski, docnije Brdski), za oblasti pod Turcima, faktički ili nominalno; 3) Primorski, za oblasti pod Mlečanima, od Herceg-Novoga do ispred Spiča (Sutomora).

Prema dostupnoj arhivskoj građi, mitropolit Sava 1767. uređuje poredak sa eparhijama i podložnim mu episkopima: Jovanovića-Brkića postavlja za Skenderiju: Bjelopavlići, Piperi, Kuči… a Arsenija za Primorje.

No, odluka o posvećenju tj. promociji koadjutora za budućeg poglavara Crkve Arsenija Plamenca, mitropolit Sava je donio — uz ne mala protivljenja kod mnogih Crnogoraca. 

Osobito bunili se Njeguši, tražeći da arhipastirstvo ostane u njihovu plemenu. Slali pisma u sve nahije slobodne Crne Gore, te u Paštroviće, uopšte Primorje — tada u Mletačkoj republici. Sačuvano je takvo pismo na kapetana Marka Tanovića, prvaka Maina, Pobora i Brajića, na mletačkoj teritoriji, sa statusima opština (takođe, to su parohije Crnogorske crkve). Tanović, uticajan Crnogorac, bio u delegaciji s vladikom Vasilijem Petrovićem-Njegošem onomad u Moskoviji, potom među glavnijim zagovornicima Šćepana Maloga.

Njeguši u prepisci s Tanovićem sredinom 1767. traže da se održi zbor kako bi osporili Savin izbor Arsenija. I cetinjski kaluđeri, Danilo Bajica Martinović i Gligorije Jaković, koji su sebe izgleda preporučivali umjesto Arsenija za novog vladiku, takođe se bunili; čak Tanoviću sugerisali izdvajanje primorske eparhije iz Crnogorske crkve (a to je, zapravo, bio jedan od potajnih planova Mletačke republike).

Iako nikakav zbor, kakav su tražili Njeguši i-ili ova dva kaluđera, nije održan, Tanović brani novome episkopu Arseniju da obavi prvu kanonsku vizitaciju Maina. I Arsenije ga zbog toga ekskomunicira… Elem, izgleda da je stvarno postojao golem problem da mnogi Crnogorci prihvate da neko liše Petrovića-Njegoša postane predstojatelj Crkve, tačnije — uopšte da neko bude postavljen za arhijereja bez konsultacije i dozvole crnogorskog zbora.

No, presudio je, dakle, državni poglavar, Šćepan Mali, okružnicom iz jeseni 1767. o akreditaciji Arsenija Plamenca. Taj, kao i akt, po njegovu ukazu, glavarskoga zbora iz 1768, između ostalih, naslanja se na drevno naslijeđe gospodara Ivana Crnojevića — da vlast državna (zavisno od prilika, gospodar i-ili crnogorski zbor), ne zadirući u dogmate i eklisiologiju, u neopozivoj instanci odlučuje o svim bitnijim vanjskim pitanjima statusa Crkve.

Arsenije će, dakle, po upokojenju Savinom (†1781), postati novi mitropolit-poglavar Crnogorske pravoslavne crkve; do svoje smrti (†1784)…

Iz današnje perspektive bi veoma teško pouzdanije rekonstruisati zbivanja u Crkvi u doba Šćepan Maloga bez arhiva mletačkoga, tj. sačuvanih izvještaja, referata i priloženih akata obavještajne službe Republike Svetoga Marka, jer uključuju i prijepise originalnih crnogorskih pismena.

Mlečani su imali skoro do perfekcije postavljenu i razrađenu mrežu konfidenatâ u slobodnoj Crnoj Gori; i malo koji suštinski događaj, namjera, odluka ili akt slobodnih Crnogoraca mogli su im ostati nepoznati. Italijanski autor Paolo Preto objavio je 2010. vrlo dobru knjigu „I servizi segreti di Venezia: Spionaggio e controspionaggio ai tempi della Serenissima” (drugo izdanje) — i koga interesuje u njoj može pronaći imena nekih crnogorskih pouzdanika mletačke službe, etc.

Taj mletački arhiv je onomad istraživao arhiepiskop i mitropolit Petar II Petrović-Njegoš i tvrdio da mu je koristio za pisanje „Lažnoga cara Šćepana Maloga” (1851), kako navodi na uvodnim stranama te knjige. No, taj spjev obiluje dramskim konfabulacijama, uključujući potpuno izmišljeni lik, nepostojećeg vaseljenskoga patrijarha „Esperijusa” — što je, razumije se, u književnosti moguće, ali ne i u istorigrafiji.

Istoričari, poput V. Makuševa, M. Dragovića, Š. Ljubića, Lj. Stojanovića, J. Tomića, S. Antoljaka ili G. Stanojevića, objavili su, iz doba Šćepana Maloga, veliki broj dokumenata stranoga porijekla, od kojih smo mnoge citirali u ovome serijalu.

Slijede (cjelokupni ili u bitnijim izvodima) prijepisi crnogorskih dokumenata pohranjenih u mletačkome arhivu, nama za ovu temu interesantnih, a poređanih po hronološkome redosljedu; - zatim, još jedna depeša mletačkih vlasti, te još jedan proglas koji je ruski knez Dolgoruki objavio CRNOGORSKOJ NACIJI avgusta 1769. na Cetinju, a u povodu sukoba u Spiču (Sutomoru), tada na teritoriji Otomanske carevine, između Cnogoraca pravoslavne i katoličke vjere; - konačno, objavljujem i prijevod zapisa anonimnog autora — boravio je, kako piše u „Velikoj Knjaževini Crnoj Gori” (Grand-Duché de Montenegro) i 1784. štampao na francuskome knjigu, uopšte prvu o Šćepanu Malome…

- - - - - - - -

Knez i glavari od komuna Njeguškoga. - Na Njeguše, julija 6-tog, 1767.

Svijetloj gospodi suđama i starješinama od poštenoga zbora Mahinskoga, Poborah i Brajićah.

Evo, od kako je Ivan Beg Černojević postavio mitropolita s dogovorom sve svoje deržave, tako i po njem Černa Gora i Primorje s dogovorom postavljali su mitropolite; a sada postavi se Plamenac vladikom bez dozvole.

No, ako begenišete, doćiće te — u neđelju po Ilinu dnevi, na Lovćen, da se stanemo, po deset glavarah od zbora. I pisali smo i u Paštroviće, Primorje, u sve nahije; a tu ćemo zvat vladiku Savu, da ni kaže te čine od tri vladike.

Da vidimo, daklen, na vrijeme; i da postavimo svakoga zbora po jednoga prokaradura*; i za drugo da se dogovorimo kako ćemo koji dan živovat; i otpištite ni, da znamo oćete li doći.

Ostajemo žudeći vi svakoga dobra.

* prokaradura – zastupnika, tutora lokalnih hramova

- - - - - - - -

(Pismo cetinjskoga kaluđera Danila Bajice Martinovića, 25. jul 1767)

Blagorodnomu kapetanu Marku Tanoviću mili i dragi pozdrav i ljubezno, celovanije kako bratu koji mi jesi; - a potom:

Gospodine, ne znamo što se tamo čini, što li se o čem zbori; jeste li nariječi kako pisaste?

Ma ve hoće vladika Sava zablagoglagoljit, kako on umije tamo; e sad namjera da protestira za sestrića.

Piši nam: što se tamo čini? A mi vam nemamo što pisat, no što smo vi pisali: da ga je u zao čas zavladičio za ceti[nj]sku crkvu.

Akobogda, kakav je sâm takvoga je i drugoga naša pored sebe; ma ga neka, biće kako dâ Bog; ma ve ti se Bogom zaklinjam: biće svašta dosta! I neka uri blago manastirsko a trudove vladike Danila i jadnoga Vasilija, koji se trudiše a on ga destrega. I govori: oni nijesu stekli ništa, no ja sve z babom poborskom.

Već njegovu ljubav viđesmo, made će izist sva đela na viđela; i ako smo se tajgali do sad, već nećemo, zaisto. Poznasmo se ‘kako Slado s kobilom’, što ljudi pričaju. Uzmite svoga vladiku na Primorje, amo ćete, ako hoćete. Kako je bolji jedan čojek nego vas puk.

Kami vi u srdce i mene i Gligoriju Jakovića!

- - - - - - - -

(Mitropolit Sava mletačkome providuru u Kotoru da ne prima nikakve molbe ili proteste u vezi s izborom za episkopa Arsenija Plamenca, 24. jul 1767)

…Jesam ga činio posvetit na episkupstvo, kako ide regula od Apostolske Crkve naše Istočne; i po mojoj smerti ostavit mojim namjesnikom za slavu Božu i vjernost Principa Prevedrog.

- - - - - - - -

(Izvještaj mletačkoj vladi Antuna Reniera, opšteg providura Dalmacije i Albanije, 20. oktobar 1767)

…Ranije sam javio kako su frakcije u Crnoj Gori bile na rubu priznanja novoga episkopa Arsenija, kojeg je stari vladika Sava, njegov ujak, tajno imenovao za svog Koadjutora [Coadiutore], a time i za nasljednika vladičanske svoje stolice.

Takođe sam izvijestio da su se frakciji vjernika pridružili, između ostalih podanika, oni iz triju opština — Pobori, Brajići i Maine — koje se nalaze iznad obale Budve, a neposredno graniče s Crnom Gorom; i otkrio sam da su iskazivali razdraženost, jer je spomenuti Areniije otišao toliko daleko da je ekskomunicirao jednog od glavnih Mainjana, to jest kapetana Marka Tanovića, čovjeka poznatog po putovanjima koja je u drugim prilikama napravio u Maskoviji u društvu vrlo plahovitog pokojnog vladike Vasilija.

Ali, taj duh frakcije — ili bolje rečeno duh intrige kalođerskih pretendenata na vladičanstvo — činio se podložnim lakom smirivanju, čim je vladika Sava htio prosuti nešto novca vođama protivnika…

[Šćepana Maloga] poglavari nahija Crmnica i Zeta [cantone e di Cernizza i Zenta] molili da prekine nesuglasice oko priznanja novoga episkopa Arsenija; i, fakat, uslišio je molbe, zapovijedajući preostalim glavarima da ga priznaju i poštuju kao svoga episkopa i nasljednika [successore] Save. Čini se da ova stavka dokazuje tajnu vezu spomenutog vladike Save [i Šćepana Maloga, prim], ako ne u svemu, barem u većini kasnijih operacija.

- - - - - - - -

Vo imja Isusa Hrista, 1768-me, maja 4-og, na Stanjeviće

Po ukazu MALOGA SĆEPANA, mi svikolici GLAVARI OT SVE ČERNE GORE, dogovorno sa svom zemljom, činimo ovo tvrdo i nepokolebimo pismo gospodinu MITROPOLITU SAVI i pročim obšte bratijam cerkovnim, da imaju bit svobodni meždu svojijema hristijanima i svako imjenije crkovno u svaku nahiju u koju se što nahodi: crkovne kuće ili baštine, i vinogradah i mlinah, i brodovah*, i gore i vode, i što je priloženo i kupljeno — da je Crkvi sve oslobođeno; a što je na zaklad da ima povratit, a svoje aspre primit, i dugove cerkovne slobodno skužavat…

Ma nikakav Černogorac, ni drugi hristijanin, eparhiju Mitropolitsku uzet crkovnoga imenija bez uprosa predst[oj]atelja Crkovnoga.

I ako se nađe koji hristijanin da ukrade ikakvoga imjenija crkovnoga, da plati Cerkvi sedmericeju, a globe zemli dvadeset cekinah.

I ako se Crkva požali nama glavarima, da im koji nasramoticom hara žita i livade, ili čini koju drugu nasramoticu, ili zloslovi sveštenika — da plati globu zemensku i da bude kastigan; a svještenici da imaju častno hodit i hristijane putu Božiju učit; a mirski čelovjeci da nemaju derzat u koje tajne cerkovne pod otlučenijem cerkovnim i ot sabora zemenskago.

I ovo pismo potverdismo Mohurom sve Černe Gore.

* brodovah – ribolovi na Skadarskome jezeru

- - - - - - - -

Slava Bogu i svetomu Jerusalimu

MALI SĆEPAN MILOSTI BOŽIJEJ GOSUDAR

Tako vidih i razmotrih u obšestvo Černogorsko, čto upravitelj sij narodu po činu i zaslugam izvodiš od pručika do… gubernatora, vsak v svojem zvaniju postavljen po volji vašoj i po soglasiju cijelago obšestva Černagorskago.

I postavismo Marka Tanov[i]ć[a], suščago ot familiji Černogorskih Blagorodna i pitomija provincije sije voljne, postavljen stepen serdarom nad Cernom Gorom sa ostalim serdarima k ravniju čest, počten da budet ot vsego naroda Černogorskago.

Komendirce, po pravitelstvo ego, kompanija M[a]ihijnska, Poborska i Brajićka, soveršeno i polnomošno da budet više rečenomu serdaru Marku Tanovi[ću] bo upravlenije dato iz blagoutrobija našego v Njegušu, iz obšestva Černogorskago.

Julija 7-og, 1768. - smerenij mitropolit Skandarski i Primorski Sava, rukoju; - polnomojni voevoda i gubernator Černog[orski] Jo[v]an Radonić, rukoju.*

* mletačkr vlasti uz ovaj akt napominju: „pečat na kojem se još može pročitati ЧРНIЕ Г. i vidi se krst”

- - - - - - - -

Ja – Imperatorskog Veličestva vsepresvjetjeljiše velikoj gosudarini Ekatarini Aleksejevni, imperatrici i samodržici vserosijskoj etc, etc, etc. – general, knez Jurij Dolgorukov. Dato na Cetinju, 3-ćeg dana avg. 1769. godine.

Guvernaduru, serdarima, vojvodama i cijeloj CRNOGORSKOJ NACI[JI].

S krajnjim nezadovoljstvom i žaljenjem obaviješteni smo kako je po našem dolasku u Crnu Goru dolazilo do svađa i nesuglasica među turskim podanicima grčke i rimske vjeroispovijesti — žiteljima sela Spič, u kojem su se neki, uplašivši se varvarske osvete od svojih vlastodršaca, držali turske strane; a drugi, jednovjerni i revnosni Rusiji, želeći da se oslobode surovog podanstva podigoše oružje na svoje sugrađane i jurnuše u krvoproliće svoje sabraće. Mi imamo visočajšu, od samodržice naše, zapovijest da branimo potlačeno od nevjernika hrišćanstvo. I bez obzira na razlike u vjerozakonu, pružiti ruku pomoći svim ljudima koji vjeruju u Hrista i požuriti da ih izbavimo iz varvarskoga podanstva. Svečano se zavjetujemo da ćemo spasiti mir i sigurnost. Zbog toga, na najstroži način zabranjujemo svim Crnogorcima, ne samo da učestvuju u bilo kakvim sukobima kao u pomenutom slučaju u Spiču, braneći jedne a ponašajući se neprijateljski prema drugima, nego i da prema ikome od stanovnika suśednih sela nema štete od napada i nasilja i ni pod kojim okolnostim ne davati razloge za neslaganje i pritužbe.

Najsnažnije potvrđujemo: da se niko od Crnogoraca nije usudio da postupi protivno ovoj zabrani i da ima na umu strah da neće ostati nekažnjen za zločin, jer bez obzira na bilo kakvu kaznu nikome neće biti oproštena; a da se nijedan ne bi mogao izviniti kako nije znao, kroz ovaj akt javno predočava se svima na znanje.

- - - - - - - -

Iz knjige na francuskome „Šćepan Mali, pseudo Petar III ruski car, koji se pojavio u Velikoj Knjaževini Crnoj Gori, smještenoj između Egejskoga mora, turske Albanije i Jadranskoga zaliva” (1784):

…Zahvaljujući tom imenu [Petra III, ruskoga cara, prim], uz potporu neujedinjenih grčkih monaha [Moines Grecs non unis], koji imaju veliku poštovanje i moć u svijesti stanovnika, uspio je [Šćepan Mali] biti javno priznat za ruskoga cara, ne samo od strane naroda, nego i od PATRIJARHA ili Vladike, mitropolita cijele Crne Gore i svih okolnih Grka [PATRIARCHE ou Wladica, Métropolitain de tout le Monténégro & de tous les Grecs circonvoisins], nasljednika Knjaza od Zente, hercega ili vojvode Ivana Crnojevića, etc, etc, etc; i od vojvoda, serdara i svih drugih državnih autoriteta. Ubrzo se našao na čelu vojske i sve mu je izgleda bilo naklonjeno…

U ovoj zemlji postoji samo Patrijarh, njegovi kaluđeri i serdari koji uče ljude čitati i pisati na njihovu maternjem jeziku, koji je slovenski [l'Esçlavon]. Ni nauke ni umjetnosti ni kulture nema kod Crnogoraca…

Crnogorci su svi neujedinjeni Grci u bogosluženju i vrlo vezani za ime Rusije, kako zbog vjerske usklađenosti, tako i zato što su gosudari Moskovije vazda koristili potrebna sredstva da tamo prenesu veliki uticaj…

U arhivu Patrijarha, a on je obično u svojim rezidencijama u Stanjevićima, nasuprot mora kod Budve, i u Cetinju koje je u dolini i blizu zidina drevne palate Ivana herceg-Crnojevića [d'Ivan Hércég-Czernowick], od koje su samo temelji preostali, još vidimo gramate ili diplome na ruskome jeziku, žigosane vlastitom rukom Petra Velikoga i zapečaćene njegovim carskim velikim pečatom, kojim on izražava svoju zahvalnost Patrijarhu i glavarima naroda i dodjeljuje godišnju pomoći Crkvi grčkoj [l'église grecque] od 14.000 rubalja, ali pod uslovom da na svake tri godine, patrijarh, jedan od poglavara nacije [Patriarche, foit un des Chefs de la nation], lično ili preko svoje deputacije traži na dvoru vladajućeg Cara…

Ima još: - manifesti [o Šćepanu Malome, prim], najpozitivnija jamstva, poslana pismeno, a usmeno objavljena u ime Carice Rusije i Republike Venecije; - sâme insinuacije patrijarha Save Petrovića na početku ove afere; - lišavanje pośeda nekih Crnogoraca koji su svi razgovarali na dvoru u Petrogradu sa pravim Petrom III; - i toliki zraci svjetlosti koji bi ih prosvijetlili, da nijesu bili zaslijepljeni povezom fanatizma, naprotiv, samo su povećali entuzijazam njegovih [Šćepanovih] propagadora. Bile su to podmukle zamke, dovedene do perfekcije koje su se još činile protiv nesrećnog Petra III, čak i u granicama azila u koji se bio sklonio; upravo u naručje Crnogoraca, svoje braće i svojih prijatelja, čiju je potporu tražio…

Čovjek je rođen za zabludu; i ta je istina bila zvijezda vodilja ponašanja Šćepana Maloga prema Crnogorcima i ostalim s njima udruženim i neujedinjenim grčkim šizmaticima…

Njegovo [Šćepana Maloga] tijelo pokopano je u crkvi u Crmnici, kod episkopa Plamenca, mog prijatelja, koji ga oplakuje i žali za njim i danas…

Sava Petrović je još bio živ; povratio je sva svoja prava i sav svoj autoritet, a njegov je um uživao u odmoru i smirenju nekoga čiji je život bio ispunjen gorčinom. Ovaj dobri starac, bijaše star tada 95 godina, no pozne godine nijesu mu oslabile ni snagu tijela ni duše…

Patrijarh Crne Gore je među šizmaticima ono što je Papa među hrišćanima katolicima. Kad se pojavi na petrogradskome dvoru, Carica ili vladajući Car prilaze im s velikim poštovanjem, prime njihov blagoslov, a zatim im poljube ruku u kojoj drži l'anneau du pêcheur*.

Gosudar Rusije mu se ispovijeda i pričešćuje im se iz ruke prije njegova odlaska. Jede licem u lice [tête- à-tête] s njim za privatnim stolom, a onda daju im nekoliko darova i za njegovu Crkvu i za njega.

Sava Petrović bio je posljednji patrijarh koji je bio na dužnosti u Petrogradu za vrijeme vladavine carice Jelisavete Petrovne, koja ga je osobito voljela i poštovalao.

Pod Petrom III i Ekatarinom II tamo su poslati samo arhimandriti i nekoliko vojvoda i serdara iz nacije…

* l'anneau du pêcheur – simbolički prsten poglavara Crkve

- - - - - - - -

NAPOMENA: - Najveći broj misija u Rusiji je imao mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš, 1750-1766. koadjutor poglavara Crkve, mitropolita Save. Liše ove nepreciznosti, gornji zapisi anononima iz citirane knjiga, štampane dakle 1784, poklapaju se sa mnogo kasnije javno objavljenim ruskim arhivskim dokumentima. Kada je vladika Danilo, izabran „od nacije Crnogorske”, prvi od Petrovića-Njegoša 1715. došao u Moskoviju, car Petar Veliki mu je zaista isplatio: za mitropolitove dugove i troškove i za dovršetak obnove još 1692. srušenog Cetinjskog manastira i da razda Crnogorcima, ukupno: 13.400 rubalja, te još 2.112 dukata u zlatu, kako probližno tačni piše i anonim. I zapisi anonima o susretu mitropolita Save sa samodržicom Jelisavetom Petrovnom odgovaraju arhivskim izvorima, uključujući i akta tamošnjeg Sv. Sinoda, sa podatkom da su se ruske isplate cetinjskoj katedri Crnogorske crkve zaračunavale svake treće godine; i slično. To nama dodatno svjedoči da je autor zaista razgledao dokumente u mitropolitskim rezidencijama kod Save Petrovića-Njegoša. Anonim za lakše razumijevanje svoje knjige kod čitalaca u zapadnoj Evropi u osnovi tačno pojednostavljuje značenje autokefalnog mitropolita u pogledu ovlašćenja de facto jednakih istočnim patrijarsima, on je, kako piše, „patrijarh ili vladika Crne Gore”.]

(Kraj)