Crnogorska narodna nošnja bila je vjekovima autentično obilježje, ne samo vladarskih krugova, već i znak prepoznatljivosti, posebnosti i ponosa svih slojeva crnogorskog društva. Dijeleći istorijsku sudbinu naroda kojem je pripadala i nošnja se mijenjala i prilagođavala nametnutim okolnostima, borila za opstanak i grčevito čuvala nacionalni duh i potku tradicionalnog.
U ratnim i gladnim vremenima bila je oskudna i siromašna, k’o i narod. Rađena kraj ognjišta, od grubog sukna tkanog od predene vune, štitila je vojnička prsa i grijala ženska pleća. Imala je zaštitnu ulogu i svjedočila na svoj način o tegobnom životu, ali i narodnoj žilavosti i prkosu. U mirnim razdobljima, posebno nakon izvojevanih pobjeda u oslobodilačkim ratovima, svojim koloritom, pozlaćenim tokama i srebrnim ćemerima, izražavala je ponos i snažila nadu u bolje sjutra.
Svakodnevna crnogorska narodna nošnja, najčešće suknena, bila je “u modi” više od četiri vijeka. Gruba ili prefinjena, za žal i za radost, imala je široku primjenu, od svitanja do počinka i od kolijevke pa do groba. Od prve đetinje robe, đevojačke spreme, ratne uniforme, pa do potonje ure, struka i kapa, džamadan, ili koret bili su dio života svih naraštaja Crnogorski i Crnogoraca.
Na bratstveničkim i plemenskim skupovima, kao i na i Opštecrnogorskom zboru, instituciji koja kao preteča današnjeg parlamenta datira od sredine 15. vijeka, okupljalo se od 2.000 do 6.000 Crnogoraca. Svi su imali jednaka prava i svi nosili crnogorska narodna odijela, koja su se razlikovala po bogatstvu ukrasa, ali nikada nijesu odstupala od linije tradicionalnog.
I poslanici prve crnogorske Narodne skupštine došli su u tradicionalnom narodnom odijelu na konstitutivnu sjednicu 31. oktobra 1906. godine, izražavajući i na taj način poštovanje državnom kontinuitetu Knjaževine Crne Gore koja je nakon donošenja Ustava 1905. postala naśljedna ustavna monarhija.
Po karakterističnoj robi poznavale su se stasite Crnogorke na riječkom, virskom, kotorskom, nikšićkom, podgoričkom pazaru. A kako je izgledao Balšića pazar kad se na njemu okupe kršne Cetinjanke u narodnoj nošnji zabilježio je poznati hrvatski fotograf Rudolf Mosinger 1910. godine.
Bez crnogorske nošnje ne može se zamisliti ni narodni guslar, ni crnogorsko Oro koje se od davnina igralo “Pod onom, pod onom gorom zelenom i onom i onom Lovćen planinom”. Od 2016. godine i Oro je zaštićeno kao nematerijalno kulturno nasljeđe Crne Gore, a deceniju ranije i vještina izrade narodne nošnje. Dva osobena izraza crnogorske folklorne i kulturne tradicije, spojena u jedinstvenu sliku, žive i danas u stilizovanoj varijanti, kao trag koji osvjetljava i one rjeđe, vedrije strane istorije našeg naroda.
Narodna nošnja bila je jedan od najljepših crnogorskih eksponata na međunarodnim izložbama održanim u Moskvi 1867, u Liježu 1905. i u Londonu 1907. godine, koju je sa pažnjom razgledala i princeza od Velsa. Po izboru kralja Nikole u crnogorskom paviljonu radili su birani momci i đevojke u bogatoj nošnji vezenoj srmom i zlatom, kojoj se prema pisanju tadašnje štampe "s pravom divio kulturni svijet". Tu ocjenu potkrepljuje i ilustracija objavljena u jednom poznatom londonskom časopisu, na kojoj dominiraju i ljepotom plijene kršne Crnogorke u nacionalnoj nošnji.
Iako nema zvanične potvrde da je crnogorska narodna nošnja 1907. proglašena najljepšom u Evropi, ona je za većinu porodica u Crnoj Gori bila i najveće bogatstvo i najljepša na svijetu.
(Rubrika Podśetnica realizuje se u saradnji s Prijestonicom Cetinje)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR