Priredio: Vladimir Jovanović
U 7:00 sati, četvrtak 1. juna 1950. u Beogradu, počeo je sudski proces protiv dvojice Crnogoraca, poznatih komunista i visokopozicioniranih oficira Jugoslovenske armije (JA). General-major BRANKO-KAĐA PETRIČEVIĆ i pukovnik VLADIMIR-VLADO DAPČEVIĆ optuženi su za gaženje zakletve, izdaju zemlje, špijunažu i subverzivnu djelatnost uperenu protiv poretka u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ).
To je bio najveći javni proces usred užarenog ideološkog i propagandnog sukoba Tita i Staljina, tj. Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza.
Optuženi Petričević i Dapčević, kao i general-pukovnik ARSO JOVANOVIĆ, pokušali su 11/12. avgusta 1948. u uniformama i sa službenim pištoljima da prebjegnu u Rumuniju, zemlju saveznicu Sovjetskoga Saveza. U gluvo doba kišne noći, usred šumovite ravnice, neposredno uz graničnu liniju došlo je do pucnjave. Tom prilikom Jovanović je ubijen. Petričević se vratio u Beograd i tu je uhapšen. Dapčević se takođe vratio u Beograd, uspio da ostane neprimjećen od organa gonjenja i u novom pokušaju da prebjegne, sada u Mađarsku, takođe zemlju saveznicu SSSR-a, uhapšen je u noći 2. septembra 1948. od strane jugoslovenske granične jedinice.
Na suđenju u Beogradu, glavni pretres protiv Petričevića i Dapčevića održan je pred vijećem vojnoga suda. Kao i ova dvojica optuženih, i svi ostali akteri suđenja su Crnogorci: - predśednik vijeća MILONJA STIJOVIĆ, potpukovnik; - sudije porotnici: general-major ĐURO LONČAREVIĆ i pukovnik BOGDAN VUJOŠEVIĆ; - tužilac: pukovnik ILIJA KOSTIĆ; - branilac optuženog Petričevića pukovnik DANILO KNEŽEVIĆ, a branilac optuženog Dapčevića pukovnik RADOŠ RAIČEVIĆ.
„Dogodila se jedna vrlo zanimljiva stvar”, priśećao se četri decenije kasnije Vlado Dapčević. „Kad su isljednici završili posao, materijal protiv nas dali su vrhovnom vojnom tužiocu i vrhovnom vojnom sudu radi podizanja optužnice. Međutim, oni odgovoriše da u svemu tome nema elemenata krivičnog djela, da su to partijske pobune i prekršaji i da za to možemo biti samo partijski kažnjeni. Predśednik suda je bio general [MIRKO] KRDŽIĆ, a tužilac VELJKO ŽIŽIĆ. Kad su ovi odbili, pozvali su njihove zamjenike, LAKOVIĆA i LAKIĆA. I oni su odbili. Sve su ih pohapsili i poslali na Goli otok”.
General-major Mirko Krdžić (1904-1950)
Pomenuti Laković (Milija), te Lakić (Vlado) su pukovnici pravne struke, kao i VUJADIN ĆETKOVIĆ, koji je takođe odbio da učestvuje u procesu protiv Petričevića i Dapčevića. Sve njih, kao i generala Žižića, vojni sud je kasnije osudio na 10 do 12 godina strogog zatvora. General Krdžić, 1941. vođa ustanka u Murinu i komandant Andrijevičkog partizanskog bataljona, u toku istražnog postupka umire u pritvoru 12. novembra 1950. u Beogradu, prema zvaničnoj verziji od posljedica šećerne bolesti.
Napominjemo i da je puk. Kostić, koji je na kraju zastupao optužnicu protiv Petričevića i Dapčevića, za vojnog tužioca prekomandovan s dužnosti zamjenika načelnika KOS-a (vojne službe bezbjednosti). Prema Dapčeviću, „Kostiću je bilo posebno stalo da dokaže da je Arso tamo na granici prvi pucao i da ga je patrola ubila u samoodbrani”.
Suđenje je bilo javno, a sudska dvorana „ispunjena do posljednjeg mjesta”. Štampa je izvijestila da su „došli i mnogobrojni strani novinari među kojima predstavnici agencija: ТАСС, Associated Press, Reuters, France-Presse i drugih”.
„Antena M” objavljuje najvažnije djelove zapisnika sa ovoga suđenja...
Prema optužnici, general-major Branko Petričević i pukovnik Vladimir Dapčević, počev od jula 1948. pa do njihovog zajedničkog pokušaja bjekstva u noći između 11. i 12. avgusta iste godine, „ilegalno su radili na organizovanju grupe izdajnika iz redova vojnih i civilnih lica u cilju da se silom i uz intervenciju strane države zbače vrhovni organi narodne vlasti i državne uprave FNRJ i time ugrozi nezavisnost FNRJ i sloboda njezinih naroda”. Oni su „radili na razbijanju jedinstva i odbrambene moći JA, te su tako izdali svoju domovinu i pogazili zakletvu vjernosti narodu i vrhovnom komandantu”.
U optužnici se dalje navodi da su Petričević i Dapčević „otpočeli svoj izdajnički rad jer su ih njihova karijeristička i protivnarodna shvatanja dovela do zaključka da je u FNRJ nastala situacija koja omogućuje pobunu unutar zemlje i agresiju izvana”. Terete se da su „planski i organizovano radili na pridobijanju pojedinih rukovodilaca JA i narodne vlasti za svoj neprijateljski rad; u tom cilju povezali se sa vojnim atašeom Sovjetskoga Saveza u Beogradu, gardijskim general-majorom GEORGIJEM STEPANOVIČEM SIDOROVIČEM, pod čijim se rukovodstvom odvijala njihova izdajnička djelatnost”.
Sidorovič (1903-1985), tenkovski general-major, sovjetski vojni ataše u Jugoslaviji
Sa Sidorovičem optužene je povezao 14. jula 1948. major IVAN VASILJEVIČ KOLOBANOV, pomoćnik sovjetskog vojnog atašea u Beogradu. Od tada, pa do 11. avgusta 1948, „optuženi Dapčević je održao sa majorom Kolobanovim osam sastanaka subverzivnog karaktera, a sa gen. Sidorovičem pet sastanaka, i to u zgradi sovjetske ambasade u Beogradu, na kojima je od Sidoroviča primao direktive za svoj zločinački rad i podnosio mu izvještaje”.
„Kad su optuženi viđeli da su u svom neprijateljskom radu ostali potpuno usamljeni, odlučili su da pobjegnu iz zemlje i da iz inostranstva nastave svoju protivnarodnu djelatnost”, navodi se u optužnici. „Oni su u sporazumu sa gen. Sidorovičem radili na pripremanju grupe izdajnika za prebačivanje u inostranstvo i imali zadatak da formiraju ilegalni centar u zemlji”.
Optuženi su „saopštavali gen. Sidoroviču podatke o oružanoj snazi i odbrambenoj sposobnosti FNRJ”, a „ova njihova špijunska djelatnost bila je naročito opasna jer su oni kao viši oficiri JA znali mnoge vojne i državne tajne”. „Na sastanku 1. avgusta Sidorovič tražio je od optuženog Dapčevića vojno-obavještajne podatke o tome da li postoje kakvi pokreti jedinica JA prema granici Albanije. Optuženi Petričević, pošto je prethodno izvidio i ustanovio da nije bilo nikakvih pokreta, obavijestio je o tome Sidoroviča. Ovaj je optuženima zatim stavio u zadatak da ispitaju stanje cesta u Jugoslaviji što su oni prihvatili”.
Gen. Sidorovič tražio je, dalje, od njih „obavještajne podatke o stavu najviših rukovodilaca JA u odnosu na napad rukovodilaca SSSR na FNRJ, a optuženi Dapčević dao je i te podatke”. Petričević i Dapčević „povezali su se zatim sa izdajnikom Arsom Jovanovićem i sva trojica pokušali su da naoružani pobjegnu iz Jugoslavije u Rumuniju u noći između 11. i 12. avgusta 1948. na graničnome sektoru Vršac [blizu sela Sočica, prim]”.
„Približavajući se granici, Arso Jovanović je pucao iz pištolja na milicionara Vladimira Kovačevića, koji je tu bio na dužnosti. Milicionar Kovačević uzvratio je vatrom i sa četiri puščana metka, pogodio Arsa Jovanovića i SVETOLIKA RABLJACA, vodiča ove grupe bjegunaca. Jovanović i Rabljac su poginuli, a Petričević i Dapčević uspjeli su da umaknu”.
General-major Branko-Kađa Petričević (1914-1982)
„Kad je svanulo”, stoji u optužnici, „Petričević se uputio u selo Sočicu, a optuženi Dapčević je krenuo duž granice. U Sočici je Petričević ispričao predśedniku narodnoga odbora i milicioneru Dušanu Kneževiću da mu se desila nesreća u lovu. Došavši u Beograd, on je tom pričom o lovu pokušao da obmane i svoje starješine”.
Dapčević „vraća se u Beograd, krije od vlasti do 31. avgusta 1948, u tom vremenu ponovo uspostavlja vezu sa pomoćnikom vojnoga atašea u Beogradu, majorom Kolobanovim, sa kojim je održao sastanak 25. avgusta 1948. u stanu pomoćnika vojnoga atašea SSSR majora Kiljdiševa”.
„Mogućnosti ponovnog bjekstva, uz pomoć vojnog izaslanstva SSSR u Beogradu, nijesu postojale. Zbog toga je major Kolobanov poslao optuženom Dapčeviću vojnu sekciju Subotice i 10.000 dinara sa porukom gen. Sidoroviča: da ide pješke do granice izbjegavajući naseljena mjesta”.
„Ali, 2. septembra 1948, oko 21:00, Dapčević je pao u ruke patroli graničnih jedinica Korpusa narodne odbrane Jugoslavije, 40 do 50 metara daleko od mađarske granice”.
Vojni tužilac, puk. Ilija Kostić, dao je zatim obrazloženje optužnice „u kojem se detaljno iznosi neprijateljska aktivnost optuženih”. Oni se, „poslije otvorenog poziva Rezolucije Informbiroa našim narodima na pobunu protiv poretka u zemlji”, povezuju sa vojnim atašeom SSSR u Jugoslaviji „i pod njegovim rukovodstvom zločinački djeluju protiv svog sopstvenog naroda”.
„Oni nastoje da za svoj neprijateljski rad pridobiju druga lica. Jedan od ljudi koje je Dapčević pokušao da pridobije — VULE MIĆUNOVIĆ — obavijestio je o tome general-majora Petričevića kao pretpostavljenog Dapčeviću. Optuženi Petričević odmah je o tome obavijestio Dapčevića upozoravajući ga da u prilaženju ljudima i pridobijanju pojedinaca bude oprezniji”.
„Zadatak povezivanja s predstavnicima SSSR-a u Beogradu primio je Vladimir Dapčević. U civilnome odijelu, on je odlazio u stan majora Kolobanova, koji ga je u svom zatvorenom automobilu vozio u sovjetsku ambasadu na sastanke sa gen. Sidorovičem. Po dolasku u sovjetsku ambasadu, Dapčević je Sidoroviču izložio svoj plan ističući da su on i Petričević spremni da u cjelosti izvrše naloge iz Moskve. On traži od Sidoroviča da im se prenose nalozi iz Moskve”.
„Pored toga”, kazao je tužilac puk. Kostić, „optuženi su htjeli da znaju kako bi se u Moskvi gledalo na to da se tribina Petog kongresa KPJ [održan 21-28. jula u Beogradu, prisutno 2.344 delegata, prim] iskoristi za rušenje rukovodstva i postojećeg poretka u našoj zemlji. Gen. Sidorovič pravio je bilješke prilikom ovog razgovora, pohvalio namjeru i plan zavjerenika, napominjući da on ne može ništa određenije reći prije no čuje mišljenje CK SKP(b) [vladajuća partija SSSR-a, prim]”.
Optuženi Dapčević „tražio je da ga sovjetska ambasada poveže s licima koja se bave subverzivnom aktivnošću protiv FNRJ na liniji informbiroovske politike”, a „Sidorovič mu je odgovorio da sovjetskoj ambasadi takva lica nijesu poznata, jer od sovjetskih predstavnika niko nije tražio pomoć, niti im se ko obraćao”.
„Na drugom sastanku, Sidorovič obavještava Dapčevića da je borba protiv državnog rukovodstva FNRJ pravilna i da se Moskva slaže s tim da se koristi u toj borbi i tribina Petog kongresa KPJ. Dapčević je istakao da je besmislena taktika otvorenog istupanja na kongresu ako se pomoću sovjetske ambasade ne bude mogao povezati sa drugim licima. Sidorovič se ponovo interesuje za stav pojedinih najviših rukovodilaca JA, ali podaci koje daje Dapčević svode se na jedno: Informbiro ne može računati ni na jednog. O svim ovim razgovorima optuženi Dapčević obavještavao je optuženog Petričevića”.
Arso Jovanović, Vlado Dapčević i Kađa Petričević, likovi iz serije „Četrdeset osma: Zavera i izdaja” (TV Beograd, 1988)
„Na trećem sastanku, gen. Sidorovič najviše se interesuje za raspoloženje delegata Petog kongresa. Dapčević mu je odgovorio da su svi delegati čvrsto uz Centralni komitet KPJ i da je zbog toga besmisleno da on i Petričević otvoreno istupe”.
„Na četvrtom sastanku”, navodi se u optužnici, „Dapčević saopštava sovjetskom predstavniku da je kongres nedvosmisleno potvrdio da svi delegati čvrsto stoje uz CK KPJ i da on ne vidi nikakvu mogućnost za svoj dalji rad pod takvim okolnostima”, a „Sidorovič traži da mu na idućem sastanku Dapčević i Petričević dadnu prijedloge za dalji rad i interesuje se što namjerava da učini rukovodstvo poslije održanog Kongresa i da li je bilo pokreta jedinica JA prema albanskoj granici”.
„Na petom i posljednjem sastanku, održanom 7. avgusta, Dapčević je obavijestio Sidoroviča da u zemlji nema uslova za ilegalan rad i predložio da njih nekolicina pobjegnu iz zemlje i da otuda nastave djelatnost. Sidorovič se složio, s tim da jedna grupa pobjegne u SSSR, insistirajući da neko ostane u zemlji. Za prebačivanje u SSSR došao je tada u obzir i izdajnik BOŽO LJUMOVIĆ [crnogorski komunista, Titov ambasador u Poljskoj, potom, do hapšenja avgusta 1948. potpredśednik vlade Crne Gore, prim]. Na ovome sastanku, Dapčević je obavijestio Sidoroviča da pokreta jugoslovenskih trupa prema albanskoj granici nije bilo, a sa sastanka je otišao sa novim špijunskim zadatkom sovjetskog obavještajca Sidoroviča koga sada interesuju podaci o cestama u Jugoslaviji”.
„Zbog straha da ne budu otkriveni, Dapčević i Petričević ubrzavaju pripreme za bjekstvo. Pridobijaju i Arsa Jovanovića. Odluka je donijeta u stanu Jovanovića”.
Optužnica navodi da je „Jovanović predložio da se prebače na terenu Vršca ili Bele Crkve. U Beloj Crkvi on je imao rođaka, pukovnika DUKLJANA VUKOTIĆA, pa je računao da će mu on pomoći u organizovanju bjekstva. On je čak pretpostavljao da će od Vukotića dobiti tenk kojim bi se prebačili preko granice”.
„Dapčeviću se naročito žurilo. On je pokušao da pridobije za svoj neprijateljski rad kapetana Jugoslovenske armije, LILIKU KRAUS, koja je o tome podnijela prijavu i obavijestila Petričevića, ne znajući za njegovu izdajničku djelatnost”.
Vojni tužilac je izložio pokušaj optuženih da se prebače preko granice, „a zatim je istakao da razvoj događaja od jula 1948. pomaže da se sagleda sva suština i širina namjera i ciljeva optuženih prema narodima Jugoslavije i njihov zločin prema našoj socijalističkoj domovini”. „Izdajnici i dezerteri socijalističke domovine nijesu prezali ni od kakvih metoda i sredstava u svojoj izdajničkoj borbi protiv ustavnoga poretka u FNRJ”, tvrdio je puk. Kostić.
„Oni povezuju odmah svoj izdajnički rad sa stranim predstavništvom u našoj zemlji, sa neprijateljskom politikom rukovodilaca SSSR prema Jugoslaviji i stavljaju se na raspoloženje njihove obavještajne službe. U izdaji naroda i otadžbine, u dezerterstvu iz JA, u sastancima po udaljenim četvrtima Beorgada, u dugim i zaobilaznim putevima u sovjetsku ambasadu, u podnošenju izvještaja gen. Sidoroviču i najzad u međusobnom nadmetanju i potajnom dogovoru ko će od trojice izdajnika (Petričević, Dapčević, Jovanović) biti prvi i glavni izdajnik u inostranstvu — sastoji se njihova ideologija. Iz zločinačkog rada optuženih nepobitno proizlazi i to da su političke pobude i metodi rada gen. Sidoroviča, vojnoga atašea SSSR u našoj zemlji, kao i ustanove kojoj je on pripadao, neprijateljski prema narodima Jugoslavije i njihovom državnom poretku".
„Krivična djela optuženih Petričevića i Dapčevića”, rekao je na kraju vojni tužilac, „najteža su koja mogu biti izvršena prema otadžbini i narodu. Nazivi tih krivičnih djela govore sâmi za sebe: izdaja socijalističke domovine, dezerterstvo, špijunaža i objavljivanje vojnih tajni. Ja ovđe naglašavam da dezerterstvo optuženih Petričevića i Dapčevića nije obično dezerterstvo; jer ga, svjesni sve njegove težine, vrše visoki vojni rukovodioci sa ciljem da u inostranstvu povedu organizovanu borbu protiv postojećeg poretka u FNRJ”.
Nakon što je optužnica pročitana, na pitanje predśednika sudskoga vijeća p.puk. Milonje Stijovića, optuženi Branko Petričević kaže da su „navodi optužnice tačni i da se ośeća krivim”.
- Kada ste vi i optuženi Dapčević počeli da se dogovarate o neprijateljskom radu?
-Ja smatram da naša neprijateljska aktivnost nastaje faktički onoga dana kad smo riješili da se povežemo s gen. Sidorovičem.
Optuženi je ispričao o razgovorima koje su Dapčević i on vodili sa drugim licima pokušavajući da ih pridobiju za svoju djelatnost. A kada su ta lica obavijestila Petričevića o stavu Dapčevićevom, on je o tome izvještavao Dapčevića.
- Jeste li upozorili Dapčevića kako treba prilaziti ljudima?
- Jesam.
- Da li vam je optuženi Dapčević rekao da „ne treba śeđeti skrštenih ruku”?
- Rekao mi je.
- Kakva je bila vaša ocjena položaja Jugoslavije početkom jula 1948. i kakvo je bilo vaše mišljenje o tome kakav će stav nadalje zauzeti Centralni komitet SKP(b)? — pita tužilac.
- Razgovarali smo o tome da će vjerovatno vlada Sovjetskog Saveza preduzeti neke ekonomske ili političke mjere.
Optuženi Petričević kaže da je Vlado Dapčević predložio da se povežu sa vojnim licima, sovjetskim predstavnicima u našoj zemlji. On je ispričao kako je Dapčević našao majora Kolobanova i zatražio da ga ovaj poveže sa gen. Sidorovičem.
- Kada vas je Dapčević upoznao s tim?
- Poslije razgovora s Kolobanovom.
- Je li vas upoznao o tome kada je išao na sastanak?
- Ispričao mi je da ga je major Kolobanov odvezao kolima u sovjetsku ambasadu gen. Sidoroviču.
- U čije je ime optuženi Dapčević išao u sovjetsku ambasadu i govorio s gen. Sidorovičem?
- U moje i svoje ime. Sidorovič mu je rekao da on lično smatra da je naš stav pravilan, ali što se tiče našeg daljeg rada u vezi sa Petim kongresom KPJ da o tome treba da pita CK SKP(b).
- Da li ste sa optuženim Dapčevićem razgovarali o mogućnosti intervencija u Jugoslaviji u vrijeme tih dogovora?
Kako optuženi Petričević, prema mišljenje sudskoga vijeća i tužilaštva, „neodređeno odgovora”, sudija-porotnik general-major Đuro Lončarević upozorava Petričevića na njegovu raniju izjavu u kojoj je „priznao da je govorio o mogućnostima oružane intervencije od strane Sovjetskog Saveza”.
Petričević kaže kako mu je Dapčević govorio da se gen. Sidorovič interesuje za ŽUJOVIĆA [Sreten, zvani Crni, srpski komunista, kao savezni ministar finansija i visoki partijski funkcioner izjasnio se 1948. za Staljina, ostao u pritvoru do kraja 1950, prim] i HEBRANGA [Andrija, hrvatski komunista, sumnjičen za podršku Staljinu, uhapšen, u pritvoru 1949. prema službenoj verziji izvršio samoubistvo, po neslužbenoj — ubijen] i za stav pojedinih naših rukovodilaca, naročito generala Gošnjaka [Ivan, general, 1948. načelnik Personalne uprave Generalštaba], Koče Popovića [načelnik Generalštaba] i Peka Dapčevića [1948. glavni inspektor JA].
Vojni tužilac je postavio optuženom Petričeviću pitanje: „Da li je on znao kako je onih dana živjela naša armija i kako je shvatala teške napade CK SKP(b) na naše narode?” „Kao nepravedne”, odgovara Petričević i nastavlja „da je o tome bilo hiljade dokumenata, izvještaja i pozdravnih telegram”. Izjavljuje da mu je bilo „neprijatno” kad je saznao od optuženog Dapčevića da je gen. Sidorovič ubilježio i njegovo ime, jer je smatrao da je to postupak koji nije u skladu sa njegovim „položajem i činom”.
Uoči Petog kongresa KPJ — nastavlja Petričević — sa Dapčevićem se sastao u Staljingradskoj ulici u Beogradu. Dapčević mu je rekao da gen. Sidorovič smatra da na kongresu treba da istupi „svaki onaj ko se ośeća internacionalistom”. Petričević je rekao da neće istupati na kongresu, a Dapčević je odgovorio: „Ja ću istupiti samo ako mi Rusi narede pa makar bio i sam”.
Poslije trećeg sastanka, Dapčević je prenio Petričeviću da se gen. Sidorovič slaže da ne treba istupati. Petričević izjavljuje da ga Dapčević nije obavještavao o svim sastancima, da mu je govorio kako je upozoravao sovjetske predstavnike na konspirativnost svog dolaska u sovjetsku ambasadu i da mu je rečeno da ne treba da se boji, jer: „Sovjetski Savez ne zaboravlja svoje prijatelje”. Novinski izvještaji bilježe da je „na ovo u dvorani nastao smijeh”.
- Je li general Sidorović pitao optuženog Dapčevića da li postoje pokreti naših vojnih jedinica prema Albaniji? — pita vojni tužilac Petričevića.
- Dapčević mi je rekao da se Sidorovič interesuje, a ja sam mu odgovorio da takvih pokreta nije bilo.
- Je li to bilo odavanje vojnih tajni?
- Ja nijesam dao podatke...
- Svejedno je. Vi ste rekli da pokreta nije bilo i to je odavanje vojnih tajni.
Sudija porotnik Vujošević pita optuženog:
- Da li je traženje takvih podataka imalo kakav uticaj na vaš dalji stav prema Sidoroviču?
- Ja sam rekao Dapčeviću: „Čini mi se da on hoće da nas pretvovri u špijune”.
- A što ste vi imali da radite u Sovjetskom Savezu?
- Ja nijesam imao neki plan...
Vojni tužilac saopštava da Petričević „izbjegava da određeno i jasno odgovara na pitanja” i obraća se predśedniku sudskoga vijeća: „Optuženi Petričević želi da sebe prikaže kao sporednu ličnost i naivčinu koji je slučajno počeo neprijateljsku djelatnost”.
Petričević dalje priča da je doznao, od Dapčevića, da Arso Jovanović namjerava da bježi iz zemlje; i da je on, Dapčević, telefonom razgovarao sa generalom Sidorovičem o tome kako on i Arso Jovanović namjeravaju da bježe.
Kako je reako, Petričević je takođe odlučio da bježi. Opisuje da je otišao u stan Arsa Jovanovića. Sva trojica su potom śeli u kola i krenuli prema Beloj Crkvi. Kada su prošli Alibunar, izišli su iz kola i razgovarali o prelasku preko granice. U Beloj Crkvi nijesu našli Dukljana Vukotića, pa su se uputili prema Vršcu.
Tamo su se sastali sa MILOM VUKMIROVIĆEM i pod izgovorom da idu u lov nastavili put do sela Jablanke. Odatle su se prebačili do sela Sočice, probudili upravnika imanja i kazali mu da idu u lov na veprove. Jovanović je govorio da je došao ujedno da vidi „kako se čuva granica". Upravnik Rabljac, zvani Tole, poveo ih je „na lovište” i doveo ih do sâme granice.
- Znam da je put bio jako blatnjav. Ja sam posrtao. Odjednom sam čuo pucnjeve — kazao je optuženi Petričević
- Da li ste razlikovali pucnjeve?
- Mislim da su neki bili iz pištolja, a neki iz puške. Ja sam pošao u desno i legao da ne budem pogođen. Neko je povikao: „Jao, ja nijesam ništa kriv". Po glasu sam zaključio da je to viknuo Tole, koji je išao naprijed s Arsom. Pridigao sam se i primijetio da na putu leži čovjek u bijeloj bluzi, a pored njega se nešto crnilo. Pretpostavio sam da su to bili Arso i Tole, ubijeni.
Petričević i Dapčević su se našli pod jednim drvetom i tu ostali do svitanja. Petričević je ispričao da je Dapčević bio čvrsto odlučio da se prebači preko granice; a on je, kako izjavljuje pred sudom, rekao Dapčeviću da ima namjeru da se preda.
Odgovarajući dalje na pitanja o svojim razgovorima sa Arsom Jovanovićem prilikom bjekstva, Petričević je izjavio da mu je Jovanović rekao da će u Moskvi biti primljeni kod nekog generala Slovina.
- Da li ste vi — pita ga vojni tužilac — poslije pucanja razgovarali sa optuženim Dapčevićem o tom slučaju?
- Jesam. On mi je rekao da izgleda da je Arso pucao; a i meni se čini, po svemu, da je Arso Jovanović pucao prvi. Poslije rastanka sa Dapčevićem ja sam se vrnuo u Vršac, a odatle u Beograd.
Optuženi Petričević je kazao: „Bilo mi je teško da napuštim zemlju. Smatrao sam to kao kukavički i neprijateljski stav”.
Pošto je branilac optuženom postavio još nekoliko pitanja i optuženi na njih odgovorio, predśedavajući je prekinuo pretres. Suđenje nastavilo se śutradan, 2. juna 1950, kada je svoj iskaz dao Vladimir-Vlado Dapčević…
(Nastavlja se)
Bodin
Slava velikom Crnogorcu Vladu Dapčeviću!