Piše: Vladimir Jovanović Debakl četničkih snaga u brobi sa partizanima tokom Bitke na Neretvi, te nastavak partizanske kontraofanzive na područja śeverne i centralne Crne Gore, stavljaju na dnevni red opciju proširenja teritorijalne nadležnosti Lovćenske brigade.
Krsto Popović u Podgorici deatašira nekadašnjega pitomca petrogradske vojne akademije, Blaža Markovića (majora, Krsto ga u ratu unaprijedio u pukovnika). Marković sprovodi živu aktivnost ustrojavanja novih bataljona Lovćenske brigade. Njegova antičetnička agitacija na terenu nailazi na nešto veće simpatije Italijana, jer su oni sada lišeni zablude o vojničkim vrijednostima četnika.
Krsto sa pratnjom boravi 21. aprila 1943. u Miločeru (Sveti Stefan), đe se o novonastaloj situaciji konsultuje sa svojim od Italijana interniranim saradnicima iz rukovodstva Crnogorske federalističke stranke (CFS) — Novicom Radovićem, Petrom Plamencom, Ilijom-Ivom Jovićevićem.
Vrativši se na Cetinje, susrio se sa generalom Pirciom Birolijem. „Đeneral Popović je podnio zahtjev pod kojim uslovima će primiti sektor Baja Stanišića“, navodi Marković u jednome dokumentu.
Međutim, uprkos datome obećanju, da će o rasformiranju sektora Baja Stanišića „objaviti manifest“, Biroli to nije uradio.
Za to vrijeme, pukovnik Marković iz Podgorice od italijanskih vojnih vlasti traži „da mi se dozvoli da one, koji su otkazali poslušnost đen. [Blažu] Đukanoviću, šaljem đen. Krstu Popoviću“.
„Pri ovakvoj situaciji, tražiti sredstva za spašavanje izdajnika Blaža Đukanovića, kao đenerala bez vojske, neoportuno je u očima patriota i iskrenih prijatelja Italije“, piše Marković Italijanima.
„Izlaz iz ove situacije postoji, a to: je ustupanje srezova podgoričkoga i danilovgradskoga đeneralu Krstu Popoviću, kojega crnogorski narod jedva čeka; a što se dokazuje ogromnim prilivom vojnika iz pozadine Blaža Đukanovića“.
Na prijedlog Italijana da se četnicima možda pruži još jedna šansa, te da se „zelenaši“ iz Podgorice i okoline odazovu pozivima za mobilizaciju u jedinice Baja Stanišića i Blaža Đukanovića, Marković je, kako piše u svojim memorima, „predložio da se 6. maja 1943. održi plebiscit - mobilizacija zelenaša i bjelaša“.
„Da stanovnici pojedinih sela izađu na zborno mjesto u samome selu“, piše Marković, „zatim da se narod podijeli u dvije grupe — takozvani bjelaši — pristalice Srbije da se skrajnu na lijevu stranu od pravca sjevera, a zelenaši — pristalice Crne Gore da se skrajnu desno od pravca sjevera. Prebrojavanje će vršiti Italijani“.
Taj „plebiscit zelenaša i bjelaša“ je 6. maja 1943. i održan, „a prema [italijanskome] sabiranju glasova, rezultat je bio sljedeći: ZA CRNU GORU glasalo je oko 7.000; ZA SRBIJU oko 800“.
U međuvremenu, njemačke trupe prodiru u Crnu Goru: u Andrijevicu, Berane, Kolašinu. Strahujući od anglo-američke invazije na Crnogorsko primorje, pristupaju razoružavanju preostalih jedinica Limsko-sandžačkih odreda Pavla Đurišića, a njega lično hapse (vratiće ga kasnije u Crnu Goru i pretvoriti u najborbenijeg saveznika).
U skladu sa njemačko-italijanskim dogovorom, i viša italijanska komanda 1. juna 1943. naređuje razoružavanje četnika, ali i privremeno rasformiranje Lovćenske brigade, liše njenoga 3. bataljiona (Crmnica).
Italijani, međutim, naglašavaju da će Lovćenska brigada „biti ponovo formirana, mada nešto reducirana”, a to „pod uslovom da se njeni pripadnici ne bave nikakvom politikom” i da „jačina regularnih bataljona ne bi smjela da pređe 200 vojnika”.
Komanda 23. italijanske pješadijske divizije „Ferara” (23ª Divisione fanteria „Ferrara”) 10. juna 1943. otpočela je piše dr Radoje Pajović, „opšte razoružanje na području danilovgradskog, nikšićkog i šavničkog sareza; po ovoj naredbi izuzeti su od razoružanja pripadnici Lovćenske brigade koji su živjeli na ovoj teritoriji”.
„Krajem juna 1943. u Crnu Goru je došao novi italijanski guverner, general Kurio Barbazeti”, a „nova okupaciona vlast približila se više separatistima i počela je ponovo da ih favorizuje na račun četnika”.
U namjeri da smijeni Blaža Đuknovića, Krsto Popović pokušava — po drugi put, to je prethodno pokušao i krajem decembra 1942. — sa angažovanjem, na njegovo mjesto, penzionisanoga generala Luke Gojnića, člana CFS, „ali je on [Gojnić] odbio da se prihvati takve dužnosti”.
„17. jula 1943. došao je na Cetinje novi guverner Crne Gore, general Barbazeti”, zapisao je Krsto Popović u svome dnevniku, a „24. jula 1943. pozvao me novi guverner; pošao sam kod njega i zadržao se u razgovoru”.
Osim pitanja uklanjanja Đukanovića na Cetinju, vodili su se, sada u Podgorici, u Komandi 14. armijskoga italijanskoga korpusa (XIV Corpo d'Armata), razgovori i o reorganizaciji Lovćenske brigade. Uz Krsta, prisustvuju Novica Radovića i oficir Mitar Popović. Na osnovu novoga dogovora, Italijani dozvoljavau reorganizaciju Lovćenske brigade, sa 897 boraca, od traženih 1.213.
Međutim, taj broj nije uključio planiranu formaciju 5. sektora Lovćenske brigade, koji se ustrojavao u Podgorici, niti embrione organizacije u Danilovgradu, Kolašinu i Andrijevici. S tim u vezi, Komandi 12. italijanskoga korpusa, Krsto Popović 18. avgusta 1943. piše:
„Na osnovu uputstva datoga od strane komandanta Korpusa, potpisati je odredio za Danilovgrad majora [Pera] Marušića [sredinom 1942. razišao sa Bajom Stanišićem – prim.a], pukovnika Bulatovića za Kolašin, a za Andrijevicu pukovnika [Stevana] Lekića, koji će u sporazumu sa odnosnim komandama mjesta organizovati čete za održavanje reda i mira u Crnoj Gori.
Razumljivo je, da ove mjere, koje se preduzimaju od strane potpisatoga, u tom pogledu neće imati željene rezultate ako ta Komanda ne podrži nas svojski, a protivnicima našim – ČETNICIMA, NE UKINE MATERIJALNU I MORALNU PODRŠKU.
Posjedujemo sigurne podatke da se u blizini Čajniča, Lijeve Rijeke i dolini rijeke Zete nalazi oko 3.000 naoružanih četnika, pod komandom bivših jugoslovenskih oficira: [Vojislavom] Lukačevićem, [Đorđijem] Lašićem i [Jakovom] Jovovićem, koji nijesu htjeli predati oružje”.
U tome interregnumu, do dolaska Njemaca, ubijena su — od službeno nepoznatih izvršilaca — sljedeći pripadnici Lovćenske brigade: kapetan Jovan Belov Vuković i narednik Dimitrije Nikčević; a u pokušaju četničkoga puča u Zagarču kapetan Jovan Ramović.
„Preko komande [italijanske] divizije upućeni su podaci i protest zbog ubistva kapetana Jovana Ramovića od strane kapetana Jakova Jovovića i njegovih četnika, da se ubica preda sudu. U protivnome bi moglo doći do plemenskoga pokolja”, piše Krsto Popović.
Pokrenut je 1. čevski bataljon Lovćenske brigade i upućen u Zagarač; 18. avgusta 1943. telefonski Krsta zove komandant italijanske divizije „da oprostim što me uznemirava, zbog toga što mi mora saopštiti da je kapetan Jovović uhapšen zbog ubistva kapetana Ramovića i da će on odgovarati pred sudom; tražio je imena onih koji su učestvovali u ovome ubistvu i molio da se naš pokret sa Čeva prema Zagarču obustavi”.
„To sam ja obećao i telefonom naredio komandantu Dušanu Vukoviću da se povuče s vojskom”, piše Krsto. Śutradan, major Vuković javlja Krstu „da su sinoć u Zagarač bili Italijani i četnici i on misli da Jovović nije uhapšen”. Što se Jovovića tiče, Italijani su ga zaista uhapsili i otpočeli istragu zbog ubistva kapetana Ramovića, ali će, sa italijanskom kapitulacijom, biti oslobođen iz zatvora.
Na drugoj strani, dok Krsto sa Italijanima sada uspostavlja bliže kontakte, Blažo Đukanović, izlazi iz „bloka” na Cetinju i sastaje se 29-30. avgusta 1943. u Lijevoj Rijeci sa Bajom Stanišićem i Đorđijem Lašićem. Formulišu i Italijanima dostavljaju svoje zahtjeve da bi se „uništio komunizam u Crnoj Gori, održao mir i red do svršetka, rata i produžila saradnja sa okupatorom”.
Njihov drugi po redu zahtjev Italijanima je „DA ODBAČE ZELENAŠE – FEDERALISTE”, jer „PRUŽAJU SVU PODRŠKU KOMUNISTIMA” i „NAORUŽAVAJU IH”, te da, misleći na „zelenaše”, od sebe uklone „sve špijune koji im se predstavljaju kao prijatelji, a u stvari su KOMUNISTIČKI AGENTI”...
Iz sačuvane arhivske građe, doznaje se da su pukovnik Blažo Marković i Šćepan Lazović u Podgorici pristupili formiranju 5. sektora Lovćenske brigade, sa tri bataljona: gornjokučkim, piperskim i lješanskim; ukupno oko 350 ljudi. Italijanske vlasti Marković je obavjestio:
„Čast mi je izvjestiti vas da se komanda 5. sektora mobilnih crnogorskih trupa, sa svojim uredima, nalazi u palati perfekture u Podgorici, Ul. Kolašinska br. 25, a funkcioniše od 1. septembra ove [1943.] godine“.
Događaji su, međutim, preticali jedan drugoga. Krsto u svome dnevniku piše: „8. septembra 1943. Radio London javio da je Italija kapitulirala. Guverner Barbazeti pozvao nekolicinu bjelaša na razgovor, ali nijesam uspio da saznadem što su razgovarali“.
Njemačke jedinice prodiru u Crnu Goru, da bi spriječile razoružanje Italijana od strane partizana; koji se, takođe, vraćaju u Crnu Goru. Jedna od prvih mjera nove, njemačke okupacione vlasti, bila je da se „rasformira Lovćenska brigada Krsta Popovića”.
„[Krsta] su kao istaknutoga vođu separatista”, piše 1977. dr Pajović, „ostavili bez ikakve zvanične funkcije, a za tim su uspotavili kontakt sa nekim drugorazrednim ličnostima iz tabora separatista”.
Nedugo zatim u Banjane prodire partizanska 5. crnogorska brigada, a Štab 3. parizanske divizije „u razgovorima sa komandantom 4. [banjanskog] bataljona oružanih formacija Krsta Popovića, Kostom Radovićem, privolio ga je da priđe Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP)”.
„Radović je imao priličan utitcaj u Banjanima, pa je njegov prelazak na stranu NOP, u vrijeme kada je došlo do previranja u narodnim masama, doprinio da veliki dio tih masa takođe pristupi oslobodilačkom pokretu”.
Od tada počinje masovniji priliv „zelenaša” u partizansku vojsku. Međutim, većina njih zbog traumatičnih iskustava s komunistima iz 1941. i prve polovine 1942, još nije spremna za taj korak. Oni očekuju komandu Krsta Popovića...
(Nastavlja se)
Cg-Mne
Novo svijetlo na nama nepoznate cinjenice iz drugog sv. rata-bravo za autora ovih tekstova.
NikolaBg
Svaka cast Vladimire! Svi su vasi tekstovi sjajni.
Mikan
Feljton treba ukoričiti i u knjigu pretvoriti.