Za Antenu M piše: Vladimir Jovanović
„Kad sam se vrnuo u Beograd, shvatio sam da su svi moji drugovi kriminalci u međuvremenu postali srpski narodni heroji”.
Ovako, nakon višegodišnje robije u Njemačkoj, iznenađenost opisuje Goran Vuković, „u branši” poznatiji kao Majmun, akter izvikanog mafijaškog obračuna sredinom 1980-ih u Frankfurtu. Sa stranica beogradskoga magazina „Duga”, početkom 1992, Majmun objasnio: „ARKAN je Srbin koji je opljačkao najviše evropskih banaka”.
.jpg)
ŽELJKA RAŽNATOVIĆA, koji je na nekim davnijim suđenjima u Beogradu na zapisnik tvrdio da je po nacionalnosti Crnogorac, uostalom predstavljao se i kao vlasnik poslastičarnice, nije imao samo prethodnu karijeru lopova — nego i višestrukog kilera Udbe (službe državne bezbjednost).
S takvom reputacijom, a da ne skandiraju protiv Miloševića, ustrojio navijače „Crvene zvezde” i — o, kukavno srpstvo! — neznaven ih „krstio” po turski: „delijama” (Deliler, istoimeni konjanici osmanske vojske i u Bici na Kosovu).
Krajem 1990. godine i najšira je javnost Ražnatovića, sina oficira, Crnogorca koji je bio partizan, već upoznala kao u Hrvatskoj uhapšenog pomagača u pokušaju terorističkih akcija pobunjenih Srba — koji ispred TV kamera cinkari „braću”…
Iako je Ražnatoviću suđeno u Zagrebu, po izvjesnom dogovoru srpsko-hrvatskih vrhovnika (pogađate kojih), on je već sredinom 1991. pušten da se „brani sa slobode”. Iz kaznionice Remetinac, za Beograd prebačen čarter letom.
I onda, opremljena i naoružana od Miloševićeve Udbe, a logistika uključivala i regrutaciju iz zatvora širom Srbije kriminalaca kojima je obećana amnestija — Ražnatovićeva banda, Srpska dobrovoljačka garda (SDG), sadjejstvovala snagama JNA u napadu na istočnohrvatski Vukovar, poprište najsvirepijih zločina (uključujući i masakriranje teških ranjenika i pacijenata iz gradske bolnice)…
Bilježi se i Ražnatovićev nastup 29. oktobra 1991. u emisiji jedne beogradske TV, široko citian u štampi, kada je pročitao tekst iz SDG legitimacije: da se bore za „svetosavlje, porodicu, srpstvo.”
„Mislim da je iz ovoga sve jasno: znači, nama je vrhovni komandant patrijarh Pavle”, rekao je Ražnatović. Iz Patrijaršije Srbije (SPC) demantija bilo nije.
U zatišju između dva ratna krvoprolića, kada je na početku 1992. usvojen tzv. Vensov mirovni plan za Hrvatsku, a još nije potpaljena Bosna i Hercegovina, Ražnatović je na turneji: Cetinje, Podgorica, Nikšić, Badnji dan, sa uniformisanom i naoružanom pratnjom — obratimo pažnju! — u produkciji AMFILOHIJA (Rista Ć. Radovića) koji je, godinu ranije, iz Srbije poslat za mitropolita eparhije crnogorsko-primorske.
Ako je pred Cetinjskim manastirom (obezbjeđivan s velikim snagama MUP Crne Gore, pod ministrom Pavlem Bulatovićem), ruku pod ruku s eparhijskim mitropolitim nalagao badnjak — Ražnatoviću je Amfilohije blagoslovio da se, isti dan i istim povodom, na ceremonijama obrati okupljenima:
- u (tada još) Titogradu, crkva sv. Đorđija pod Goricom,
- i u Nikšiću, saborni hram sv. Vasilija Ostroškoga, zadužbina kralja Nikole.
I dok su pred crkvom u Titogradu blagočestivi sljedbenici skandirali „Ubićemo Slavka [Perovića]!” — sa mikrofonom je nova krvoprolića (ispostaviće se u Bosni i Hercegovini) obećao Ražnatović, citiramo:
„Ja sam, kao komandant SDG, naredio mojim jedinicama, svima, da budu spremni, da očiste oružje, i da napune sve topove i one tenkove koje su zarobili”.
„Evo, njegovo pr-A-vosveštenstvo mitropolit Amfilohije Radović!” — uz pucnjavu je najavio Arkan sljedećega govornika.
Drugim riječima, jedan sa drugim: Amfilohije i lopov, udbaš, ubica, cinkaroš tj. poslastičar i navijač, kojem je „vrhovni komandant patrijarh Pavle”, etc.
„Više je Arkan stavljao čarapu na glavu nego ja na nogu”, zalud onomadne govoraše Šešelj — odlikovan, nota bene, od Amfilohija.
Milatović Amfilohiju, Amfilohije Šešelju…
19.10.2025. 20:35
O faktu da Amfilohije — posthumni nosilac ordena Jakova Milatovića — sa Arkanom raspirivaše u našim hramovima antipravoslavnu jeres svetosavlja, skrnaveći i najradosniji hrišćanski dan Roždestva Bogomladenca, evo i izvještaja dopisnika beogradske štampe od 8. januara 1992…
* * *
Arkan odlikovao Nikšić
Nikšić. - Na preksinoćnjoj proslavi Badnje večeri ispred Saborne crkve Sv. Vasilija Ostroškog u Nikšiću, nešto posle 20 časova, ZAJEDNO su se pojavili mitropolit crnogorsko-primorski i skenderijski, gospodin AMFILOHIJE RADOVIĆ i ŽELJKO RAŽNJATOVIĆ ARKAN.
Nakon kraćeg učešća u bogosluženju mitropolit je Nikšićanima čestitao Božić i sa posebnim uvažavanjem pomenuo 24 žrtve koje je ovaj grad dao u borbama sa hrvatskim ratnicima.
Željko Ražnjatović je svešteniku Marku Đurkoviću predao na čuvanje medalju Obilića kojom je Srpska dobrovoljačka garda odlikovala grad Nikšić.
* * *
- Ova huškanja na produžetak ratovanja od strane Amfilohija i Arkana, prethode, dakle, krvoproliću u Bosni i Hercegovini — od proljeća 1992, kada su se, između ostaloga, desila i zarobljavanja „nikšićko-šavničke grupe”, sa epilozima koji su poznati „slučaj ratnih zločina u Lori”.
- Sa svoje strane, Arkan je, sa SDG bandom, prvi izvršio organizovanu oružanu akciju u BiH, kada je 1-2. aprila 1992. masakrirao desetine muslimanskih civilia u gradu Bijeljini — i „naplatio se” pljačkajući lokalne filijale banke, pošte, službe platnog prometa, kao i zlatare, etc…

.
d vujicic
III-Njegovoj mrziteljskoj agresivnosti stalno je bio potreban neprijatelj. Dobio je neprijatelja „po svojoj mjeri“ kad su ga po specijalnom zadatku poslali u Crnu Goru. Znali su oni da se jedino formulom „Crnogorcem na Crnogorce“ može doakati Crnoj Gori!Ristova mržnja bila je uslovljena i njegovim ličnim karakterom. Svakim gestom on je pokazivao makijavelistički samoljubivi karakter. Uz svetosavlje, samoljublje je bilo oblikovna snaga njegove otrovne mržnje.
d vujicic
II-Ambiciozni crkveni pitomac zdravka velimirovića nije izabrao otpor tome animozitetu. Sebe je osudio na interiorizaciju svetosavske „reaktivne mržnje.“ Odviše, kao „Crnogorac poreklom“ na koga se gleda s podozrenjem morao se dokazivati na zadatku mržnje prema Crnogorcima. Kolektivna psihopatologija institucije koja ga je vaspitavala u njegovom ličnom „oslobađanju agresivne napetosti“ koja će se 30 godina iskaljivati na Crnogorcima.
d vujicic
I-Dva osnovna činioca ristove pataloške mržnje prema CG i svemu Crnogorskom nijesu se mogli ničim sakriti. Njegovo školovanje u Crkvi Srbije i svjetonazorno formiranje u njenom duhovnom i političkom krugu nužno je vodilo pristajanju na generalnu netrpeljivost prema svemu crnogorskom. U religijskoj ideologiji Crkve Srbije davno je ukorijenjen animozitet prema crnogorskoj ideologiji slobode na kojoj je počivala i Crnogorska crkva.