12 °

max 18 ° / min 11 °

Nedjelja

25.10.

18° / 11°

Ponedjeljak

26.10.

20° / 11°

Utorak

27.10.

20° / 12°

Srijeda

28.10.

21° / 12°

Četvrtak

29.10.

21° / 10°

Petak

30.10.

20° / 10°

Subota

31.10.

21° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Art nam brani filologa mrtva, što ga brani kad ga ne odbrani - I dio

Kultura

Comments 15

Autor: Antena M

  • Viber

Art nam brani filologa mrtva, što ga brani kad ga ne odbrani - I dio

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

U prestižnoj Biblioteci „XX vek“ pojavila se sredinom ove godine knjiga Rajke Glušice Crnogorski jezik i nacionalizam. Već iz naslova njezina vidi se da je inspirisana knjigom Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“ (Zagreb, 2010). I, mora se priznati, nakon desetogodišnjega iščitavanja Kordićkine knjige Glušica je njezine stavove dobro prostudirala. Shvatila je da su svi lingvisti koji misle da se njihov jezik može normirati i mimo onoga što je u Novome Sadu dogovoreno 1954. godine zapravo nacionalisti koji o jadu zabavljaju svoje male države. Ta joj je knjiga, uz to, poslužila i da se informiše o inostranim autorima (izvan štokavskoga područja) koji se bave opštom lingvistikom i standardologijom što ih iz druge ruke, posredstvom Kordićkine knjige, katkad i citira.

Kad se zanemare uvodne rečenice u prvim poglavljima knjige, u kojima uglavnom validno parafrazira Škiljana, Brozovića, Bugarskog i još pokojeg autora (uz već pomenutu zanesenost stavovima Snježane Kordić), sve je ostalo u knjizi o kojoj je riječ nepatvoreni oriđinal Rajke Glušice koji bi se mogao sažeti ovako: Crnogorski jezik je preimenovani srpskohrvatski jezik, a svaka izmjena srpskohrvatske norme nacionalistička je rabota. U prepisivanju srpskohrvatske norme kao crnogorske mogu učestvovati samo lingvistice s nikšićkoga Studijskog programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. Sve što je iz jezika u Crnoj Gori srpskohrvatskom normom izostavljeno ne može se naknadno proglasiti normativnim. Najveća nesreća u Crnoj Gori su oni koji smatraju da normativni status treba da imaju i one jezičke osobine koje su danas opšteprisutne uprkos tome što su srpskohrvatskom jezičkom normom odbačene. Oni koji bi takve jezičke osobine željeli standardizovati okorjeli su nacionalisti koji rade po zadatku crnogorske nacionalističke vlasti.

Knjigu Rajke Glušice otvara boks s njezinim biografskim podacima. Zainteresovani će se čitalac tako na startu uvjeriti da je njezina knjiga suva nauka. Autorica je „redovni profesor Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore za predmet Opšta lingvistika“ (na stranu to što iz te oblasti liše novinskih tekstova i jedne skripte za studente nema nijednoga objavljenog teksta), predavala je „srpskohrvatski jezik na Univerzitetu Fransoa Rable u Poatijeu u Francuskoj“ (istina kao lektor, ali je to manje bitan podatak), „po pozivu (je) držala predavanja na Univerzitetu u Oslu, Filozofskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu i na Odsjeku za slavistiku i mađarske studije Humboltovog univerziteta u Berlinu“, radi kao profesorica na „postdiplomskim i doktorskim studijama“, autorica je „brojnih radova iz raznih oblasti nauke o jeziku“. Istina, na pretraživaču scholar.google.com nijesu ažurni kad treba popisati njene brojne radove iz raznih oblasti nauke o jeziku. Iz silnoga mnoštva mora da nijesu mogli napraviti selekciju.

U navođenju naučnih podviga u svojoj biografiji autorica je zaboravila navesti nekoliko bitnih podataka, koje ćemo ovđe dopuniti (s pozivom na Bilten UCG, br. 224, od 1. XII 2007. kad je birana u zvanje redovne profesorice) s obzirom na to da su od značaja za razumijevanje njezine najnovije knjige. Naime, autorica je radnu karijeru započela u seoskoj školi „Šunjo Pešikan“ na Trešnjevu, đe je bez sumnje stekla osnove metodologije naučnoga rada kojih se punih tri i po decenije dosljedno pridržava. Tri godine vršila je funkciju predśednika Odsjeka za srpski jezik i književnost u Nikšiću, članica je Odbora za jezik CANU (od 1998) te Odbora za standardizaciju srpskog jezika pri Institutu za jezik SANU (od 1998) kao i Naučnoga društva za negovanje i proučavanje srpskog jezika (od 2001). Bila je i član uredništva časopisa Društva za srpski jezik i književnost Srbije i Crne Gore. U tim tijelima je – neka niko zlonamjerni ne posumnja – stekla ljubav prema montenegristici i shvatila potrebu normiranja crnogorskoga jezika te uviđela kakvu pošast za crnogorsko društvo predstavljaju crnogorski nacionalisti. Zato je sigurno u knjizi o crnogorskome jeziku i nacionalizmu, koja ima čak 283 strane, cijelih 17 stranica posvetila srpskome nacionalizmu i njegovim protagonistima a ostatak je posvećen crnogorskim nacionalistima koji misle da jezik u Crnoj Gori može biti unekoliko drugačiji od norme propisane za tzv. Republiku Srpsku.

Štošta se od silnoga rada u pobrojanim standardološkim tijelima, a zaboravismo navesti da je bila i potpredśednica Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika koji se uprkos njezinu dobronamjernome trudu raspao, pobrkalo Rajki Glušici pa zainteresovani čitalac neće ni po svršetku čitanja njezine pretile knjige moći zaključiti npr. je li srpskohrvatski jezik živ ili je umro, je li imao dvije varijante (srpsku i hrvatsku) s dvije podvarijante tih varijanata ili je pak postojala i crnogorska varijanta, jesu li bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski proizišli iz srpskohrvatskoga ili je srpskohrvatski nastao u cilju unifikacije prostora na kojem su do XIX vijeka u svim sferama komunikacije egzistirali pobrojani jezici, jesu li ta četiri jezika jedan jezik i sljedstveno tome onaj koji je stručnjak za jedan od tih jezika ujedno je i stručnjak za ostala tri, ili je ta stručnost ekskluzivno pravo srpskih lingvista, Snježane Kordić i Ranka Bugarskog i sl.

A bog zna i čega se sve još u skladu s naučnom metodologijom na Trešnjevu apsolviranom u toj knjizi ne bi moglo naći da nije bilo recenzentskih intervencija na kojima i sama autorica zahvaljuje: „Na konačan oblik knjige veoma je uticao dr Ranko Bugarski, koji je svojim sugestijama i savjetima umnogome smanjio njene nedostatke, pa uvaženom profesoru dugujemo posebnu zahvalnost na izdvojenom vemenu, strpljenju i pažnji koju je posvetio ovoj knjizi“ (str. 8). I autor se ovoga priloga pridružuje zahvali Ranku Bugarskome jer je svjestan težine posla koji je obavio.

Namjera nam nije da ovim prilogom ukažemo na sve propuste koje Rajka Glušica čini u svojoj najnovijoj knjizi sastavljenoj iz prethodno više puta objavljenih novinskih tekstova. Od podvlačenja njezinih naučnih postignuća odustali smo već poslije desetak stranica knjige. Stoga ćemo ovđe, katkad i nasumično, ukazati na neke njene zaključke nastale suvim naukovanjem, samo njoj svojstvenim. Njezinim analizama o srpskome jezičkom nacionalizmu nećemo se ni baviti jer se i ona sama time tek uzgredno pozabavila da prikrije trag da joj je namjera da diskvalifikuje sve one naučne i kulturne poslenike koji su za potonjih pola vijeka doprinijeli imenovanju i standardizaciji crnogorskoga jezika i izdvajanju crnogorske kulture iz srpskoga korpusa u koji je neutemeljeno ta kultura utapana. Uostalom, u Zaključnim napomenama u knjizi o kojoj je riječ autorica je čak i zaboravila da spomene srpski jezički nacionalizam.

Ipak, u vezi s tim nacionalizmom i njegovim protagonistima mora se reći nešto što je R. Glušica zaboravila da kaže. Još od Aleksandra Belića naovamo crnogorski jezik bio je predmet izučavanja zvanične serbistike, pa su neki od najznačajnijih serbista, među njima i oni desničarske orijentacije, dali nemjerljiv doprinos montenegristici. Tako današnja nauka o crnogorskome jeziku ne bi bila ono što jeste da nije bilo Dragoljuba Petrovića, Radmila Marojevića, Mitra Pešikana i drugih Crnogoraca koji su proučavali jezik u Crnoj Gori i pripisivali ga srpskome etničkom korpusu. Njihova je zasluga svakako veća od onih lingvista koji su djelovali bilo pod mentorskom ideološkom palicom bilo po zloj pameti, svejedno. Ne zanosimo se, naravno, mišlju da Rajka Glušica može uviđeti da je doprinos montenegristici Dragoljuba Petrovića, poznatoga negatora crnogorskoga jezika, veći od doprinosa Rajke Glušice. Šteta koju je ona nanijela nemjerljivo je veća. Nju je, uprkos neznaju i šarlatanstvu koje se ogleda u stavovima koje mijenja s mijene na uštap, zapalo da pravi kadrovske selekcije, da obmanjuje generacije studenata, da obavlja značajne društvene funkcije, i to prije svega zahvaljujući onoj vlasti koju optužuje za crnogorski nacionalizam i progon njene nauke. S obzirom na jalovost njezina naučnog rada, nema sumnje, čeka je mjesto u CANU.

Ničim Glušica nije tako opśednuta kao afirmatorima ideje o crnogorskome jeziku kao ravnopravnome standardu u okviru štokavskoga sistema te ljudima koji su doprinijeli standardizaciji toga jezika. Braća Nikčevići – Vojislav i Milorad, Radoslav Rotković te filolozi okupljeni oko Fakulteta za crnogorski jezik i književnost pominju se na svakoj stranici na kojoj Glušica ne prepričava opštu standardološku priču koju je još u studentskim danima kao dobar đak naučila. Nije potrebna frojdovska analiza ni pamet da se pokaže u čemu je korijen te Glušičine opsesivne mržnje.

Kao lingvistica malih sposobnosti i još manjih naučnih rezultata (ko ne vjeruje na riječ, neka se uvjeri pregledom njezine bibliografije) koja je početnu afirmaciju stekla negirajući crnogorski jezik i tretirajući ga kao crnogorsku književnojezičku varijantu, tj. podvarijantu srpske varijante u okviru sprskohrvatskoga jezika, a koja je nakon konvertitstva pala na ispitu standardizacije kad je trebalo položiti račun o učinjenome poslu koji je preuzela članstvom u Savjetu za standardizaciju crnogorskoga jezika, Glušica se vratila na početne (ideološke) pozicije. Razlika je samo u tome što jezik u Crnoj Gori sad zove crnogorskim, ali uz obrazloženje da je to varijanta ili podvarijanta (na osnovu knjige o kojoj je riječ, očito je da u tome još nije načisto sa sobom) tzv. policentričnoga srpskohrvatskoga jezika. Njezinim dosadašnjim rezultatima, i onima prije angažmana u Savjetu za standardizaciju crnogorskoga jezika i onima u Savjetu, bavili smo se ranije pa bi ponovno ukazivanje na njih bilo suvišno, a za nju i uzaludno. Većina autora koje Glušica naziva nacionalistima još uvijek su živi, pa se mogu sami braniti.

No trojica od njih, ljudi i naučnici časne uspomene, nijesu više među živima – Vojislav P. Nikčević, Radoslav Rotković i Josip Silić. O njima Glušica prosuđuje iz druge ruke – posredstvom stavova svojih (bivših) mentora, premda je jasno da joj je njihovo djelo nepoznato. A da je kojim slučajem u iščitivanje njihova djela uložila i djelić napora koji je načinila spajajući svoje novinske uratke u knjigu o kojoj je riječ, njezina bi javna blamaža bila svekoliko manja premda joj ni to ne bi moglo popraviti lingvističke i filološke kapacitete. Djelo je pomenute trojice odveć značajno i veliko da bi ga trebalo braniti od posthumnih napada s naučne margine. Koliko je to djelo, iako od nje nepročitano, kost u grlu velikosrpske filologije, svjedoče tovari nesuvislosti njemu posvećenih. Dio je toga tovara i djelo Rajke Glušice. Ovo njezino potonje korona izdanje ište od čitalaca rukavice na rukama – da se jadni insan ne zarazi.

Komentari (15)

POŠALJI KOMENTAR

flamantes

@Aristos To ne važi za današnju situaciju, važilo je tada za Srbiju i austrijske zemljhe naseljene Slovenima.

Anonimous

@antibot Čisto da ne ispadne da si u pravu jer je tvoja (kaobajagi neznavena) poslijednja, evo tebi jedan narodni psihoanalitički iskaz u vezi tvoje amaterske psihoanalitičke studije: "vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona podigla nogu"...

antibot

@LadoTajovic Frojda pominje Čirgić i to sam citirao. Njega pitajte što ga pominje.