Remek-djelo Migela de Servantesa Don Kihot, koje po mnogim tumačima predstavlja prvi moderni roman svjetske književnosti, može se naći u svim Gradskim knjižarama u izdanju Nove knjige.
Gabrijel Garsija Markes, kolumbijski nobelovac, smatrao je da ovaj roman već u sebi sadrži sve one tehnike koje će romanopisci koristiti od Servantesovog doba do danas.
Mnogi teoretičari književnosti mišljenja su da se i sama tradicija književnog žanra romana razvila iz korpusa prevoda i komentra Servantesovog djela. U pitanju je jedno od centralnih tekstova književnog kanona koji već vjekovima definiše evropsku književnu civilizaciju i postavlja književne standarde.
Spisak velikih autora koji su bili opsjednuti ovim Servantesovim djelom je impozantan. Servantesovo djelo vršilo je snažan i postojan uticaj na pisce poput Flobera, Dikensa, Melvila, Dostojevskog, Mana, Borhesa i Foknera koji je svake godine iznova iščitavao Don Kihota, «kao što neki ljudi čitaju Bibliju».
Don Kihot, plemeniti idalgo od La Manče, je plemić koji pod uticajem čitanja viteških romana, kreće u ostvarivanje svojih, literaturom indukovanih fantazija.
U ovom se Servatesovom djelu vrtoglavo prepliću stvarnost i fikcija, jedu jedno drugo, te stvaraju očaravajuću priču prepunu humora, romanse ali i tuge. Don Kihotov put u potrazi za svojim viteškim idealom, jedna je od najuzbudljivijih književnih avantura koja je Servantesa smjestila u sami vrh najznačajnijih svjetskih pisaca uz Šekspira sa kojim dijeli, ne samo godinu smrti već i isti intenzitet genija.
Don Kihot, primijetio je Harold Blum, nije ni ludak ni budala.
„Njegovo je viđenje stvari uvijek dvostruko: on vidi ono što i mi vidimo, ali vidi i još nešto“ što nama izmiče, „neku moguću slavu“ ili veličinu za kojom čezne i za kojom je u stalnoj potrazi.
Jedan od najeminentnijih stručnjaka za Servantesovo djelo, Roberto Gonzales Ećevarija je povodom ovog temeljnog djela imaginacije Zapada zapisao:
"Remek-djelo Migela de Servantesa Savedere je opstalo upravo zato što je bilo usmjereno na onu suštinsku privlačnost književnosti: da se postane, da se bude neko drugi.
Zbog toga je i Don Kihot često bio čitan i kao dječja knjiga, te ga i dalje čitaju djeca i biva čitan djeci.
Iskustvo i životni udraci nas poučavaju našim ograničenjima i podrivaju našu nadu da ćemo ikad uspjeti da živimo naše snove i želje, ali nada nikad ne nestaje.
To je srž naše duše, ta nada, treperava svjetlost našeg bića, duhovni pandan našem biološkom DNK kodu. Kada Servantesov junak napokon dođe sebi, povrati zdrav razum, na kraju drugog dijela romana, on baš tada umire – kao da sa iščeznućem poslednje šanse da se živi u mašti, iščezava i život sam.
Don Kihotov spokojan odlazak iz ovog svijeta reflektuje samo njegovo razumijevanje života. On zna da je san života završen, i kao neoplatonisti i hrišćaninu, njegova jedina nada je sada u onoj istini koja je sa one strane smrti".
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR