Uspon vertikale

Piše: Ana Nives Radović

Nekada je oblik slike pratio konfiguraciju motiva, pa su pejzaži i istorijske scene slikane na platnu koje je horizontalno postavljeno, a portreti na vertikalnim. Apstrakcija, oslobođena tih narativnih obaveza, mogla je da bude i jedno i drugo, ali se, postavljena u ambijent ispunjen predmetima uvijek posmatrala kao pozadina scene koja u njemu nastaje, pa su se za enterijere najčešće birale one koje će prekriti širinu zida. Međutim, danas se čak i najapstraktnija platna doslovno prilagođavaju navikama onih koji ih gledaju.

U ateljeima i galerijama sve više dominira vertikalni format, ne kao stvar mode ili kompozicije, već kao direktna posljedica promjene u načinu na koji posmatramo svijet. Generacija odrasla uz pametne telefone navikla je da gleda odozgo prema dolje, a ne s lijeva na desno. Manje čita, više skroluje. Vizuelno iskustvo postalo je uspravno.

Posmatrač i kupac nove generacije, naviknut na vertikalne video snimke, svijet doživljava kao niz trenutaka koji su odvojeni, uzastopni i beskrajni. Vertikalno platno odgovara tom instinktu. Djeluje poznato, prirodno, prilagođeno načinu na koji njihovo oko već upija slike. Starija publika, oblikovana scenama s filmskog platna, ekranima televizora i kompjutera ostaje vezana za horizontalu, koja djeluje narativno, panoramski i smirujuće stabilno.

Ta razlika sve se više vidi u postavkama izložbi. Dugi nizovi uspravnih, uskih slika sve češća su osnova pričanja priče. Nižu se kao objave na mrežama, odvojena kratkim prelazima, poput onih u digitalnom nizu. Zidovi su postali vremenske linije pred kojima se posmatrač kreće i to ne kroz statičan prostor, već kroz zamišljeni tok pokreta.

Apstrakcija je nekada trebalo da postoji izvan konteksta, no kontekst se vratio iz same arhitekture percepcije. Pravougaonik, dugo smatran neutralnim prostorom, sada nosi generacijski kod. Vertikala znači sadašnjost, horizontala prošlost.

Umjetnost je oduvijek odražavala medijum kroz koje se posmatra. Grčki friz iznad arhitrava, srednjevjekovne freske, renesansni oltar, impresionistički ram i filmski kadar oblikovali su pogled na svijet svog vremena. Današnji ekran je u ruci, svijetli i neprestano se mijenja. Nije iznenađujuće što savremeno slikarstvo, čak i u svojim najautonomnijim oblicima, počinje da oponaša te proporcije. Telefon je postao nova pozornica, a vertikalni feed njegova beskrajna scena.

Rotacija od horizontalnog ka vertikalnom suptilna je, a duboka kulturna promjena. Savremeno oko više ne luta horizontom, nego skroluje, a umjetnost mu, da bi opstala, ugađa.