Piše: Ana Nives Radović
Zidovi većine galerija u koje danas uđete kao da se ruše pod težinom ogromnih slika. Kolosalna platna čine posmatrača toliko malim da u trenutku dok stoji ispred njih više liči na gledaoca utakmice nego na ljubitelja umjetnosti. Savremena slika otkrila je čari gigantizma.
Uzrokom ili, kako to svaka diskusija o nečemu drugačijem nalaže, „krivcem“ mogu se smatrati ekrani telefona. Naši životi odavno se odvijaju u malim pravougaonicima, smartfonima i laptopovima na kojima slike iskaču, nestaju i zauvijek iščezavaju jednim pokretom palca. Mala slika nema šansu da opstane u takvom svijetu, jer postaje žrtva beskonačnog skrolovanja. Suprotno tome, platno od tri metra ne može da se ignoriše. Ono zahtijeva i prostor i pažnju. Veličina je postala odbrambena strategija u svijetu u kojem je pažnja najrjeđa valuta.
Nije riječ samo o posmatraču. Velika platna su performansi sami po sebi. Posmatrač zamišlja način njegovog nastanka i vidi umjetnika koji pravi beskrajne krugove oko površine. Proces je vidljiv čak i ako mu posmatrač nikada nije prisustvovao, jer zamišlja njegovog stvaraoca kao akrobatu koji se penje i spušta, dajući suptilan nagovještaj da je umjetnost, zapravo, težak rad.
Tržište, što i ne iznenađuje, prihvatilo je trend. Korporativni holovi preferiraju slike koje dominiraju prostorom. One bolje izgledaju na fotografijama događaja priređenih da bi se ostavio utisak, privlače pažnju medija i otkrivaju ambiciju. Malo platno može biti elegantno, ali ono veliko glasno zove da ga primijetite. Malo platno je umjetnina, veliko je bilbord, ali na način koji se u segmentu luksuza smatra prefinjenim.
Ipak, postoji ironija. Djela koja bi trebalo da potvrde dominaciju često otkrivaju nesigurnost. Ona kao da viču na vas da ih gledate, jer u kulturi preplavljenoj slikama, biti viđen postalo je izazov, nešto za što se treba izboriti. Što je platno veće, to je jača poruka da je vidljivost preživljavanje. Sa druge strane, u trci za pažnjom, mnoga od ovih prevelikih djela rizikuju da otuđe publiku, jer nije svaki posjetilac voljan da bude preplavljen. No, možda otuđenje i jeste dio poente, a ako nijeste impresionirani uvijek će se naći neko da vam objasni da ne razumijete.
U tome je cijeli spektakl. Veliko platno pretvara galeriju u pozornicu, sliku u prostornu dramu, a posmatrača u nevoljnog učesnika. Slikarstvo je postalo i arhitektura i koreografija, a osobine poput suptilnosti i nijansi pristojno su zamoljene da se sklone.
Velika platna odgovor su na problem današnjeg svijeta koji pokušava da otkrije kako biti primijećen u društvu koje beskonačno skroluje i prolazi pored svega za djelić sekunde. Veliko platno je izjava o prisustvu i mala doza performansa o anksioznosti neprimjećivanja. Ono je i simptom vremena u kojem se umjetnost pomirila s tim da veličina označava uticaj, odražava status i hrani ego.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR