Šest titula u Engleskoj, Kup evropskih šampiona 1984. godine. Ukupno 13 trofeja tokom 14 blistavih sezona na Enfildu. Ovako kad se kaže djeluje kao prava fudbalska bajka. Ali fudbal nije bio luksuz za Brusa Grobelara. Bio je spas. Jer malo je ljudi koji su istrpjeli sve što je preživio legendarni golman Liverpula. Rat. Tragediju na Hejselu. Tragediju na Hilsborou. Pa i suđenje zbog namještanja utakmica koje mu je potpuno ukaljalo karijeru. O svemu tome Grobelar je otvoreno govorio u opširnom i potresnom intervju Gardijanu.
Toliko nevjerovatnih stvari rijetko ćete pročitati na jednom mjestu. Od 1975. godine i Grobelarovom priključenje vojsci Rodezije u Oslobodilačkom ratu Zimbabvea. Bio je tinejdžer od 18 ljeta. Autor intervjua Donald Makrej primećuje da se sada 60-godišnjem Grobelaru izraz lica mijenja na sam pomen Rodezijskog građanskog rata. Sjeća se jednog saborca, bijelca… U krvavim sukobima sa crnim pobunjenicima izgubila se ta crta ljudskosti.
“Taj bi čovjek odsjekao uvo svakog čovjeka koga je ubio. Čuvao ih je u tegli. A imao je podosta tih tegli. Unakazili su mu porodicu i želio je osvetu”.
Zastajkuje. Nastavlja o svojim sjećanjima. Kako je Grobelar, proslavljeni fudbalski golman, prije no što je uopšte kročio na fudbalsku scenu prvi put oduzeo život…
“Moj prvi put je bio u sumrak. Sunce zalazi, vidiš samo sjenke u grmlju. Ne raspoznaješ mnogo dok ne vidiš beonjače. Ti ili oni. Pucaš, čuješ glasove: ‘Hej desetaru, pogođen sam’. Zviždiš kako bi ih ućutkao. U suprotnom ćete svi nastradati. Kad se pucnjava završi, leševi svuda oko tebe. Prvi put ti sve iz stomaka izađe na usta”.
Nova pauza…
“Koliko sam ih ubio? Ne bih znao da vam kažem”.
Zvuči da ih je bilo mnogo.
“Da. Zato uvijek živim život samo za danas. Mogu samo da se izvinim za prošlost. Ne mogu da je promijenim”.
Sjeća se i dvojice vojnika koji su, kad su saznali da im je u posljednjem trenutku vojni rok produžen za šest mjeseci, pucali jedan na drugog. “Nisu mogli to da izdrže”.
Grobelar je izdržao. Fudbal ga je spasao. Četiri godine nakon što se prijavio za vojsku bio je u kampu u Južnoj Africi i Vankuver ga je odveo u Kanadu. Odatle u Kru, pa dalje za Liverpul.
“Fudbal me je sačuvao od mračnih ratnih misli”.
Ironija života. Grobelar je, iako se borio kako bi produžio vladavinu bijele manjine, bio izuzetno popularan kod crnih fudbalskih fanatika.
“Zvali su me ‘Čovekom iz džungle’. Govorili su da nisam bijelac. On je crnac u koži bijelog čovjeka”, prisjeća se.
I ponašao se čudno. Na zagrijevanje je izlazio sa kišobranom, hodao na rukama?! Čak i kada je legendarni Bob Pejsli došao na Kruovu utakmicu da ga skautira.
“Padala je kiša”, prostodušno objašnjava.
Pejsli je otišao s tribina i prije no što je utakmica počela. Razočaran je bio cirkuskim ponašanjem. Ali Liverpulovi skauti su ostali i bili impresionirani. Ubijedili su Pejslija da ipak dovede Grobelara u Liverpul. I na Enfildu su ga, uprkos silnim trofejima, često posmatrali kao klovna. Ali “škotska mafija” u Liverpulu – Keni Dagliš, Grejeme Saunes i Alan Hansen – dobro je znala šta radi.
Hansen jednom prilikom cijelu neđelju nije htio da razgovara sa Grobelarom zbog njegove greške. Nije mu sa druge strane smetalo to što je Pejsli pet dana tajio Grobelaru da mu je otac umro?!
“I dalje se češem po glavi i pitam zašto su čekali da mi to kažu tek poslije utakmice (meč za titulu svjtskog prvaka protiv Flamenga u Tokiju, prim. aut.). Bob mi je rekao: ‘Možeš da ideš na očevu sahranu, ali se vrati do petka’. Sahrana je bila u četvrtak. Letio sam iz Tokija preko Pariza u Johanesburg i onda nazad. Sam sam sve platio. Cijelu platu sam unaprijed potrošio. Toliko su surovi bili. Nimalo saosjećajnosti”.
Sa saigračime je bilo drugačije. Sa Stivom Nikolom i Terijem Mekdermotom redovno je tamanio krigle piva. Grobelar se još i uzdržavao. Kad bismo pobijedili – samo tri krigle. Kad bi izgubili i po 12. “Da utolim tugu”, pravda se.
Pred finale Kupa evropskih šampiona 1984. godine pijani igrači su se tokom priprema u Tel Avivu i pobili. Igrači Rome su se ponadali da je atmosfera u Liverpulovoj svlačionici definitivno razbijena. U tunelu pred izlazak na utakmicu ispostavilo se da to ni izbliza ne odgovara istini. Pjevali su hit Krisa Rija “I Don’t Know What It Is, But I Love It” (Ne znam šta je to, ali obožavam ga). U penal seriji Grobelar zbunjuje Frančeska Gracijanija čuvenim “špategi nogama”, kako su ih mediji kasnije krstili. Trebalo je da Grobelar šutira posljednji penal, ali Džo Fegan instruiše Alana Kenedija da šutira. “Hvala zvijezdama što nisam prema planu izveo taj posljednji penal”, ne buni se Brus.
Bilo je i tužnih trenutaka. Tragičnih u stvari. Prvo tragedija na Hejselu kada je 39 Juventusovih navijača poginulo uoči finala Kupa evropskih šampiona 1985. Grobalar kaže da ga ta nesreća pogodila više nego rat.
“Gore je bilo. U grmlju znaš šta može da se desi. Na Hejselu su stradali nevini ljudi. Čuti taj zid kako se ruši, tijela kako padaju… Strašno”.
Četiri godine kasnije Hilsboro. Čak 96 Liverpulovih navijača se ugušilo. U autobiografiji “Život u džungli” iznosi užasna svjedočanstva. Od svih igrača on je bio najbliži kobnoj kapiji 13.
“Čuo se taj tihi zvuk, vazduh kako izlazi. Vidio sam lica ljud zgužvana uz ogradu. Otrčao sam po loptu i rekao policajki: ‘Otvori j…u kapiju’. Ona mi je rekla da nema ključ. Kad je lopta ponovo izašla opet sam doviknuo. Vidio sam da imaju ključ. Vidio sam ljude prosute po terenu. Šutnuo sam loptu van terena i otrčao do sudije. Tada je ograda popustila i tijela su počela da padaju. Čuo sam kako vazduh izlazi iz tih ljudi. Jedno od lica nagnječenih uz ogradu je bila djevojka po imenu Džeki. Ja sam joj obezbijedio ulaznicu za tu utakmicu. Srećom, preživjela je”.
Poslije svega toga možda se i dalo očekivati da Grobelar… Popusti… Mada i dalje negira optužbe tabloida San iz 1994. godine. Suđeno mu je zbog toga, ali nije dokazano da su Grobelar, Džon Fašanu i Hans Segers zaista namještali utakmice. Grobelar je pak dobio tužbu protiv Sana. Sud je na drugoj instanci odredio da je dovoljna naknada – jedna funta. Grobelar je morao da Sanu plati 500.000 funti na osnovu sudskih troškova. Bankrotirao je.
Priča da je sasvim nevin ipak ne izgleda sasvim pouzdano. Ne krije da je sa prevarantom Krisom Vinsentom, koga poznaje još iz vremena u armiji, razgovarao o namještanju utakmica. Ali tvrdi da je samo želio da vidi dokle će sve otići.
“Pominjao je neku dvojicu u Hongkongu koji bi mi dali novac da izgubim. Pomislio sam: ‘Hajde da vidim šta pokušava’. Pokušao sam da glumim inspektora Kluzoa. Znate kad Kluzo nešto pogreši? Tako sam i ja”.
Plan je navodno bio da prikupi sve informacije i onda da prevarante prijavi vlastima. Samo što su vlasti bile brže. Mrlja je zauvijek ostala, iako nije dokazano da je zaista namještao utakmice. Na kraju se sve ipak nekako zaboravilo. Često je Grobelar i na Enfildu. Navijači ga i dalje obožavaju. Uostalom, one je stajao na golu kada je Liverpul 1990. godine osvojio posljednju titulu u Premijer ligi.
Kako objašnjava toliku pauzu?
“Krivim šamana koji je na moj gol bacio kletvu rečenicom: ‘Ako nemate Čovjeka iz džungle nećete ponovo da osvojite’. I nisu”.
Smije se na pitanje kako bi čini mogli da se otjeraju.
“Jedino da uriniraš na sve četiri stative. Ja sam dvije odradio, ali me je obezbjeđenje uhvatilo prije no što sam stigao i do druge dvije. To je bilo kad je Liverpul bio drugi (2014. godine, prim. aut). Ako ne uspijemo ni ove sezone, opet ću da napadnem te dvije stative”.
Mozzartsport.com
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR