Vojvodu na smrt osudili četnici: Sudio pukovnik Pajović, tužio kapetan Labović – svjedočenje vođe đurišlija u emigraciji

Piredio: Vladimir Jovanović 

„Izgledali su jadno onako odrpani, pocijepani, mnogi bosi i s obućom u žalosnom stanju. U koloni sam zapazio i mršavih žena u crnini, s djecom. Duge prljave brade i kosa do ramena također su avetinjski i zlokobno djelovale i upotpunjavale tu mračnu sliku zarobljene četničke vojske”.

16. maj 1945, nekadašnja jugoslovensko-austrijska granica. Kraj puta za kolonu koja se, za Pavlom Đurišićem (na gornjoj slici), pokrenula početkom decembra 1944. iz Crne Gore.

„Zabilježio sam i to da se na granici predao i potpukovnik bivše vojske Blagota Pajović, rodom iz Bjelopavlića, star, jako bolestan i iscrpljen čovjek. Sumnjam da je uslijed bolesti uspio i doći do logora. Prije rata bio je komandant cetinjskog vojnog okruga”.

Ovo zapisuje tadašnji p. puk. Milan Basta, Srbin, politički komesar 51. divizije Titove Jugoslovenske armije u knjizi „Rat je završen sedam dana kasnije” (Zagreb, 1980). Basta za Pajovića, ne baš najpreciznije, piše da je „potpukovnik”. Logor koji pominje nalazio se u Mariboru. Pod nadzorom Baste, tamo sprovodili zarobljene pripadnike kvislinških oružanih formacija. I Pajovića među njima.

Pukovnik Vojske Kraljevine Jugoslavije, Blagota J. Pajović nekadašnji je crnogorski kraljevski oficir. „Prevodimo na specijalnu službu u Kralj[evski] žandarmerijski kor pješadijskog poručika Blagotu Pajovića” - piše u ukazu od 28. maja 1914. kralja Nikole I Petrovića-Njegoša.

Ali, Pajović 1918. pogazio zakletvu i stupio u službu srpske okupacije. Odlikovan od Karađorđevića, unaprijeđen u majora (1920), potpukovnika (1925), pukovnika (1930); komandant vojnih okruga, najprije u Knjaževcu (Srbija), pa na Cetinju: u tom svojstvu 1941. tokom „aprilskoga rata”, prema jednom zapisu, „došao u kasarnu, na Obilića poljanu i saopštio da je zemlja kapitulirala i da se vojnici razilaze kućama”.

Puk. Pajovića pronalazim među učesnicima „zbora aktivnih i rezervnih oficira” koji je 9. marta 1942. održan na Cetinju u prisustvu italijanskoga okupacionog guvernera, generala Pircija Birolija.

Tada je Blažo Đukanović, jugslovenski divizijski general i bivši ban Zetske banovine, saopštio plan „nacionalnih snaga”. Kako je prenio „Glas Crnogorca”, on se „osvrnuo i na rad i držanje okupatorskih vlasti za koje kaže da je bilo vrlo lojalno, i da su nas naša nebraća u šumi za vazda obrukali pred svijetom, kad su jednom takvom okupatoru iznenada i mučki zaboli nož u leđa” — da bi „na kraju, pukovnik Blagota Pajović rekao da oficiri u potpunosti prihvaćaju stav g. đenerala i mole ga da se on primi za komandanta. - Primiću se, ako je to opšta želja - izgovorio je g. đeneral”.

Iako u „akcionom vojnom odboru”, Pajovića nema na komandnim pozicijama u četničkoj organizaciji, za razliku od osobe sa istim prezimenom i očevim inicijalom - Todora J. Pajovića, potpukovnika, koji je, na primjer 1943, tokom Bitke na Neretvi, komandant Zetskoga četničkog odreda, etc.

Kako bilo, pukovnik Blagota J. Pajović, svrstao se u Đurišićevu kolonu. I u njoj on, po prilici, najstariji po činu — stariji i od vojvode, koji je unaprijeđen u potpukovnika od kvislinškoga premijera Srbije gen. Milana Nedića.

Upravo oko končine Đurišića, puk. Pajovića imenuje Novica M. Popović — taj je svojih posljednjih godina, do smrti 1965, vodeći među četničkim emigrantima iz Crne Gore.

Popović je rođen 1886. u Veliki, to je starocrnogorska kapetanija Polimsko-Velička. Njegovi se u Veliku pod Čakorom doseliše iz Šekulara. Završio osnovnu školu u rodnome selu, a kao stipendista Kraljevine Srbije učio gimnaziju u Solunu i bogoslovsko-učiteljsku školu u Prizrenu. Vrnuo se u Knjaževinu Crnu Goru, učiteljevao nakratko u Crkvicama (Piva), kasnije u Lijevoj Rijeci. U međvremenu, na Cetinju sekretar Crnogorske narodne skupštine. Uoči Balkanskoga rata, učitelj u Veliki, ujedno obavještajac ministarstva vojnog na vezi s nekim prvacima albanskih plemena.

I kad su umarširali Crnogorci u Peć, tu je Popović postavljen za sekretara oblasne uprave Kraljevine Crne Gore. Ali, optužen za pronevjere: oblasni vojni sud (oficiri B. Vešović, Adžić, R. Marijanović, V. Gojković, tužilac S. Đukić) osudio ga na tri godine robije; presuda, uslijed njegove žalbe višim adresama na Cetinju i novih ratnih događaja nije pravosnažna. Po austrugarskoj okupaciji, interniran u logor Nedmeđer, pa otpremljen u Crnu Goru, prije kraja rata.

Onda, 1918, kao izdajnik, učesnik tzv. podgoričke skupštine. I avanzovao: policijski funkcioner u Peći, pa načelnik sreza Plavo-gusinjskoga, predśednik opštine Plavske; u dva navrata, 1935. i 1938. poslanik Skupštine Kraljevine Jugoslavije — jasno, sa režimskih lista; bio sekretar predśedništva skupštine, šef skupštinskoga računovodstva i blagajne, funkcioner u predśedništvu vlade u Beogradu.

Po slomu države Karađorđevića 1941, Popović je u četničkoj organizaciji Đurišića, neko vrijeme komandant četničke jedinice u Šekularu. Krajem juna 1944. u Beogradu imao sastanak sa Nedićem; a u pozno ljeto iste godine opunomoćenik Đurišića u zdogovorima sa albanskim balistima iz Skadra.

O uticaju Popovića u rodnoj Veliki — a tu je uoči rata u 320 domova živjelo oko 1350 mještana, uglavnom iz bratstava Petrovići, Živaljevići, Kneževići, Tomovići, Jokići, Gojkovići, Vučetići, Simonovići, Ognjanovići, Paunovići, Bjelanovići, Jankovići, Radevići, Mikići, Boškovići, Brkovići — ilustruje da „nije bilo četničkih i drugih fašističkih organizacija, što je jedna d najznačajnijih činjenica sa kojom se ponosi narod Potčakorja”, dok je u Titovim partizanima iz Velike bilo čak „270 boraca” („Vatre s Komova”, Beograd, 1978).

Dakle, Novica M. Popović je iz kolone Đurišića od malobrojnih koji su se dočepali emigracije. Četnici iz Crne Gore se okupljali uglavnom u „SIKD Njegoš” koje su u Čikagu utemeljili 1958. — Popović im od osnivanja predśednik, do svoje smrti.

To nas dovodi do članka „Bosanska golgota” u „Glasniku SIKD Njegoš” (XVI, 4-28) iz 1965. godine. Popović opisuje i zbivanja u Staroj Gradiški, nakon što je tu prispjela, do 7. aprila 1945. na Lijevče polju od strane Hrvatskih oružanih snaga (HOS) demolirana ordija Đurišićeve Komande za Crnu Goru, Boku i Stari Ras — da bi je preustrojili u Crnogorsku narodnu vojsku (CNV).

I Đurišić, doznavši da je lišen komandantstva u CNV, neuspjelo poziva na pobunu, pa je uhapšen. Vojvodu iz prtivora u S. Gradiški uz oružanu pratnju pripadnika HOS i CNV sprovode u brodić koji je otplovio uzvodno r. Savom do nepoznate lokacije sa „svih oko 32 oficira i intelektualca” (kvantifikacija svjedoka, četnika Mihaila P. Minića) — o tome u prethodnom i ostalim nastavcima serijala, na donjem linku.

U osnovi sličan je pomenuti članak „Bosanska golgota” N. M. Popovića spisateljskoj zbrci nekolicine eks Đurišićevih četnika koji o istome svjedočiše iz emigracije: izlivi naknadnih junačenja, košmarna hronologija i palamuđenje u obrnutoj su srazmjeri sa „zaboravnošću” kontekstualno važnih događaja, etc.

Pa ipak Popović s obzirom na predratno iskustvo na funkcijama, vjerovatno nijansiranije shvata administrativne pojmove. Uz to, predśedava društvu četničkih emigranata iz Crne Gore, te je značajno i kada u tom svojstvu on „đurišlije” imenuje oko delikatnih pitanja: a takvo je suđenje za vojvodu i „oko 32 oficira i intelektualca”.

„Predsjednik ovog suda bio je izlapljeli Blagota Pajović, komandant Vojnoga okruga na Cetinju. Za državnog tužioca bio je postavljen Milovan Labović. Svi su osuđeni na smrt” — piše Popović.

Kod njega pridjev „izlapljeli” je vjerovatno i pežorativan, ali poklapa se sa gore citiranim opisom fizičkog stanja puk. Pajovića od strane p. puk. Milana Baste…

Slijede napomene o Laboviću, koji je optužio Đurišića. Prema našim uvidima, rodom iz starocrnogorske opštine Kraljske, selo Oblo Brdo kod Andrijevice, Milovan A. Labović, do kapitulacije 1941. aktivni je oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije, kao i puk. Pajović — dakle, Đurišiću kolege i po tom osnovu.

Iz naredničkog u čin potporučnika Labović je 1934. proizveden u 59. klasi niže škole vojne akademije u Beogradu. Kako je 1938. pisalo u službenoj objavi, „na predlog pretpostavljenih starešina” on je među onima koji su „okategorisani za kancelariske i administrativne službe”, te ubrzo unaprijeđen u čin poručnika.

Labović je najkasnije početkom februara 1942. u štab Đurišića kod Berana doveo grupu mještana sela Oblo Brda. U činu vojno-sudskoga kapetana, potom je Labović tužilac ili član vijećâ četničkih sudova sa hiljadama smrtnih i presuda na teške robije i internacije u italijanske logore.

U Kolašinu, od prvih mjeseci 1942. do proljeća 1943, zarobljeni partizani i njihovi simpatizeri, po presudama četničkoga suda, iz tamošnje zloglasne robijašnice su odvođeni da ih strijeljaju — eno im grobovi na obližnjem stratištu Breza. „Đurišić je na osnovu propisa i uputstava dobijenih od Draže Mihailovića organizovao prijeki sud i zatvor”, a „tužilac je bio Milovan Labović” (Vučeta Redžić, „Građanski rat u Crnoj Gori: Dešavanja od sredine 1942. godine do sredine 1945. godine”, Podgorica, 2002).

Ljubo Anđelić u knjizi „Grad na Tari” (Titograd, 1960) piše da je među onima koji su „poznati po svojim psihopatološkim sklonostima” bio i „Milovan Labović iz Andrijevice; za njih se u Kolašinu govorilo da u svom rječniku imaju samo dvije riječi: na smrt”.

„Milovan Labović je spojio ujedno funkciju istražnog sudije i tužioca. Gore rješenje za one koji su prošli četnički sud u Kolašinu teško je zamisliti” — opisuje Anđelić.

Četnik Radomir J. Ostojić, o vremenu nakon što njegovi krajem maja 1942. zauzeše Žabljak, iz emigracije se priśećao da je „za četničkog državnog tužioca postavljen Milovan Labović”. Konkretno, Labović tužio i Vladimira J. Danilovića, iz Junčeva Dola, kome je presuđeno: na smrt, isto i za još „nekoliko njih” („Faze događaja - notorne istine, ‘urbi et orbi’”, Čikago, 1985).

Labović je 22-23. jula 1944. u Bjelopavlićima član i četničkoga „prijekog suda” koji osudi na smrt 52 ugavnom đevojaka i momaka: svi pogubljeni na Lazinama kod Danilovgrada...

To nas opet dovodi do Novice M. Popovića — sada njegovih rukopisa koje je datirao na 1946. godinu, a posthumno, iz rodbinske emigrantske zaostavštine, objavljeni pod naslovom „Memoari” (1905-1945)”. U ovim svjedočenjima, Popović je detaljniji oko nama tematski interesantnih događaja i ličnosti.

Najprije, evo nas usred okršaja u Lijevče polju. Prema Popoviću:

(4. april 1945) - „U ovom vrtlogu sreo sam sudiju Milovana Labovića, koji je pošao da traži vezu sa ustaškim komandantom, da bi ispitao uzrok zbog čega su nas napali ustaši. Labović je tražio da pođem s njim. Odbio sam iz prostog razloga, što nijesam imao ovlašćenje da pregovaram sa ustašima. Labović je došao na neki način u kontakt sa ustaškim komandantom i ovaj je poslao nekog svog oficira sa Labovićem da pregovara sa vojvodom Đurišićem koji je odbio da razgovara sa ustaškim oficirom. Đurišić je izdao naređenje i raspored operativnim jedinicama da stupe u akciju.”

(5. april 1945) - „Među četnicima nastalo komešanje od kako se pronio glas, da se Janičić [Ivan, prim] komandant puka predao Drljeviću, baš onda kad se vodila odsudna bitka, izvršiti prodor ili izginuti. Pozvao me Leko Lalić, komandant divizije, preko svoga kurira. Pošao sam i onamo sam našao Veljka Tomovića [kapetan, komandant 5. puka]. Obojica su pod pjegavim tifusom, ali je kriza bila prošla. Tada mi je Lalić tihim, bolesničkim glasom rekao: - Novica, ti imaš uticaj na Pavla. Molim te pođi kod njega i savjetuj ga da idemo za Zagreb. Drugog izlaza nema. Ako to ne učini, ja ću sa svojom divizijom poći za Zagreb’”.

(6. april 1945) - „Pozvao me je Bogdan Dragojević, sudija [u činu kapetana], da pođem na sastanak izvjesnih intelektualaca i oficira iz sreza Andrijevičkog i Beranskog. Na ovome sastanku uzeo je riječ Dragojević i rekao: - Došlo je vrijeme da se slobodno progovori. Đurišić je radio na svoju ruku i nas je upropastio. Predlažem da ga napustimo i pođemo svi Drljeviću. - Naglasio je da je ‘moja dužnost da podignem glas i pozovem četnike i narod da pođemo Drljeviću’. Negdašnji obožavaoci Đurišića, sad traže njegovu moralnu likvidaciju”. 

(8. april 1945) - „Ispred podne došao sam kod Pavla. Blijed je i izgubljen… duševno je slomljen. On je meni rekao: - Šta ću Novica. Četnici se predaju. Neće da se bore, a ja sam ne mogu ništa uraditi”. 

Popović o dolasku u Staru Gradišku, radi ustrojavanja CNV: 

- „Za oficire spremljena je večera. Servirana je u naročitoj trpezariji. I mene su pozvali”.   

- „Među oficirima bio i Blagota Pajović, komandant vojnog okruga u Cetinju. Tip svoje vrste. Prazna tikva. On je bio razmetljiv i najviše je zanimao prisutne o svom robovanju za vrijeme Jugoslavije, jedino zato što je zet Petrovića, kojih se nikad nije odrekao. On je to podvlačio, da bi ga Sekule uzeo u kombinaciju za neki visoki položaj u novostvorenoj političkoj situaciji, koja je imala vijek od tri dana. Govorio vrlo laskavo o Sekulu Drljeviću, ne osjećajući crvenilo u licu, jer je do juče zauzimao vidni i važni položaj”.

- „Komandno osoblje Pavla Đurišića odmah je smijenjeno i pohapšeno. Zatvorili su Radoslava Dragovića, Lazara Damjanovića, Vučkovića i druge. Od komandanata: Veljka Tomovića, Svetozara Dobrašinovića, Dragišu Dobrašinovića, Miloša Marijanovića iz Trepče, Miću Marijanovića iz Kralja, Stojanovića, Ćurkovića, komandant omladinskog puka Miloša Pavićevića i mnoge duge. Od Pavlovih oficira ostali su nezatvoreni Vaso Vukčević i Milovan Labović, sudski kapetan. Interesantno je da su oficiri iz Lijeve Rijeke ostali na slobodi?!”

- „Nad zatvorenim vršila se istraga. Manje opasni puštani su iz zatvora, uz uslov da potpišu rezoluciju o uspostavi samostalne Crne Gore”.

- „Došao je kod mene komandant Andrijevičkog bataljona [kapetan Marko Vučelić] i kaže mi: - Znaš šta je novo? Tvoj je Pavle dolijao. Njega su u Staru Gradišku razoružali i odveli sa svim oficirima u Jasenovac. - Kao da me grom iz vedra neba pogodio. Bio sam preneražen i kažem Vučeliću: - Šta govoriš? Jesi poludio? - Ne. Ja nijesam poludio, nego je poludio tvoj Pavle i eno ti ga u apsanu - odgovorio mi je ironično Vučelić — novi zelenaš — koji je bio raniji najodaniji skutonoša Pavlu”.

- „Đurišić je čovjek mlad, bez političkog iskustva i u vrtlogu revolucije nije čudo što je izborom saradnika griješio. Tri brigade [CNV] išle su [ka Zagrebu] u tri pravca nemajući međusobnog kontakta. Zelenaši su to učinjeli iz predostrožnosti, bojeći se pobune od strane četnika. Naša 3. brigada češće je dolazila u kontakt sa izbjeglicama. Na mnogim mjestima imali smo zajedničko prenoćište, pa su se ponovo izbjeglice izdvajale i putovale su određenim pravcima”.

- Sekule Drljević imao je vrhovnu komandu. Sigurno da je u njoj svrstao svoje pouzdanike kova Blagote Pajovića, pukovnika. Budući daleko od takve vrhovne komande, nepoznat mi je njen sastav”.

U sljedećim tvrdnjama, Popović detaljiše verziju onoga što je 1965. objavio:

- „Postojao je i Prijeki vojni sud. Njegov predsjednik bio je Blagota Pajović, negdašnji komandant vojnog okruga na Cetinju. Isljednik toga strašnog suda bio je Milovan Labović, sudija”. 

- „Pred Celjem [u Sloveniji, po autoru 9. maja 1945, tokom kretanja ka austrijskoj granici], Labović je došao u Šekularsku četu. On mi je sâm ispričao svoju ulogu: - Ja sam bio islednik okrivljenih lica. Sâm je usud odredio da od njih niko ne spase glavu. Strašne su stvari počinili. Jedan primjerak tih dokumenata dao sam Velimiru Jojiću, da ih upotrijebi kad bude to trebalo, jedan je predat Sekulu Drljeviću, a treći je ostao za sudsku arhivu”. 

Popović ne precizira na koga se tačno misli da su „strašne su stvari počinili”, dok kontekst o dokumenatima možda upućuje na sadržaj sudskih spisa. Velimir Jojić je bio član Đurišićevog Nacionalnog komiteta za Crnu Goru, Boku i Stari Ras, a kao i Popović, 1918. učesnik tzv. podgoričke skupštine. 

Da je imao dr Sekula Drljević sa suđenja Đurišiću spise, koji dokazuju umješanost i Dragoljuba Mihailovića u pogubljenje vojvode, tj. četničke delegacije koja je u Zagrebu 17, 18. i 22. aprila 1945. sastančila sa poglavnikom NDH Pavelićem — a da je krajem 1945. u izbjegličkome logoru u Judenburgu (Austrija) ubijen dr Drljević jer je namjeravao da dokumente o suđenju Đurišiću javno objavi — tvrdnje su dijela četničke emigracije koje smo prenijeli u ovome serijalu. 

Nastavljamo s Popovićem, koji o dokumentima ovako zaključuje: „Iz ovoga rezultira, da je Velimir Jojić stajao u vezu sa Drljevićem i da je bio upoznat sa svima radnjama, koje su se odigravale protivu Đurišića; a ova je paklena mržnja protivu Đurišića zbog toga, što su četnici strijeljali njegovog brata kao komunistu u Kralje”. 

- „Odlučili smo da zaobiđemo Celje i da se dalje krećemo u neizvjesnost. Te noći našao se Milovan Labović kod mene i on mi je te noći ispičao jezivu istoriju vojvode Pavla i ostalih četnika”. 

- „Iz naše sredine Labović je nestao i tek sam ga poslednji put vidio na granici Austrije, o kome će biti riječi docnije. Važno je i to, da je Labović tvrdio da je Pavle saslušavan u Zagrebu”. 

Još Popović pominje Labovića, po prilici 15. maja 1945, na jugoslovensko-austrijskoj granici. Dok se većina iz kolone bivših četnika predavala Titovim snagama, radi pokušaja bjeksta u Austriju izvdojila se grupa kapetana Leka Šoškića, a u njoj i Popović: 

- „Došli su: Pavlović [Dušan], komandant zelenaške brigade, Milovan Labović Sekulov državni tužilac i Bogdan Dragojević, sudija. Pavlović je upitao, može li poći s nama. - Neka dođe i dobiće odmah kuršum u čelo čim pređemo granicu - rekao je Šoškić”. 

---------

Moćda nijesu neinteresantna ni neka od priśećanja Novice M. Popovića o prilikama, odnosima snaga i raspoloženjima u četničkoj organizaciji: 

- „Vasojeviće je vodio ne-Vasojević Pavle Đurišić, uz koga su bili bez izuzetka svi Srbljaci - Ašani. Vasojevićki prvaci: Velimir Jojić, profesor, Ljubo Vuksanović i Radivoje Zonjić, advokati, sudija Savić i druga sitnija gospoda, bili su da Pavla smijeni Đorđe Lašić, major iz Lijeve Rijeke, da bi se time vasojevićko pleme uzdiglo”.

- „Velimir Jojić, plemenski šovinista, svim sredstvima borio se protivu Đurišića. Koliko je taj čovjek bolesnih ambicija, pokazaće sledeći primjer. U godini 1918. poslije izglasanog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, uputio povjerljivo pismo Izvršnom narodnom odboru u kome je optužio 150 lica iz sreza Beranskog i Andrijevičkog kao pristalice kralja Nikole i da spremaju prevrat, pa je predložio da se odmah likvidiraju. Na toj njegovoj crnoj listi bio moj brat - Jevto”.

- „Održali su vasojevićki oficiri konferenciju na Mateševu. Vijećali na kakav način treba ukloniti P. Đurišića. Išlo se tako daleko da je kapetan Dujović [Miro] predložio da Pavla treba ubiti. Razdor se prenio na četnike. Vukašin Bojović bio je izvježbani intrigant. Svojim spletkama doveo je do toga da su se na ulicama postavili mitraljezi između dva suprotna tabora i umalo da je pala krv”. 

- „U svojoj zlonamjernoj i pakosnoj akciji Vuksanović angažovao đenerala Blaža Đukanovića, koji je došao u Vasojeviće, da ispita situaciju. U tu svrhu sazvao zbor u Kraljima. Na zbor su pozvani komandanti četničkih jedinica, predsjednici opština i ugledni građani. Ređali se govornici, koji su oštro napadali Pavla - naravno u njegovom odsustvu. Među ovima bio advokat R. Zonjić, koji je Pavla nazvao običnim kapetančićem. Protiv Vuksanovića i Zonjića ustali su major Andrija Vesković i sreski komandant Dušan Arsović. Došlo do ličnih uvreda. Potrgli su se revolveri. U takvoj atmosferi Vuksanović nije uspio da pročita rezoluciju, koju je bio spremio protiv vojvode Đurišića. Đukanović je jedva uspio da rasturi zbor, da ne dođe do krvi”.

- „Odmah iza zbora Lj. Vuksanovića sazvao zbor Đurišić, pred crkvom u Kralje. Zbor se očekivao sa zebnjom. Predviđao se plemenski sukob… Prispijevali su i ostali bataljoni, koji su zauzimali određena mjesta. Ja sam dobio zadatak da bataljon rasporedim oko tribune i da budem obezbeđenje… Zbor otvorio Arsović, pa dao riječ Đurišiću, koji je govorio temperamentno, oštra kritika bivših režima Jugoslavije. Nije bilo ni jedne pozitivne konstatacije. Čak je naglasio da je jedan dio Dvora krao državnu imovinu. Njegov govor nije ništa drugo bio nego kopija komunističkih govora. Bio sam zapanjen tolikom političkom nesposobnošću Đurišića i njegovom upornošću da se prethodno ne konsultuje s prijateljima šta će da govori. Iz njegovog govora prisutni su mogli izvesti zaključak da su komunisti u pravu, što vode borbu za temeljnu promjenu režima”. 

- „Komandanti su provodili burne časove po kafanskim lokalima. Nije izostajala ni kocka… Odnos četnika iz Andrijevičkog i Beranskog sreza sa četnicima iz Kolašinskog sreza nije bio zavidan. Vasojevići su se smatrali oslobodiocima, a Kolašinci nijesu to podnosili… Bio sam prisutan kad su se sukobili profesor Milošević iz Lijeve Rijeke, Vasojević, sa predsjednikom opštine kolašinske Toškovićem. Tu se ocrtavao plemenski antagonizam… Milošević igrao ulogu oslobodilaca, a Tošković ulogu oslobođenog. Revolveri su trebali da raščiste taj zamršeni odnos”. 

- „Lašić je zakazao zbor četnika na Ovsine u Beranskom srezu. Pozvao sve čete u krug. Pozdravio četnike i dobio otpozdrav. Zatim je otpočeo: - Vi ste me izabrali za komandanta. U borbama ste me izdali i osramotili. Vi ste najgora vojska i gori ste od Cigana. Naređujem komandantima i komandirima četa da za i najmanju neposlušnost strijeljaju neposlušnog četnika, inače ću ja vas. - Ja sam se zgranuo ovolikoj neuravnoteženosti Lašića”.  

- „Spremni smo bili da se vratimo za Andrijevicu. Noć je. Auto se palio. U tom momentu stigao kurir, izvijestio Lašića da je na Ovsine došlo do oružanog sukoba; da je Vojo Bojičić zbog neposlušnosti ubio komandira čete Zečevića; da su bratstvenici Zečevića teško ranili komandanta brigade - Bojičića i da se nastavlja plemenska borba. Porazan izvještaj. Bili smo zaprepašćeni. Pošli smo odmah na Ovsine. Lašić bio van sebe. Naišli smo na Zečeviće, koji su bili raspoređeni u zasjede, čekajući Bojičiće”.  

- „Novoj formaciji usprotivio se odred kapetana Ivetića. Tom prilikom Dušan Arsović uvrijedio Ivetića… Ivetić trgao revolver, ali su ga prisutni oficiri spriječili da ne padne krv i da se među četničkim odredima ne stvori plemenska borba. Đurišić došao pred odredom Ivetića i tražio da odlože oružje. Vojnici su po naredbi postupili. Zatim je tražio da se javi onaj, koji se glasno suprotstavio novoj formaciji. Vojnik se javio i vojvoda naredio da se odmah strijelja. Četnik strijeljan. Novu formaciju na Badnji dan poprskala je svježa četnička krv, koja je bila predznak naše strašne tragedije”… 

(Nastavlja se)