15 °

max 21 ° / min 13 °

Utorak

16.04.

21° / 13°

Srijeda

17.04.

15° / 9°

Četvrtak

18.04.

13° / 7°

Petak

19.04.

13° / 7°

Subota

20.04.

15° / 6°

Nedjelja

21.04.

10° / 7°

Ponedjeljak

22.04.

13° / 5°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Oprosti mi, Borka!

Izvor: Foto: Screenshot Youtube N1

Stav

Comments 0

Oprosti mi, Borka!

Izvor: Peščanik

Autor: Jelena Ćetković

  • Viber

Piše: Svetlana Slapšak

Pre nekih petnaest godina, možda malo više, bila sam na nekom skupu u Beogradu o tranzicionoj pravdi, akademski intoniranom, i pomenula sam beogradske „govoreće ustanove“ koje su, i kada su kratko trajale, označavale pobunu, nepristajanje, stalni otpor. Kad sam začula striženje akademskih ušiju na ovako metodološki nepojašnjen termin, ugrizla sam se za jezik i ispustila „glas kao ustanovu“, odnosno Borku i CZKD: ona mi je to zamerila, posle smo se objasnile. Borkin glas je preživeo sve „govoreće ustanove“.

Kada je Borka govorila nostalgično o prošlosti – recimo o pedesetogodišnjici 68′, prošle godine, to je bilo potpuno negiranje nostalgije: samo nekoliko pojedinaca, i nijedan kolektiv nije mogao deliti njeno iskustvo. Slično je važilo i za druge prelomne godine, jer je u njenom životu manje-više svaka bila prelomna. Imala je sva prava i sve mogućnosti da bude isključiva, ogorčena, pravedna i udaljena: nije iskoristila nijednu. Sve što je bilo njeno, jedinstveno, otvorila je i poklonila drugima. Svi su njeni poslovi, ostvarenja i uspesi bili od početka zamišljani kao grupni, kolektivni, opšte korisni. Da bi to ostvarila, obarala je ruku sa ustanovama i ljudima i stvarala mogućnosti za glasove koje drugi nisu hteli ni da čuju; neki od njih vratili su joj sa tada još neviđenim oblicima nezahvalnosti. Kada se na vidiku po prvi put pojavila mogućnost da strana za koju se borila nešto dobije, nije ućutala i stala u red, nego postala još glasnija.

Između nekadašnje Jugoslavije i današnje Srbije za Borku nije bilo ključne razlike, sem sužavanja prostora – pa je našla nove puteve do starih prostora. Jedne davne večeri u kafani ispričala mi je kako je radila u pozorištu u Zenici. Posle nekoliko godina, našla sam se u tom ogromnom prostoru, nekadašnjoj palati radničke kulture, sada bez mnogo sijalica, zapuštenom i prašnom, i iznenada su se otvorila vrata garderobe u hodniku, da bi iz njih izašao lik Elvisa Prislija: o takvim ludim čudima Borka je umela da priča; o letnjim stanovnicima Rovinja, zbog kojih nikad nisam poželela da tamo letujem; o tajnoj istoriji CZKD, prošle jeseni, posle sajma knjiga Ivana Čolovića – u kafani, dakako. I naš razgovor u Parizu, negde početkom ovog veka, kada smo se izdvojile iz aktivističke učtivosti i sestrinskih kodeksa ponašanja da temeljno (u kafani) rasfircamo nove oblike licemerja među onima sa kojima se jedino može živeti.

Noćas sam otvorila njen tekst o Matjažu Vipotniku, genijalnom grafičkom umetniku, tvorcu plakata i dizajna, znakova i likovnih rešenja koja su bila ključni znaci na Borkinom profesionalnom putu u srećnim vremenima: uzalud sam pokušavala da to dam u objavu u slovenačkim časopisima, ostaje da se postumno objavi na portalu kulturnog društva sa imenom Danila Kiša u Ljubljani. Vipotnik je umro u istoj životnoj godini kao Borka, od groze sveta se povukao na Krit i proučavao kamenje. Borka se nije mogla povući, ali je umela da ceni i razume povlačenje, bez zameranja. I premda je sve u njenom životu bilo uređeno tako da se glasom odagna haos, imala je svoje analitičke trenutke.

Bio je čaroban ranooktobarski dan kada smo se odlučili da sa Borkom posetimo mesta sećanja u Rovinju: Ja sam ostala kod glavnog mola, jer se sa invalidskim kolicima ne može po stepenicama u unutrašnjosti gradskog jezgra. Borka je primetila da me ne smeju ostavljati samu, jer ću opet napisati neku knjigu. I mislila sam kako bi neko mlađi morao sesti sa njom u nekoliko seansi, beležiti i objaviti dragocenu istoriju retkog primera jednog za sve. Kolektivno delo, dok je sećanje sveže? Uporedno sa zahtevom da se digne spomenik, imenuje ulica, i pre svega, glasom i prsima napred, da hijene ne priđu ni blizu instituciji, tvrđavi, ruševnoj kaldrmi i neprilagođenoj sali koja ne sme da ostane zadnja, nego najstarija glasna ustanova Beograda. Najmanje, da se imenu doda i njeno.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR