11 °

max 16 ° / min 10 °

Subota

04.04.

16° / 10°

Nedjelja

05.04.

19° / 11°

Ponedjeljak

06.04.

20° / 8°

Utorak

07.04.

20° / 7°

Srijeda

08.04.

20° / 6°

Četvrtak

09.04.

22° / 6°

Petak

10.04.

22° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Može li država biti vlasnik crkava i manastira? Crkveno pravo i običaji Crkve daju odgovor – može

Stav

Comments 6

Autor: Antena M

  • Viber

Može li država biti vlasnik crkava i manastira? Crkveno pravo i običaji Crkve daju odgovor – može

Piše: Vladimir Jovanović

Crna Gora, prvi put nakon 1918, Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnome položaju vjerskih zajednica samostalno normira temeljno ustavno i ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti, ali i status imovine vjerskih zajednica. Još važeći Zakon o pravnome položaju vjerskih zajednica, iz 1977. godine, jednoobrazno je napisan, iz Beograda distribuiran i usvojen za sve republike ondašnje komunističke Jugoslavije.

Iz Srpske pravoslavne crkve (SPC) su prijedlog novoga zakona ocijenili „anticrkvenim”. U moru konfabulacija, falsifikata, optužbi, diskvalifikacija i „kletvi”, nije naveden niti jedan provjerljiv podatak koji bi osporio činjenicu da su crkvene nepokretnosti do 1918. vlasništvo države Crne Gore, predate na upravu autokefalnoj Mitropoliji crnogorskoj – Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, tj. njezinim eparhijama Cetinjskoj, Zahumsko-raškoj i Pećkoj i pripadajućim konsistorijama.

Za Istočno-pravoslavnu crkvu jedini mjerodavni kriterijumi za utvrđivanje da li je ili nije prijedlog zakona anticrkveni mogu se naći u korpusu normi crkvenoga prava i običajnoga crkvenoga prava. Bilo koju normu crkvenoga prava, ili običajnoga crkvenoga prava Crne Gore, koja bi negirala pravo države da bude vlasnik crkvenih nepokretnosti – SPC nije navela.

CRKVENO PRAVO: Uloga države, vladara i vlasti temelji se na učenju Svetoga pisma da će „carevi biti hranitelji Crkve“ (Is. 49, 23).

Bez obzira na to što mi u svojim nesavršenostima svjedočimo i o nesavršenostima vlasti – svaka vlast je od Boga. Jer, „neka znadu živi, da Višnji vlada carstvom ljudskim, i daje ga kome hoće“ (Dan. 4, 17; 5, 21).

Sveti apostol Pavle je poručio hrišćanima: „Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene. Tako koji se suproti vlasti suproti se naredbi Božijoj; a koji se suprote primiće grijeh na sebe. Jer knezovi nijesu strah dobrijem djelima nego zlijem. Hoćeš li pak da se ne bojiš vlasti, čini dobro, i imaćeš hvalu od nje“ (Rim. 13, 1-3).

Kanoni (κᾰνών), pravilâ za čije je donošenje nadležna isključivo Crkva, usvojeni su od Svetih Apostola, Svetih Otaca, od priznatih Vaseljenskih i Pomjesnih sabora – i odnose se na pitanja vjere, morala, crkvene discipline, ustrojstva i jerarhijskoga poretka, uprave. Na drugoj strani, zakon (νόμος – nomos) donosi država. Svešteni crkveni zbornik koji uključuje i zakon ili akt u vezi sa pojedinim crkvenim pitanjem koji donosi država naziva se – Nomokanon (u slovenskim jezicima poznat i pod nazivima Кормчїй, Кръмьчии, Кормчая книга, ili Zakonopravilo).

Nomokanon je obavezujući opšti ustav za sve pomjesne crkve, koje svoja osobena crkvena zakonodavstva uređuju u skladu s njim, a uključuje i državne (carske) zakone i propise koji utiču na administrativno-upravnu organizaciju Crkve.

Ali, ni nomokanon, ima ga u više redakcija, uključujući za Istočno-pravoslavnu crkvu opštevažeći Nomokanon XIV glasa, ne sadrži direktan odgovor na pitanje: kome u nekoj konkretnoj autokefalnoj Crkvi i-ili državi po kanonima mora prinadležiti svojinsko pravo na crkvenu imovinu? Tu je izvjesna crkvenopravna praznina.

Ruski bogoslov, protojerej prof. dr Vladislav Cipin, u djelu „Церковное Право”, izričito piše: „Kanoni ne odgovaraju na pitanje ko ima pravo vlasništva nad imovinom koja se koristi u vjerske svrhe u Crkvi”.

„Crkva ne može a da ne pośeduje imovinu”, piše o. Vladislav, „ali pravnu prirodu njezina odnosa prema ovoj svojini određuje spoljno crkveno pravo, a to zavisi od statusa Crkve u državi”, dok „crkvena imovina može biti zaštićena samo državnim zakonom”.

Otuda se statusi crkvene imovine različito normiraju unutar raznih država. Ni u prošlosti, a ni sada, ne postoji jedinstven model za regulisanje svojinskoga statusa crkvene imovine koji bi se morao primjenjivati na svaku pomjesnu crkvu i-ili državu.

RUSIJA I GRČKA: Istočno-pravoslavna crkva je prihvatala i prihvata državne zakone, ukoliko oni nijesu protivni njezinome dogmatskome i kanonskome učenju.

S tim u vezi, nije unikum uređivanje statusa crkvene imovine od strane državne vlasti Crne Gore. Time se ničim ne ugrožava kanonski poredak i prvjenstvo jerarhije u duhovnim i bogoslužbenim poslovima. Naprotiv. Širom Vaseljene, upravo državne vlasti, na različite načine su oduvijek uređivale ili potvrđivale neke imovinsko-svojinske opsege i statuse crkvene imovine.

Na primjer, sada u Rusiji, na temelju važećega Federalnoga zakona o slobodi savjesti i vjerskim zajednicama (№ 125, 1997), status pravnoga lica imaju posebne parohije, manastiri, vjersko-obrazovne ustanove i druge „strukturne jedinice“ pod „kanonskom nadležnošću“ Ruske pravoslavne crkve – tu su, dakle, radi o crkvenoj, jerarhijskoj nadležnosti, a ne o upravljanju imovinom.

Svojstvo pravnoga lica s pravom na pośedovanje i raspolaganje crkvenom imovinom u Rusiji imaju parohije, manastiri, vjersko-obrazovne ustanove i druge „strukturne jedinice“, a ne Ruska crkva kao zasebno juridičko lice.

U Grčkoj je Crkva i sada dio države, a crkvene nekretine i vjerske poslovne aktivnosti se oporezuju. Poreske olakšice u korist svih vjerskih organizacija u Grčkoj, bez izuzetka, ukinute su 23. aprila 2010. (Zakon № 3842).

Pravna lica koja predstavljaju Crkvu u Grčkoj moraju da plate porez na imovinu; porez na zakup po stopi od 20%; dodatni porez na prihod od zgrada i zakupljenoga zemljišta u iznosu od 3%; porez na naslijeđe i donaciju u iznosu od 0,5% njihove vrijednosti; 2,4% od svakoga novčanoga priloga vjernika pravoslavnim crkvama za obavljanje bogoslužbenih ceremonijala; ostali porezi u vezi su sa pravilima o oporezivanju svih ostalih uobičajenih transakcija, etc.

OBIČAJNO CRKVENO PRAVO: Običaj, consuetudo – norma, stvara se dugim ponavljanjem i obaveznost vuče upravo iz toga dugoga ponavljanja. Uz Sveto predanje, Sveto pismo, kanonsko pravo i crkveno zakonodavstvo, neke drevne građanske („carske”) zakone, etc. – običaj može biti sastavni dio crkvenoga prava.

Već prvi Vaseljenski sabori kanonima potvrđuju pomjesnim crkvama posebna prava i običaje, između ostalih: nezavisnost jerarhija jedne od druge crkve i nezavisnost jerarhija u pravima pomjesnoga zakonodavstva.

Istočno-pravoslavna crkva, dakle, poznaje i priznaje – običajno crkveno pravo. Sveti Vasilije Veliki u 87. kanonu propisuje: „Prvo i najglavije što u ovakvim stvarima moramo da pazimo, to je zavedeni kod nas običaj, koji silu zakona ima…”

Što je običajno crkveno pravo u Crnoj Gori u pogledu vlasničkoga statusa nad crkvama i manastirima i pripadajućim dobrima? Gospodari Crne Gore, kao ovdašnji zaštitnici pomjesne Istočno-pravoslavne crkve, a uz saglasnost arhijerejâ i klirikâ naše autokefalne Mitropolje crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, odrediše i uzakoniše običaj u Crnoj Gori: da je crkvena imovina „državno imanje”.

Autokefalnu katedru Mitropolije na Cetinju, uz saglasnost episkopata – mitropolita Visariona i episkopa Vavile i jerarhije, utemeljio je 4. januara 1485. Gospodar Ivan Crnojević. O tome svjedoči osnivačka hrisovulja. Njegov nasljednik, Đurđe Crnojević, predao je 1496. svjetovnu vlast Mitropolitu. Mitropoliti su docniji Gospodari, do 1851. godine, kada je obnovljeno crnogorsko knjaževsto.

Državni poglavar – Knjaz, sazvao je, na crkveni praznik Cvijeti, 24. marta 1868, Crnogorsku narodnu skupštinu (pod tim nazivom). Činili su je „Gospoda Senatori, Gospoda Kapetani, Zastupnici naroda Crnogorskog”, prvojerarh autokefalne Crkve i Duhovno Poglavarstvo. Skupština na Cvijeti će potvrditi običaj još iz epohe Crnojevića i nanovo uzakoniti tradiciju svojinskoga prava države na crkvenu imovinu, te dugoročno odrediti pravâ upravljanja, korišćenja i raspolaganja sakralnim objektima i pripadajućim dobrima našoj autokefalnoj Mitropoliji.

Ta se imovina na upravu predaje instituciji poglavara Crkve – Mitropolitu, a kontrola prihoda i zadnja riječ o taj imovini ostaje ingerencija isključivo državne vlasti. Dakle, naša Crkva je i 1485. i 1868. blagoslovila takvo rješenje. Odluke Cvijetinske skupštine imaju svojstvo opštega pravnoga akta – zakona, koji će se temeljno primjenjivati, bez izuzetka, na sve manastire, a kasnije i parohijske crkve Crne Gore. S aspekta Crkve – takva rješenja su dio crkvenoga običajnoga prava Crne Gore.

Rješenja o statusu crkvene imovine, saglasna odlukama Cvijetinske skupštine, unijeta su u kodifikovani zbornik imovinsko-obligacionoga običajnoga prava Crne Gore – Opšti imovinski zakonik (OIZ, 1888). Pojedinačni manastiri i crkve, a ne Crkva kao cjelina, postaju juridička lica – titulari imovine; ali ni titulari nemaju ključni elemenat svojinskoga prava, jer „nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira ne mogu se prodavati ili inače ustupati bez naročita dopuštenja državne vlasti” (OIZ, čl. 719). Takođe, Ustav pravoslavnih konsistorija (1904) izričito u čl. 118 st. 2 (Glava VIII, „Manastiri i manastirska uprava”) navodi obaveznost nastojateljâ crnogorskih manastira da postupaju „shodno opštim u tome normama izdanim 1868. godine”, etc.

O statusu crkvene imovine, ubiranju, raspodjeli i kontroli prihodâ od crkvene imovine, nakon reforme iz 1868, zapisaće dr Valtazar Bogišić i sljedeće:

„Račune od tih prihoda ne drži Mitropolit, nego državna uprava. Rashodi Mitropolije su: plata Mitropolita i izdržavanja kaluđerâ, zatim opravka manastirâ i mlinâ i nabavka crkvenih potreba (voska, proskura i sl). Manastirskim dobrima upravlja Mitropolit pod kontrolom uprave državnih finansija. Svi crnogorski namastiri daju račun o svojim prihodima državnoj blagajni. Crkva daje državi više nego što od nje prima, jer se od tog viška izdržavaju osnovne škole” (Niko S. Martinović, „Valtazar Bogišić – istorija kodifikacije crnogorskog imovinskog prava”, knj. 1, Cetinje 1958, str. 129).

***
Još par riječi o posljednjim kvazicrkvenim aktivnostima episkopata SPC u Crnoj Gori…

Priznajući božansku ustanovu državne vlasti, Hristova crkva se moli za državu i vladaoca države u kojoj obitava (liturgije. Sv. Vasilija Velikoga i Sv. Jovana Zlatoustoga). Sve ovo je suprotno praksi SPC u Crnoj Gori. Protivno je i viševjekovnoj narodnoj tradiciji Crne Gore i normama crkvenoga prava o zajedničkome djelovanju i vezama Crkve i države.

Episkopat SPC postupa i izgleda ne bez prinude navodi na postupanje svoje sveštenstvo suprotno kanonima Svetih Apostola da klirik „ne uzimlje na sebe svjetovnih poslova“ (6. i 81. kanon; Mt. 6, 24).

Episkopi SPC su organizovali 21. decembra u Nikšiću „predbožični sabor” ili samonazvani „Svetovasilijevski sabor” – protivno sveštenome crkvenome kalendaru, jer se toga dana slave prepodobni Patapije i Sveti apostoli Sosten, Apolos, Tihik, Epafrodit, Onisifor, Kifa, Kesar, a u jeku je Četrdesetnica, ili Veliki Božićni post, koji, između ostaloga, vjernicima treba da donese duhovno i tjelesno smirenje, kako bi čista srca, duše i tijela mogli dočekali praznik rođenja sina Božijeg. Osim toga, 12. maj je praznik Svetoga Vasilija Ostroškoga Čudotvorca.

Isti episkopat suproti i Svetom Jovanu Zlatoustome, koji je zapovijedio da je „dužnost episkopa pokoravanje državnoj vlasti“ (Chrysost, hom. 21, 1), etc.

Komentari (6)

POŠALJI KOMENTAR

Martins

Mora da vam je i za ovu priliku kriva Rusija ili ne bolje daj da optuzimo toboze velikosrpsku agresiju. A sta cete kada to prestane da pije vodu? Kada stane sverc i otimacina?

ja

Hvala g. Jovanoviću! samo zdravlja u Vas! živjeli

gost

Svaka cast, g. Jovanovicu! Bravo! Kad bi svi tekstovi bili ovako citki, precizni, jasni i laicima, kad bi svaka tema bila ovako analiticki obradjena... ne bismo imali ovakvih sporova, a i sofistima bi bilo teze da upravljaju "stadom". Naravno, pod uslovom da ljudi hoce da citaju i da se obrazuju!