Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić
Baš ovih julskih dana, proporcionalno rastu represivnih akcija poslednjeg autokratskog režima u Srbiji, raste, do fizičke nepodnošljivosti stid koji osećam kada u prolazu susretnem pogled onih koje u Srbiji zovemo „neutralnima“. Poreklo ovog stida nije u preziru koji je lako vidljiv kada vam se pogledi sticajem okolnosti susretnu, jer oni taj prezir svakako osećaju. Stid dolazi uz jasnu intuiciju o „danu posle“ i onom, čini mi se, neizbežnom dijalogu, poznatom iz iz devedesetih, koji počinje njihovom plahovitom rečenicom – i ja sam bio/bila protiv... I to će izgovarati ne mareći za prezir. Jednako lako kao što su ćutali nad masovnim privođenjima studenata, srdnjoškolaca, građana i građanki, nad vestima i video isečcima koji nedvosmisleno potvrđuju primenu prekomerne sile i brutalnosti Verovatno je to pamtljiv životni doživljaj – biti uzdržani ćutač a svedok dana u kojima su se smenjivali režimska represija i herojski bunt.
Jer se, upravo jula 2025. godine, nakon gotovo 13 godina apsolutne vladavine, kristalno jasno i vidljivo čak i za najuzdržanije, manifestovao i ogolio režim utemeljen na strahu, nasilju i ponižavanju svih onih sklonih nepristajanju. Trebalo bi da, pod pretpostavkom očuvanog elementarnog mentalnog i emotivnog kapaciteta, čovek bude osetljiv na progon, zlostavljanje i patnju nedužnih. Osim ako ga režimski paramedijski fenomeni, tokom svog decenijskog delovanja nisu ubedili da su svi nesaglasni – teroristi, prema kojima ne bi trebalo imati milosti. Druga opcija je da su neutralni zastrašeni, jer vide kako prolaze oni koji to nisu. Treća, i najgora varijanta je da su, jednostavno, lukrativni i da će to ostati do samog kraja.
Juče je do nas došlo i svedočenje beogradskog advokata Luke Vodinelića, koji je tokom policijske intervencije, u noći između srede i četvrtka, zadobio teške povrede, frakture i prelome, i kojem predstoji višenedeljni oporavak. Advokat Vodinelić, između ostalog je ispričao: „Onda su mi vezali metalne lisice, odnosno, vezali su me za jednog momka. Nakon toga su doveli još jednog momka i vezali ga za moju ruku plastičnom vezicom koju su krvnički stegli. Znači, bio sam vezan za dva studenta. Momku koji je bio vezicom vezan za mene, lupili su tri šamara samo zato što se okretao. (...) Videli smo dve policajke koje su brutalno napale studentkinju Fakulteta dramskih umetnosti. Izvukle su je iz žbuna, gde se sakrila, pa su je dovele do autobuske stanice i rekle joj da klekne i čupale su je za kosu. Moram da kažem da su te dve policajke bile brutalnije od svojih muških kolega. Studentkinja je vrištala, opirala se, a onda su uzele njenu glavu i pritisnule na metalnu klupu“. Posle nekoliko minuta, naterani su da sednu na trotoar, a nakon toga su im policajci rekli da ustanu i krenu u turama: „Tu je bilo dvadeset i troje uhapšenih, među kojima i dva maloletna lica“.
Mučna iskustva su se nastavila i u Policijskoj stanici Savski venac, gde im nije rečeno zbog čega su uhapšteni, pomenuto je samo da je reč o prekršaju: „Sat i po do dva su nas držali. Zahtevao sam medicinsku pomoć, koja mi je ukazana tek dva, tri sata nakon što sam je tražio. Nas četvoro smo imali potrebu za pregledom i prevezeni smo na VMA“. Na VMA su proveli naredna četiri sata, a Vodineliću je konstatovan prelom ključne kosti, dve naprsline ključne kosti, naprsnuće rebara, nagnječenje levog kuka, oderotine oko kolena i povišen krvni pritisak. Nisu saslušani, niti im je saopšteno ih kog razloga su uhapšeni.
Dan pre Vodinelićevog svedočenja, javnost u Srbiji informisana je da je Luka M., student Fakulteta tehničkih nauka, uspešno operisan, nakon što ga je žandarmerija pretukla, a njegove povrede su bile - slomljena gornja vilica, nos, jagodična kost, naprsla čeona kost i povrede očne duplje. Za to vreme, Viši sud u Beogradu mu je, bez prethodnog sasušanja i bez ikakvog uvida u njegovo zdravstveno stanje, odredio pritvor od 30 dana i istovremeno rspisao poternicu.
Pitanje koje se nameće je – čemu, zapravo, i kome koristi ovakav vid represije koji režim primenjuje nad svojim građanima, ukoliko je već sada jasno da proizvodi kontra efekte i da studentsko-građanski otpor ne jenjava. Upravo suprotno. Po svemu sudeći, reč je o širenju zone straha i svojevrsnoj potvrdi tumačenja Vojina Dimitrijevića, po kojem „sistem terora najviše zanima reakcija onih kojima hoće da vlada, čije postupke teži da kontroliše, a to je celo stanovnišvo, čija je pokornost cilj terora. Njemu je upućena terorska poruka, sadržana u aktu nasilja, primenjenom prema neposrednoj žrtvi“.
Upravo se nasiljem, pisao je Dimitrijević, „uklanjaju“ oni koji su u međuvremenu odoleli manipulaciji, oni koji su postavljali nezgodna pitanja i raspolagali drugačijim činjenicama i uporno tragajući za istinom, odricali legitimitet vlasti. Zbog toga su kazne za takve „prestupe“ opomena svima onima koji bi hteli da se otisnu u prostor izvan poslušništva i propagande: „Kako za teror i dalje zakonitost nije bitna, niti je razlika između krivog i nevinog od bilo kakvog značaja, kazna ne mora da pogodi onoga ko stvarno jeste takav: dovoljno je da se zna zašto je neko kažnjen da bi se upečatljivo saopštilo da je predmet osnovane ili iskonstruisane optužbe zabranjen i, što je mnogo bažnije, opasan i po optuženog i po njegovu neposrednu okolinu“.
Međutim, bunt studenata i građana u Srbiji pokazuje da pretpostavljeni sklop akcije i reakcije, koji poslednji autokratski režim u Srbiji pokušava da primeni, jednostavno ne deluje. Između brutalne akcije i straha, kao očekivane reakcije, postoji duboki jaz ispunjen ne samo hrabrošću i odlučnošću pobunjenih studenata i građana, već i jednom gotovo biološko-socijalnom superiornošću koja efektno nadilazi surovu intervenciju režima. Ova superiornost razbija političku fikciju i pokazuje potpuno nestajanje bilo kakve harizmatske osnove političkog autoriteta režima, koji je time sveden samo na sopstvenu birokratsko-represivnu ljušturu. Time se dekonstruiše osnovni sistem strahovlade na način koji je nedokučiv za one koji ga sprovode i otuda ova provala brutalnosti. A nerazrešivi problem za autoritarni režim proističe iz činjenice da nasilje na kraju uvek zakaže, što ne uspeva da zameni dekonstruisani političko-simbolički univerzum koji je do sada „funkcionisao“.
Jer, kada se dekonstruiše strahovlada, kada se taj sklop razloži na strah i vlast, ukoliko nema straha, onda više nema ni – vlasti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR