Crna Gora - kako drugi hoće

Piše: Darko Šuković

Crna Gora je iz faze uličnog trijumfalizma dolazeće vlasti, manifestovanog klicanjem susjednoj državi, isticanjem njene ikonografije i nasrtajima na manjine, ušla u nešto nalik politici. U toku su pregovori o formiranju Vlade I, paralelno, pokušaj lidera tri pobjedničke liste da tanku većinu od jednog poslanika podebljaju privlačenjem nekoga od dojučerašnjih Đukanovićevih saveznika.

Nosilac izborne liste "Za budućnost Crne Gore" Zdravko Krivokapić dobio je i zvanično mandat od predsjednika CG Mila Đukanovića 8. oktobra. Uprkos prognozama, Đukanović nije iskoristio legalne mogućnost da odugovlači proceduru prenosa vlasti. A, mogao je, recimo, "vozati" priču dajući mandat nekome iz njegove DPS, kao pojedinačno najjače stranke (DPS ima 30 poslanika, koalicija ZBCG - 27) da pokuša očigledno nemoguće - da sakupi 41 glas podrške u Skupštini.

Za mnoge šokantnom kooperativnošću nakon prvog izbornog poraza u tridesetogodišnjoj političkoj karijeri, Đukanović je, čini se, počeo da mijenja na bolje međunarodni okvir za dugo stvaranu sliku “balkanskog autokrate”. Njegova radna posjeta Njemačkoj, tokom koje je primljen i dočekan visoko (primio ga je predsjednik države Štajnmajer, šef Bundestaga Šojble i diplomatije Mas) i srdačno bila je, iz njegovog ugla, savršena uvertira za prvi zvanični sastanak sa Krivokapićem, Bečićem i Abazovićem. Ni političkome slijepcu nijesu promakle izjave pomenute trojice, nakon sastanka sa Đukanovićem, u kojima je dominirala ocjena o iskazanoj ozbiljnosti, zrelosti i budućoj korektnoj kohabitaciji. Pozivi na ostavku “poraženog diktatora” spakovani su u fajl postizborne euforije.   

Đukanović se, dakle, pozicionirao kao dio rješenja, ostavivši mandataru Zdravku Krivokapiću da rješava problem jednačine sa dvadesetak nepoznatih, pošto je toliko stranaka na tri koalicione liste koje su 30. avgusta osvojile 41 poslaničko mjesto, pa sad svaka pretenduje da bude, ako ne dio Vlade, ono barem na kakvo-takvo parče kolača vlasti po dubini. Ovom profesoru Mašinskog fakulteta i predavaču na Cetinjskoj bogosloviji mandatarski život zagorčavaju ponajviše ljudi sa liste koju je predvodio. Lideri Demokratskog fronta, ultradesne velikosrpske i rusofilske političke grupacije, pikiraju baš na ono što im koalicioni partneri i zapadne ambasade nikako ne planiraju da daju - resore sigurnosti i državnih tajni: Ministarstvo odbrane, MUP, Agenciju za nacionalnu bezbjednost... Pa, tako, na sceni imamo politički šizofrenu situaciju da će Krivokapić političare koji su ga doveli do premijerskog praga, po svoj prilici, morati da tretira kao rizične za strateške državne interese!?

Najglasniji aspirant na resor bezbjednosti je Nebojša Medojević, protiv koga traje postupak, po tužbi Specijalnog državnog tužilaštva, zbog sumnje za pranje (ruskog?) novca, a druga dvojica lidera DF, Andrija Mandić i Milan Knežević prvostepeno su osuđeni na po pet godina zatvora zbog učešća u pripremi nasilne promjene vlasti, uoči izbora 2016. U drugim bi zemljama takav obrt bio moguć samo revolucionarnim metodama, a u Crnoj Gori zbio se "olovkom". Doduše, nema ni primjera da su crkva i susjedna država, kao nečiji (Rusije) eksponenti bili odlučujući izborni faktor, a da se niko iz SAD i EU nije glasnuo tim povodom, čak ni post festum, do mjere da u nedavnom Izvještaju EK o Crnoj Gori taj fenomen nije zavrijedio bukvalno ni slovo!?

Uz to, i sam bi se Krivokapić mogao smatrati ozbiljnim faktorom sopstvenih problema.  Riječima i djelima, iz dana u dan, čovjek koji kao svoje uzore navodi  Helmuta Kola i Mahmuda Ahmedinedžada (!?) potvrđuje da se politika ne uči za pedeset dana, koliko je njemu, kako rado naglašava, bilo potrebno da sruši Đukanovićev režim... a, jednako rado dodaje, njegovim partnerima to nije pošlo za rukom tri pune decenije. Manji je problem što mandatar odbija i da pomisli kako ga, bez logistike DF i SPC, podmazane rukom i novcem Beograda i Moskve, "ne bi glasala ni familija", kako reče analitičar Ranko Đonović. Ključno je što "Amfilohijev premijer" svakoga dana napravi neki gaf, pokazujući da nema predstave o konceptu građanskog društva, principu sekularne države, poštovanju crnogorske nacije, nadležnostima predsjednika Vlade... Taman su se ljudi navikli da čovjek ljubi ruku svakom svešteniku na koga naleti i redom cuga rakiju iz boce, kad evo snimka kako cjeliva trobojku sa četiri ocila, poziva da se svi molimo za zdravlje koronom napadnutog Amfilohija, najavljuje da bi ministre mogao birati na konkursu, Vučića (zvaničnog predsjednika Srbije) pozvati u posjetu, a odnose Beograda I Podgorice urediti po za njega idealnom modelu "dva kralja u dvije srpske države"...

Zdravko Krivokapić jeste antiteza političara kojem biste dali u ruke kormilo države, ali je, kao takav, test ozbiljnosti koalicionih partnera. Ponajprije Građanskog pokreta URA, čija je politička platforma, barem predizborna, prozapadna, građanska i suverenistička. Stranka Dritana Abazovića, predvodnica koalicije "Crno na bijelo" legitimisala se kao zastupnik, a nakon izbora i kao garant strateških državnih interesa i građanskog ustrojstva Crne Gore. Te je ciljeve trebalo da ostvari vlada eksperata. Kako sada stvari stoje, od toga nauma "ostali su samo dugmići" i na djelu imamo medijsku pripremu terena za prepakivanje političara u stručnjake za većinu resora.

Sam Abazović ne ostavlja mnogo bolji utisak od Krivokapića, mandatarove kleronacionalističke incidente i eskapade uglavnom pravda, a sam se više ponaša kao infantilni selebriti, nego što pokazuje da je dorastao izazovu pred kojim se našao. Cinici primjećuju da mu je veći problem što se "nakon 30. avgusta ne može odbraniti od žena", kako se požalio, nego partnerstvo sa političkim srednjim vijekom i pristajanje na tretman "poštenog Albanca".

Za sada, vrijeme tranzicije daleko najbolje koriste Demokrate i njihov predsjednik Aleksa Bečić, koji je izabran za predsjednika Skupštine i glasovima četvorice poslanika manjinskih stranaka. Pametno su se sklonili iz polemike o sastavu Vlade i (ne)podobnosti koalicionih partnera, a kad se oglase onda je to dobro odvagano i tako da ne iritira suverenističke uši. Pogotovo je markantna bila Bečićeva čestitka Dana Vojske CG, u kojoj je sve pucalo od poštovanja za slavu crnogorskog oružja i na sablji sačuvane vjekovne slobode i državne nezavisnosti.

Takvom politikom, utisak je, Demokrate jedini grade mostove sa barem dijelom aktuelne opozicije. Bečića, kao i njegovu partiju, prati imidž podmlatka nekada moćnog SNP, stranke koja je bila glavni promoter državne zajednice sa Srbijom. Iz vlasti, sa pozicije predsjednika parlamenta, Demokrate kao da se ubrzano distanciraju ne samo od te hipoteke, nego i od zajedničkog nasljeđa i još freških sjećanja na slavljenje Podgoričke skupštine, u opštinama u kojima su vladali sa DF-om.

Ne samo matematika - činjenica da imaju većinu od jednog poslanika - nego i politički rezon da se pokaže kako nova vlast nije klerofašistička babaroga kojom majke Crnogoraca i manjinskih naroda plaše đecu, motiviše "trojni pakt" da u koaliciju uvuku nekoga iz dosadašnje većine. Odluka GO Bošnjačke stranke da odbiju poziv, pogotovo upečatljivo obrazloženje predsjednika Rafeta Husovića, ne samo da će natjerati mandatara da u Vladu uvrsti Zukorlićevog piona Hazbiju Kalača, lidera SPP, filočečenske stranke koja neprijatno flertuje sa islamskim fundamentalizmom i mutno gleda na Sandžak u Crnoj Gori, nego će otežati jedinom subjektu koji se premišlja, Albanskoj listi da prihvati politički savez u kojem dominiraju srspki kosovonostalgičari. Džaba su Andrija Mandić i Milan Knežević u neđelju uputili političko ljubavno pismo manjinskim narodima, druga albanska koalicija “Jednoglasno” samo ih je podsjetila na neokajane političke grijehe i otkačila konstatacijom da nema vremena za gubljenje.

Kao što nema nikoga u Crnoj Gori ko vjeruje da se proces formiranja vlade, a mandatar je najavio da će biti gotov do sredine novembra, ne dešava uz "pomoć prijatelja" iz ambasada - Njemačke, SAD, Velike Britanije, Rusije&Srbije. Bez prećutne ili otvorene podrške tih adresa "trojni pakt" ne bi se ni primakao pobjedi, uprkos dotrajaloj, sklerotičnoj vlasti na koju su jurišali kao bipolarni savez "Hristovih vojnika" i "prozapadnih reformatora". Zato je, danas, prirodno da taj neprirodni predizborni savez, postizborno ne modelira samo Amfilohije Radović i Aleksandar Vučić, dvojac bez kormilara povodom svega, osim povodom Crne Gore, već i fina diplomatska ruka, navikla da ima svoju kolonijalnu poslugu u ovdašnjem medijskom i civilnom sektoru, a sada i u parlamentarnoj većini. Zato i treba uzeti zaozbiljno anegdotu koja kruži neđeljama, a po kojoj je na pitanje: kako si(?), Zdravko Krivokapić odgovorio - kako drugi hoće!

Što bi rekao Andrej Nikolaidis, čak i ako anegdota nije tačna, to ne umanjuje njenu esencijalnu istinitiost.