Melodrama na Ist Riveru

Za Antenu M piše: Ana Zmajevac

Televizijski prenos usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Skupštini Ujedinjenih nacija, pokazao je, između ostalog, i  antologijski primjer poistovjećivanja vladara i države u liku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji šmrkće u zastavu svoje zemlje.

Ono Luja XIV "Država to sam ja" blijeda je fraza prema Vučićevoj vizualizaciji istog stava.... Melodramski, u stilu najpotresnijih sapunica, ili najbanalnijih Pinkovih rijalitija. E, sad, il' je vrhunska foliraža, il' je nešto gore od toga… A, to gore može bit, nimalo bezazlen, minhauzenovski sindrom.

Kad je puk u domovini vidio vođu u tako žalosnom stanju, te da ga čitav svijet nije mogao utješit da Srbi nijesu genocidan narod, nije mu preostalo ništa drugo do da hitno krene u divljenje njegovom angažmanu, u kome je, kako kažu, "igrao životnu ulogu, ne sebe radi, već Srbije radi".

U televizijskoj emisiji b92, uz apoteoze Vučiću, novinarka Ljiljana Smajlović, kolumnistkinja Nedeljnika i bivša glavna i odgovorna urednica lista Politika i profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Vladan Petrov nijesu zaobišli ni crnogorski glas za Rezoluciju.

Za Smajlovićku je odnos Crne Gore, kako je rekla, "vrlo šokantan". Jasno joj je da je u vrijeme Mila Đukanovića priznato Kosovo, "ali sad"???  "Ja stvarno mislim da nas je Crna Gora izdala, što je prilično šokantno u ovoj situaciji; da Crna Gora ne smogne snage, da makar izađe i ode u WC dok se glasa", kazala je Smajlovićka.

Uzaludan bješe trud nekoliko stotina litijaša, koji su u dva dana pod jakim podgoričkim pljuskom prijetili usvajanju Rezolucije, ali i obećavali reviziju Referenduma o nezavisnosti i povratak državne zajednice Srbije i Crne Gore.

Bio je to skok Milutina Mirjačića iz  direktorske fotelje Osnovne škole "Bajo Pivljanin" u Plužinama u visoku politiku. Mirjačić je na grudima kroz zanimljiv print, ujedinjenju Crne Gore i Srbije dodao i Rusiju, varirajući orlove i zastave… Ali, po nesreći, oratorski fijasko obesmislio je njegov liderski zalet, i publika je uglavnom ostala mokra hladna. Neće valjda i crnogorski pravosudni organi, koji se hvale neselektivnošću.

Za Marka Milačića i Vladislava Dajkovića znam; oni su uvijek u vatri prisajedinjenja, bez, kako bi se danas tako učestalo reklo,  uvida u bankarske račune.

To je ta disproprcija između grande ambicije i malog formata, iracionalna mržnja prema svojoj državi i posezanje za dalekim prostorima Putinovog Sibira i Vučićeve kraljevine.

Misli li premijer Milojko Spajić  da se amandmanima na Rezoluciju odužio Srbiji, grdno se vara. Vučić je odmah nakon usvajanja Rezolucije svojim medijima odaslao poruku: "Ljudi iz nekih zemalja su isticali značaj amandmana kao njihov značajan doprinos. To je samo bio značajan dorinos većoj konfuziji i samo su želeli svoj obraz da sačuvaju". 

Vučić uz patrijarha Porfirija, koji mu je prije odlaska u Njujork na šte srca služio moleban i udarao zvonima u svim bogomoljama, već  počinju da pletu novi mit žrtve, ne priznajući genocid; bez empatije prema stradalima, ne samo u Srebrenici.

"Predlagači Rezolucije bacili su šibicu i zapalili je, nikad nisam bila tako zabrinuta za mir na Balkanu", jadikuje predsjednica Skupštine Ana Brnabić. Živo me zanima -  zna li Brnabićka o "šibicama na Balkanu" nešto što još ne znamo???