Demokrate, zlo se uvijek vraća svome tvorcu

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

„Zanima me samo besmisao, isključivo ono što nema nikakvog praktičnog smisla. Herojstvo, patos, hrabrost, hazard, higijena, moral i patetika – strani su mi i kao riječi i kao ośećanja. Ali sasvim razumijem zanos, ushićenje, nadahnuće i propadanje, strast i uzdržanost, blud i čednost, patnju i nesreću, radost i smijeh.“ Tako je govorio Danil Harms 1937. Pisac „Apsurdnih priča“. Da je kojim slučajem danas živ i Harms bi ostao u čudu suočivši se s količinom apsurda kojem svjedočimo godinama unazad. Zapravo, mi živimo Harmsov besmisao. Živimo stvarnost lišenu bilo kakvog smisla. U kojoj se bilo kome može dogoditi bilo što. Mi smo, zapravo, izgradili njegov imaginarijum. Univerzum u kojem je sve moguće. Naši junaci su apsurdni, groteskni, i tragični. Baš kao i njegovi. Zaista je šteta za literaturu što Danil Harms nije upoznao Demokrate. Tu apsurdnu, grotesknu, tragičnu, dozlaboga ružnu i jedinstvenu gomilu kloniranih likova, koji se isto oblače, isto ponašaju, isto govore, i isto masno lažu. U istim odijelima i s istim saopštenjima u rukama, koja piše isti Boris Bogdanović. Jeste, šteta za literaturu, jer bi istorija književnosti Harmsa pamtila ne samo kao posebnog, značajnog i posve autentičnog pisca kratke proze, već i kao plodnog autora. Napisao bi „Apsurdne priče o talogu“, recimo. Jer, Demokrate su talog. Oni su podzemlje podzemnog svijeta. Had Hada. I nije to lično ośećanje prema najgorima od najgorih, to je, prosto, istina. Aksiom. Istina koju potvrđuju iz dana u dan. Oni su sudije, tužioci i milicajci. Oni su dresirani papagaji koji mantraju poput seoskog šamana koji priziva kišu. Istini za volju, vrač katkad izmijeni tekst molitve nebesima, Demokrate nikad ne mijenjaju tekst. Možda neki od znakova interpunkcije. Ili bar njihov redosljed. Oni su zrcalo aktuelnog režima. I odraz aktuelnog režima u zrcalu. Jeste, oni su i jedno i drugo. Sva diktatura koja danas vlada Crnom Gorom isijava iz prljavštine i blata Demokratske Crne Gore. Njihova milicija je ovih dana krenula u lov na građane. Na ljude koji su se suprotstavili bezakonju. Onima koji su bili čuvari zakona režim će suditi zbog kršenja zakona? Sudiće im po zakonu? Demokrate su organizatori hajke na slobodne ljude koji su glasno rekli NE dodjeli nagrade za knjigu koje nema. Na ljude koji su rekli NE farsi od dodjele najvišeg državnog priznanja. 35 ljudi izvešće pred sud. A koji je to grijeh optuženih? Pobuna protiv opšteg bezakonja koje režim nastoji uspostaviti kao normalan obrazac ponašanja? Pobuna protiv povampirenog fašizma kojem se dodjeljuje nagrada, koja je najznačajniji simbol antifašizma? Demokrate, po ugledu na svoje beogradske gazde, proizvode strah kako bi i dalje vladali. Valjda računaju da će tako svezati za zube svaki jezik koji im kaže istinu o njima.

Ipak, da li ministar Šaranović i njegov uslužni direktor Šćepanović računaju da sve ima svoj rok trajanja, pa i njihovi mandati, i njihova politička moć? I besprizorna demonstracija sile? Ako ne računaju, valjalo bi da počnu računati. I oni, i laureat nagrade za knjigu koje nema, i izdavač koji je objavio knjigu koje nema, lažući o godini izdanja i falsifikujući stvarnost. Morali bi svi oni znati da sve teče, i sve se mijenja, ili, kako bi kazao mudri Simplikije, govoreći o Heraklitu – Panta Rei! Doći će dan kad će grešni platiti za svoje grijehe. Doći će dan kad će svaki čuvar režima u plavoj uniformi, koji je tog dana izvršio nasilje nad građanima, odgovarati za svoje nedjelo. I on i oni koji su tako zapovijedili. Znate, žrtve ne mogu biti dželati. Čak ni u apsurdnoj Crnoj Gori. Čak ni u pervertiranoj zbilji, šivenoj po mjeri Demokrata i ostalih partija režima. Aida Petrović je cijeli svoj život posvetila borbi za bolju Crnu Goru. I ta ju je borba skupo koštala. Ona ne može biti kriva. Čak ni u ludilu koje nam se servira za doručak, ručak i večeru. Aleksandar Radoman ne može biti kriv jer je zbog postupanja režimskih čuvara bezakonja završio u Urgentnom centru, u kojem mu je ukazana pomoć. Posljedice uzrokovane nasiljem Šaranovićevih i Šćepanovićevih poslušnika i danas liječi, mjesecima nakon protesta. I svi ostali nijesu i ne mogu biti krivi samo zato što su rekli NE sanatorijumu u koji se preobražava Crna Gora. Pobuna protiv aveti prošlosti nije zločin. Pobuna protiv izopačene budućnosti nije zločin.

Antifašizam ili ništa. I to obavezuje baš svakog. Bez obzira na ime, prezime, i naciju.

Svaki pakt s fašistima je fašizam i kolaboracija. Nema malog i velikog fašizma. Niti eufemizma za tako nešto. Nema razloga i opravdanja. Kako za mrtve idole, tako i za one koji ih danas slave.

*Nije dozvoljeno preuzimanje kolumne bez saglasnosti redakcije portala Antena M