U šta vjeruje PES

Piše: Darko Šuković

U svakom društvu postoje ljudi kao Vasilije Čarapić. No samo u duboko posrnulim državama neki vasilije čarapić postane poslanik. Ko plansko svođenje crnogorske Prijestonice na ukletu dolinu u kojoj će najzadrtiji Crnogorci „gajiti nostalgiju za onim čega više nema“, ko monstruoznu nakanu da se grad simbol trajanja Crne Gore pretvori u dokaz njene neodrživosti pokušava da podvali javnosti kao posljedicu odnosa jedne partije i jednog kriminalnog klana (koji se podijelio na dva), taj se nameće kao paradigma nove vrste donosilaca odluka o sudbini države.

Gotovo jednako kao Cetinje, Nikšić je simbol crnogorskog antifašizma. Na tu simboliku udareno je Markom Kovačevićem kao zastavom anti-antifašizma. Neracionalno je ponavljati gadosti iz života i rada gradonačelnika Nikšića u prethodne četiri godine. Pravo pitanje je: u šta vjeruje dr Mrkić i njegova partija (ako to u standardnom politikološkom značenju PES uopšte jeste)?

Zbilja, koje su to vrijednosti do kojih je (kažu) uglednom nikšićkom ljekaru stalo? Gleda li na genocid i ratne zločince istim očima kao onaj iza njega na odborničkoj listi? Je li mu Srbija majka kao onome čiji mu reizbor nije sporan? Koga bi zaokružio u nekoj anketi: Raka ili Savu? Divi li se Joki Baletić i Ljubu Čupiću i šta će uraditi ako se neko opet popiša na spomenik heroju? Smatra li prevaziđenim vrijednosti za koje se (nekad) u Nikšiću živjelo i umiralo; čast, viteštvo, dostojanstvo, samopoštovanje, pristojnost? Je li u pravu slikar Todor, s Jasenova Polja, kad kaže da smo „izdaju pretvorili u demokratsko pitanje“?

Samo, ljubazno molim da me se zaobiđe posvećenošću evropskim integracijama i gadljivošću na kriminal, kao odgovorom. Barem dok ne budete u stanju da parlamentarnu većinu namaknete bez pomoći onih čijim zločinima majke na Kosovu i u Bosni i danas plaše svoju đecu. (Taj momenat, kao ultimativna moralna mora, želim da vjerujem, svakodnevno zagorčava život vrhu Bošnjačke i albanskih stranaka. Koliko god izgledalo da se lako nose sa tim teretom.) I bez tovara prljavih para, institucionalno „prošvercovanih“ u crkvenim i državnim automobilima.

Zapravo je retoričko pitanje da li PES vodi politiku u skladu sa vrijednostima ili samo raeguje na strah kao osnovni instinkt. Pogledajte držanje Filipa Ivanovića na sjednici Odbora za spoljne poslove EP, u Briselu. Ni sekund nije dvoumio je li pranje ruku od srpskog patrijarha vrijedno njegove potpredsjedničke fotelje. A, koliko, znam, ne pripada korpusu vjernika od 30. avgusta 2020. Nego je u odnosu na njih drevni svetosavac. Izgovorio je neistinu iako je znao da barem nekoliko europarlamentaraca zna da govori neistinu. I da znaju da on jako dobro zna da se Joanikije bez Porfirijeve dozvole smije samo prekrstiti.

Milojko Spajić se zbog Alabara i Velike plaže još dublje uvukao u krilo Andrije Mandića. Zanimljivo, što je duže na funkciji premijera, Spajić izgleda politički sve nezrelije. Neki drugi put ćemo cjepidlačiti koliko je pohlepa karakterna crta a koliko instinkt, važno je da često predstavlja prečicu za strah. Spajićeve oči, one noći u Skupštini, bile su velike kao Veliki petak.

Nadasve, premijer je djelovao spreman da Mandićeve glasove za Sporazum sa UAE plati koliko šef Skupštine zine: ne samo podrškom Marku Kovačeviću, nego i dvojnim državljanstvom, srpskim kao zvaničnim... još novijim logom, još tradicionalnijom zastavom...

Vjerovatno većina vas zna za pustinju Sonora, često je mjesto radnje u vesternima, na granici je Arizone i Kalifornije. Tamo Džon Vejn kobajagi cijedi vodu iz saguaro kaktusa. Vjerujem da mnogi ne znaju (vi što znate – praštajte) za njeno drugo ime – Gila. Dobila ga je po opasnom, potencijalno smrtonosnom gušteru, otrovnoga ujeda i mrkoga pogleda. Kad se oči čovjeka susretnu sa očima reptilčića, čeljade (kao) hipnotisano krene da mu prilazi, koračajući zapravo prema smrti. U finalu bez happy and-a, biva ujedeno i, ne naiđe li Hitna, (a okle Hitna u Sonori, sve će je manje biti i u Crnoj Gori, kakvo je stanje u Fondu zdravstva), preseli u vječna lovišta. Naravno da razumijete, u ovoj priči, za čiju je tačnost odgovoran Frenk Larami a ne ja, gila je Andrija Mandić. A razumijete i đe je tu Milojko – on je onaj kome treba politička hitna.

Instinkti, dakle, a ne vrijednosti vode politiku PES a onda, sljedstveno, i Crne Gore. Možda je zeru preuranjeno nazvati tragičnom činjenicu koju dobro zapažaju i sa strane – preostali legitimitet rukovodstvu Evrope sad da slijedi politiku Nove srpske demokratije dominantno daju nacionalni Crnogorci. Matematika izbora u Nikšiću to jasno pokazuje. Samo se, poštovani čitaoci, zamotrite u brojeve sa popisa i uporedite sa rezultatima glasanja 13. aprila. Nema potrebe da taj šegrtski posao odrađujemo za vas.

Strah da će EU konačno ugledati očigledno, natjerao je Filipa Ivanovića da u Briselu izgovori ono što u Podgorici ne bi ni pod mukama. Strah od reprize litija i propasti mega projekta u koji je uletio manirom, da prostite, trkopiša, ćera Milojka Spajića da u Crnoj Gori ne vidi dalje od Demokratskog fronta, Veljega brda i Velike plaže.

Razumom, ekstrasenzorno ili preko Misije u Briselu (koja bi mogla da pokaže više poštovanja za zastavu države koju predstavlja), tek premijer bi morao da dokuči loše po njega signale iz EU. I po njega i po PES. Zapad nema običaj da svoje zablude slijedi do korak nakon ambisa. A, nakon izbora Jakova Milatovića za govornika na otvaranju nove zgrade Ambasade SAD i trećerazrednih (barem zasad) adresa koje ga primaju u Vašingtonu, pitanje je da li je više i Amerika sigurna premijerova kuća.  

Kad je formiran aktuelni saziv Skupštine CG uporedio sam poslanički klub PES sa grupom slučajnih saputnika u „Lastinom“ autobusu, koji su izašli kod Pošte i ušli u zgradu parlamenta. Do danas, ta se neobična i raznolika skupina dovoljno profilisala: na grupu koja je „više DF od DF-a“ (kao da me čuo Tomislav Sokol), grupu koja slijedi vrh stranke (golim okom teško je razlikovati od prve, ali – zato i postoje politički analitičari) i grupicu (da li je dvoje-troje dovoljno za grupicu?) koja ima svoje – ja. Sasvim je, međutim, sigurno da među poslanicima, ministrima i u rukovodstvu stranke ima onih koji vide kako se otrovni ujed gile odražava na mozak i tijelo PES. I da, osim zabrinutosti za sudbinu političkog subjekta u kojem ih je sticaj okolnosti spojio, imaju sve više razloga da brinu za to kako će istorija pamtiti njihovo držanje u vremenima kad se država opasno ljulja.  

Milojko Spajić i PES polako izlaze iz etape u kojoj ih je EU češala i mamila većom šargarepom. Jednako lagano ali neumitno „nadolazi“ svijest da se politika koju presudno kreira strah može preusmjeravati samo većom batinom (od one koja primarni strah izaziva). Procenti što ih je DF osvojio u Nikšiću vide se čak iz Brisela. U EU neće, kao u PES-u, nastaviti da se samoobmanjuju Milojkovim obećanjima da će držati Mandića pod kontrolom. U EU vide da PES tone u pijesak, a Mandić raste kao iz vode. I znaju da to stave u geopolitički kontekst koji je Putinu izložio patrijarh srpski Porfirije Perić. Odvratno ponizan u Kremlju ali - lider najjačeg političkog subjekta u Crnoj Gori – Crkve Srbije/SPC.

Mudrima dovoljno. Premijeru Spajiću, bojim se - jok.