Nijesmo svi Pavle Đurišić

Za Antenu M piše: Tanja Pavićević

Ne, nijesmo svi Pavle Đurišić – niti ćemo ikada biti.

U konceptu tzv. „Srpskog sveta“, kojem je Crna Gora, zahvaljujući političkim promjenama iz 2020. godine, danas faktički pridružena, istorijski revizionizam pokušava se predstaviti kao patriotizam, a zločin kao vrlina.

To je i razlog ideološkog juriša kadrovika SPC, koji nastoje da istinu prilagode svojoj ideološkoj matrici – četničkoj, a zločine da opravdaju „svetim imenima“ i mitološkim narativima.

Tekst objavljen na proruskom portalu IN4S, pod naslovom „Svi smo mi Pavle Đurišić“, predstavlja opasan pokušaj glorifikacije ratnog zločinca i rehabilitacije jednog poraženog, kolaboracionističkog pokreta. To nije ni patriotizam, ni pravoslavlje – to je moralni sunovrat.

Mit nije istina

Pavle Đurišić nije simbol junaštva, već čovjek čije je ime povezano sa kolaboracijom, etničkim čišćenjem i zločinima protiv čovječnosti. Istorijski zapisi jasno bilježe ulogu četničkog pokreta u masakrima civila, naročito Muslimana na sjeveru Crne Gore, u Sandžaku i Bosni.

Pozivanje na religijske simbole i upoređivanje Đurišića sa Hristom, kao što to čini jerej Femić, autor pomenutog teksta, nije samo teološki neutemeljeno – to je moralno neprihvatljivo i duboko uvredljivo za sve žrtve.

Pravosuđe nije oruđe ideologije

Autoru teksta smeta što crnogorsko pravosuđe nije slijedilo srpski primjer rehabilitacije četnika. Time zapravo vrši pritisak da se obrasci iz Srbije – zemlje koja nije multinacionalna – prenesu na Crnu Goru, koja to jeste, i čiji je najbolji dio istorije izgrađen upravo na temelju društva u kojem svako ima pravo na svoj identitet.

Femić namjerno previđa da pravda ne postoji da bi služila istorijskom revizionizmu, niti da sudovi postoje kako bi „prali“ biografije po političkoj potrebi, već da se drže činjenica. Pravosuđe nije tu da služi mitu, već da zaštiti istinu.

Religija se ne smije zloupotrebljavati

Tekst obiluje liturgijskim frazama, pozivanjem na svetitelje i duhovni vaskrs. Međutim, nijedna vjera – a pogotovo pravoslavna – ne propovijeda kult ratnog zločinca. Hrišćanstvo uči o pokajanju, istini, milosrđu – ne o zamagljivanju prošlosti. Onaj ko koristi Hrista da bi opravdao ideologiju smrti i podjela, ne svjedoči vjeru – već je izruguje.

U pravu je bio istoričar Boban Batrićević kada je, na osnovu analize izjava vjerskih poglavara, zaključio: „Popovi Crkve Srbije u Crnoj Gori ne propovijedaju vjeru Hristovu. Oni torokaju srpski nacionalizam. Oni indoktriniraju. Šire mržnju i ksenofobiju.“

U ime istine

Ne, nismo svi Pavle Đurišić. I nećemo biti. Neki od nas biraju da budu ljudi koji pamte – ne da bi mrzjeli, već da se zločini ne bi ponovili.

Istorija nas ne obavezuje da praštamo ono što nije pokajano, ali nas obavezuje da ne zaboravimo. Zato ono što danas radi SPC u Crnoj Gori nije pitanje samo istorije, već savjesti.

Hoćemo li ćutati – ili ćemo reći: dosta je bilo laži. Dosta je bilo Pavla Đurišića. Dosta je bilo prekrajanja istorije i prisvajanja tuđeg nasljeđa.