Heni Erceg: Gaza

Piše: Heni Erceg

Televizija Al jazeera upozorila je gledaoce na uznemirujuće snimke. Ali, jesmo li baš takve mogli očekivati? Ili smo mislili da smo već sve vidjeli padom Vukovara u Hrvatskoj '91. i tjeskobnom kolonom prognanih Hrvata iz toga grada, ili one autobuse kojima su Bošnjaci u Srebrenici masovno odvođeni u smrt? Ili kadrove krvavog masakra na sarajevskoj tržnici za vrijeme četverogodišnje opsade Sarajeva, ili iscrpljene zatočenike u hrvatskim logorima za Bošnjake u Dretelju, Heliodromu…? Ne, s ekrana su nas zatekle tamne oči slatke djevojčice u bolničkom šatoru. U Gazi. Ona ima dvije godine i teška je jedva sedam kilograma. Sedam kilograma kostura, tankih nožica i ručica, obavijenih majčinom očajnom spoznajom da joj dijete umire od gladi.

Nagledali smo se, kažem, u našim ratovima iscrpljenih, mučenih ljudi, kolona izbjeglica koja odlaze u nepoznato, ali u svom tom međunacionalnom zlu i kaosu nije se glad koristila kao metoda „konačnog rješenja“, kao način potpunog istrebljenja jednog naroda. A upravo to je Izrael smislio za krajnje uništenje Palestinaca, dok svijet i dalje stišće oči pred mučnim snimcima do kostiju izgladnjele djece ili piramidom naslaganih ljudskih tijela koja se naguravaju jedno preko drugoga i pužu uz visoki betonski zid, ne bi li dosegli prozorčić na vrhu kroz koji s one strane prolazi ruka i gladnoj masi dotura kesicu hrane. Toliku tek da prođe kroz taj sitni prorez na zidu. Poniženje je strašno, ali glad je još strašnija.

Ubijanje glađu tako se pokazuje izvrsnom metodom etničkog čišćenja čitavog jednog naroda čiji je teritorij Izrael zamislio skroz zauzeti, sve uz oportunističko slijeganje ramenima zapadnih birokrata, odbijanje većine članica EU među kojima je i Hrvatska da se Palestina prizna kao država, ili tek diskretne primjedbe kako je iscrpljivanje glađu, od čega mahom umiru djeca, nedopustiva metoda ratovanja.

No, izraelska desničarska vlada nije trebala imati posebne stručnjake za zločin nad djecom čiji nas je izgled zatekao kao jednom davno snimci iz Auschwitza, ne, dovoljno je nažalost bilo kopirati užas što su ga nad Židovima jednom provodili nacisti. U knjizi Jonathana Littella „Dobrostive“ fantastično je opisan način kojim nacistički dijetetičari i nutricionisti izračunavaju koliko je grama – da, grama! – hrane dovoljno dnevno davati zatočenicima da budu sposobni za rad, a da ne umru.

I kao što su kroz rupe na zidovima oko geta u Varšavi židovskim zatočenicima doturani komadi kruha, sve do potpunog rušenja geta i odvođenja Židova u koncentracijske logore, sada svjedočimo zidu kroz koji se palestinskim žrtvama dotura hrana. U gramima! Nedovoljno da ona djevojčica s početka priče nadoknadi potrebnu težinu i preživi. Mislili smo da je, nakon Staljina koji je upravo glađu pobio na milijune svojih sunarodnjaka, da je nakon Auschwitza i ostalih logora smrti naprosto nemoguće gledati dječja tjelešca, tanka poput ptičica tek izašlih iz gnijezda, uz nepodnošljivu nemoć majki koje znaju da gube svoju djecu, ili tek rođene bebe.

Već treću godinu Rusija nemilosrdno uništava Ukrajinu, pa ipak Ukrajinci ne umiru od gladi, oni mogu napustiti zemlju, njih srećemo i u Hrvatskoj, u ne malom broju, ali Palestinci… Njih put vodi tek ravno u more, za njih izlaza nema, niti ih svijet želi. Štoviše, svi se protesti protiv izraelskog uništenja jednog naroda smatraju protudržavnim činom, pa se tako u Hrvatskoj upravo sudi studentima koji su protestirali protiv izraelskog genocida. Najprije su ih uhapsili, potom držali u mračnom kavezu u pritvoru, onda podigli optužnice. Jer hrvatska je vlast izabrala stranu; stranu okupatora, vojne industrije i genocidnog režima. Zato je među devet država EU koje nisu podržale niti simboličnu reviziju sporazuma o trgovinskom odnosu s Izraelom naravno i Hrvatska. I zato je stradanje, masovno ubijanje Palestinaca tek usputna vijest na hrvatskoj nacionalnoj televiziji.

Ali i šutnja o zločinu je zločin, a cijena otpora visoka. Ipak, novinari Haaretza u Tel Avivu hrabro pišu o izraelskom genocidu, potresno razlažu šutnju većine Izraelaca o ratu, što ih, kaže Orit Kamir, „lišava prava da se žale na njemačke zločine nad Židovima“. „Četrdeset godina se bavim istraživanjem Šoe“, piše Daniel Blatman, „i pročitao sam bezbroj svjedočenja o strašnom genocidu nad jevrejskim narodom, ali masovna ubojstva koja je počinila jevrejska država, koja me po jezivoj sličnosti podsjećaju na svjedočenja iz arhiva Jad Vašema, nisam mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama“. Neumorni Gideon Levy prisjeća se svoje bake i djeda, ubijenih u holokaustu, dok se sirene glasaju na dan Šoe, i piše: „Kako je moguće stajati dok sirene zavijaju i ne pomisliti na smaknuće 15 članova palestinskog tima hitne pomoći od strane izraelskih vojnika koje su potom zakopali u pijesku…, kako ne misliti o stočarskim zajednicama na južnim padinama Hebrona i o neprekidnim pogromima koje ti mirni ljudi trpe od strane vojske i doseljenika koji su se udružili da ih protjeraju s njihove zemlje.“

Stoga, piše Levy, „nije u pitanju usporedba sa Šoom, već stravično upozorenje kuda stvari idu. To je krvoproliće, ne ratovanje, događa se u tišini i odvratnoj ravnodušnosti većine Izraelaca“. A upravo zbog iste, odvratne ravnodušnosti svijeta ono izgladnjelo djetešce iz potresnog televizijskog snimka – kao i tisuće drugih – možda više nije među živima.