Velikosrpski fašizam i crnogorsko pitanje (I)

"Lovćenski feniks", knjiga Milorada Popovića uskoro će izaći iz štampe. U nekoliko nastavaka objavljujemo dva poglavlja.

Piše: Milorad Popović

Nacije koje su pripadale Varšavskom paktu, kao i Albanija, nakon propasti komunističkog svijeta željno su čekale dan kad će se susresti sa svijetom iza „željezne zavjese“: sanjale su o tome da mogu slobodno putovati, koristiti blagodeti Zapadne tehnologije, modnih i kulturnih proizvoda. Iluzije o slobodnom, demokratskom svijetu bile su veće što je zemlja – poput Enver Hodžine Albanije – bila izoliranija. U Jugoslaviji je umnogome bila drugačija situacija u odnosu na države realsocijalizma, jer su od druge polovine šezdesetih godina njeni punoljetni stanovnici bez viza mogli putovati i raditi u zemljama Zapadne Evrope. Uz to, veliki dio industrije imao je licence Zapadnih proizvođača, a u kulturi su bile ozakonjene estetske i teorijske koncepcije koje su odbacile socrealizam, koji je striktno slijedio vaspitne ciljeve komunističke ideologije. 

Zato manje obaviještenom, manje obrazovanom ili manje lucidnom savremeniku, mora izgledati paradoksalno da većina država nastalih iz jugoslovenske federacije, koja je imala neuporedivo bolje performanse za uvođenje parlamentarne demokratije nakon pada komunizma, nijesu doživjele očekivanu političku modernizaciju i liberalizaciju. Jer su u međuvremenu, u demokratskim standardima, pa i u ekonomiji, većinu država nastalih iz SFRJ, pretekle mnoge zemlje bivšeg sovjetskog lagera. Jugoslavija se raspadala u ratovima od 1991. do 1999. godine, a da je slijedila primjer Moskve i Praga, o mirnom „razdruživanju“, još u prvoj polovini devedesetih godina, sve bi republike bivše SFRJ odavno postale članice Evropske Zajednice/Unije.

Ratovi devedesetih godina u prostorima nekadašnje Jugoslavije trajno će obilježiti budućnost većine naroda, koji su 1918. godine ušle u sastav Kraljevine, Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije i potonje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Rat u ex Jugoslaviji devedestih godina u neku ruku je bio nastavak rata koji se događao od 1941. do 1945, u kojemu je u međusobnim obračunima, dominantno između Južnih Slovena, poginulo više građana nego od vanjskih okupatora. (Ključna razlika ratova devedesetih godina u odnosu na Drugi svjetski rat bila je u tome što u potonjim ratovima nije bilo vanjskih okupatora niti komunističke gerile, partizana, koji su se borili za opstanak cjelovite Jugoslavije.)

Dakle, ratovi devedesetih bili su neizbježni, jer je politička i intelektualna elita Srbije – komunistička i antikomunistička – izgubila iluziju da Srbija i srpski narod mogu vladati cijelom Jugoslavijom, i da stoga treba podijeliti Jugoslaviju na taj način što će se stvoriti tri nezavisne države: Srbija, Slovenija i osakaćena Hrvatska, bez Baranje, dijela Slavonije, Banije, Knina sa Dalmatinskom zagorom i Dubrovnika. Dakle, osnovni razlog krvavog raspada Jugoslavije je insistiranje Beograda da se granice republika SFRJ koriguju po zamišljenom principu granica Velike Srbije: na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Ova koncepcija podrazumijevala je nestanak Bosne i Hercegovine i Crne Gore – i eventualno Makedonije – podjelu Kosova sa Albanijom, što je gotovo plebiscitarno podržano od srpskih komunista, starih monarhista, novočetnika iostalih antikomunista.

Da su nekim slučajem Slobodan Milošević i srpska elita učinili isto što i Boris Jeljcin: dozvolili ostalim republikama da krenu putem nezavisnosti, položaj Beograda bi ostao dominantan u odnosu na ostale nacionalne centre, a i kosovsko pitanje bi se rješavalo povoljnije za Srbiju. No, pogrešno je krivicu za ratove pripisivati isključivo Slobodanu Miloševiću, bivšem partijskom apartčiku, kojemu se dopalo da bude ratni nacionalni lider. Jer i da je Srbiju umjesto Miloševića vodio neki antikomunistički pretedent na „oca nacije“ opet bi krenuo poklič za „odbranu svetih srpskih zemalja“, jer Antibirokratska revolucija je pokazala koliko je kulturno-prosvjetnih institucija, visokih škola, esnafskih udruženja, na čelu sa SANU i SPC-om, bilo zadojeno srpskim nacionalizmom, to jest Pijemontizmom, koji je u raznim formama imao i dozu rasizma, pogotovo kad su u pitanju kosovski Albanci. 

Mitologija o Srbima, „nebeskom narodu“, koji su jeli zlatnim kašikama na dvoru cara Dušana, i Evropu odbranili na Kosovskom boju, neobično se lako primila i u svijesti radničke klase, koja je doskoro bila obogotvorila Josipa Broza Tita. U toj preideoigizovanoj svijesti nije bilo teško Titov kult i ideologiju nesvrstanih zamijeniti tlapnjama o novim poslanjima: očuvanja srpstva, pravoslavlja, svetosavlja i slovenstva, kojima prijeti Vatikan, Amerika, Sjevernoatlanska alijansa… Stoga se nakon propasti titoizma, Kosovski mit jednako primio u svijesti doskorašnjih oficira JNA, profesora univerziteta, pisaca, sitnih činovnika, radnika i seljaka, raznih avanturista i kriminalaca, koji su u „događanju naroda“ vidjeli svoju šansu.

Duboki su korijeni ove kolektivne histerije koja, između ostalog, izvire iz ambivalentnog razvoja srpske nacije u postsrednjevjekovnom periodu: većina Srba je pet vjekova bila u turskom ropstvu i podložništvu, kao kmetovi, sluge aga i begova, a manji dio je živio u prostoru Austrije i Mađarske, kasnije Austro-Ugarske. Srbi prečani stvorili su, od kraja sedamnaestog do sredine devetnaestog vijeka, svoje nacionalne institucije: Karlovačku mitropoliju/patrijaršiju, Maticu srpsku, Srpsko narodno pozorište. U Beču, gdje se školovalo dosta prečanskih Srba, stvoren je i prvi pravopis i gramatika srpskohrvatskog jezika, kako bi se efikasnije spriječio uticaj Rusije, preko stare crkvenoslovenske ortografije. Snažan razvoj srpske nacionalne svijesti, krajem devetnaestog vijeka, u velikoj mjeri je determinisan plejadom talentovanih istoričara, geografa, etnologa, lingvista, istoričara književnosti, filozofa, školovanih u inostrastranstvu, koji su posvećeno stvarali kompaktni kulturno-politički narativ o tome da je srpstvo, u istorijskim i savremenom smislu, jedina tradicija i sudbina Južnih Slovena, štokavskih govornika.

Ideologija „Srbi svi i svuda“, koja se, istina, prilagođavala geopolitičkim promjenama nakon 1918. godine presudno će uticati na to da se Jugoslavija ne može konstituisati kao demokratska država. Jer, Srbija je bezuspješno, od samog „ujedinjenja“ 1918. godine, pokušavala da svoju volju, srpske interese i kulturu, nametne drugim Južnim Slovenima, pošto za tu ambiciju nije imala populacijsku, kulturnu i ekonomsku premoć.Taj očigledni nesklad između želja i mogućnosti srpske kulturne i političke elite bio je jedan od glavnih uzroka nemogućnosti Jugoslavije – koja je bezmalo cijelo svoje trajanje provela u diktaturi, monarhističkoj ili komunističkoj – da se konstituiše kao stabilna demokratska država.

U posljednjih sto osamdeset godina, od Načertanija do danas, shodno političkim okolnostima, postojale su različite verzije srpskog nacionalnog programa: ali u svim opcijama zamišljene tzv. Velike Srbije, samo je jedna konstanta – osvajanje Crne Gore i asimilacija Crnogoraca. Ovaj nacionalni program temelji se na barem tri krupna razloga. U svim strateškim dokumentima izričito se pominje izlazak Srbije na Jadransko more, koji je predstavljen kao „životno pitanje“ srpskog naroda; dalje, srpska tradicija bi nestankom crnogorske kulture i nacije nesmetano prisvojila crnogorsku istoriju – period dok su Srbi bili u turskom ropstvu ili pod austrijskom, mađarskom ili mletačkom vlašću – još četiri vijeka neprekidne borbe za slobodu, i k tome riješiti pitanje pripadnosti Njegoša, najznamenitijeg kreatora Kosovskog mita i velikog pjesnika evropskog romantizma. Konačno, velikosrpske apetite podsticala je činjenica da su Crnogorci malobrojni, i od početka dvadestog stoljeća unutar sebe podijeljeni u političkom i nacionalnom smislu. I stoga su još pogodniji za svakovrsne manipulacije i asimilaciju.

Dakle, Srbija od vremena Ilije Garašanina i Milana Piroćanca – dok je još bila autonomija u okviru Turske – vodi neprekidnu kampanju za uništenje Crne Gore i osporavanje istorijske, kulturne i nacionalne posebnosti Crnogoraca. U to vrijeme objavljeni su milioni stranica pamfleta, fikcionalne i biografske proze, publicističkih i istorijskih knjiga, programskih tekstova falsifikata i polucitata koji mijenjaju smisao i kontekst. Propagandna hiperprodukcija u knjigama, novinama, zvaničnim objavama, a u novije vrijeme u televizijskim i radio emisijama, igranim i dokumentarniim filmovima, prilozima na društvenim mrežama, sugeriše da su Crnogorci uvijek bili samo etnički Srbi. Uprkos tome što je najstarija crnogorska država Duklja dva vijeka starija od Raške, prve srpske države, i što Dukljani-Zećani-Crnogorci imaju najduži državni kontinuitet od svih balkanskih naroda. U dvadestom vijeku Srbija je imala dva udara na Crnu Goru, 1918. kada je na tzv. Podgoričkoj skupštini proglasila aneksiju Crne Gore Srbiji, i 1989. pošto su udruženi komunisti-unitaristi i pročetničke snage izvršile svojevrsni puč, postavili na vlast u Titogradu marionete, ljude koji su bili podvlašćeni Slobodanu Miloševiću.

U oba pokušaja „konačnog rješenja crnogorskog pitanja“ pokazaće se nedvosmislen kauzalitet države i nacije. Jer, administrativno potčinjavanje Crne Gore Srbiji bez uništavanja nacionalne posebnosti tek je polovičan, nedovršen posao. Zato su u doba karađorđevićevske Jugoslavije, policija, žandarmerija i sud, imali često rigidniji odnos prema crnogorskim nacionalistima nego prema komunistima, iako su pristalice nezavisne Crne Gore bili slabije organizovani i bez vanjske potpore, koju je imala Komunistička partija Jugoslavije, od strane Kominterne, odnosno Sovjetskog Saveza.

Od 1918. do 1925. godine, i potpunog sloma ustaničkog pokreta Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, srpske vojno-žandarske jedinice i paravojni kontrakomiti zapalili su oko pet hiljada kuća protivnicima prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, a komite, njihove familije i jatake, hapsili su, zvjerski mučili, ubijali i bacali u jame. Među njima su bili i poznati crnogorski oficiri, junaci iz Balkanskih i Prvog svjetskog rata: da bi dodatno zastrašili pristalice nezavisne Crne Gore neke od komitskih vođa su i mrtve strijeljali, njihova tijela izlagali na gradskim trgovima. Skrnavili su duhovna i nacionalna znamenja tako što su tri mrtvačka sanduka na kojima je pisalo Sveti Vasilije Ostroški, Sveti Petar Cetinjski i Crnogorska kruna, sahranili uz opijelo koje su pravoslavnoj crkvi služi prilikom sahrana. Sudovi su zarobljene ustanike osuđivali na visoke vremenske kazne, u najsurovijem zatvoru za političke zatvorenike u Zenici, okovane lancima. Uz to, opozicionoj Crnogorskoj stranci, i nakon ukidanja diktature Kralja Aleksandra 1935. godine, nije bilo dozvoljeno održavanje javnih predizbornih skupova.

Nakon Antibirokratske revolucije 1989. godine, otpor velikosrpskom „događanju naroda“ bio je dosta slab i neorganizovan: Crna Gora nije imala antikomunističku opoziciju, a većina komunista, bivših titoista, podržali su ratnu politiku Slobodana Miloševića i njegove sljedbenike u Titogradu. Antiratni suverenistički pokret osnažiće tek 1991. godine, u vrijeme agresije na Dubrovnik, u kojoj su učestvovali rezervisti iz Crne Gore. Zato je represija režima prema opoziciji bila pojedinačna, uglavnom usmjerena prema piscima i novinarima: protiv Jevrema Brkovića i Sretena Vujovića, podignuta je optužnica sa nalogom za hapšenje, Rajka Cerovića je brutalno pretukao jedan kriminalac po nalogu policije, na Milorada Popovića i njegovog prijatelja u jednom kafiću na Cetinju pucao je agent vojne Kontraobavještajne službe. Kriminalci i vjerski ekstremisti, koji su radili za srpske obavještajne službe, prijetili su opozicionim aktivistima: na Petrovdan 1991. ranili su dvojicu mladih Cetinjana, a za Badnju veče je u Cetinjski manastir, u kojemu je stolovao Amfilohije Radović, došao Željko Ražnatović Arkan, sa naoružanom pratnjom, u kojoj su bili poznati kriminalci i članovi njegove paravojne jedinice Tigrovi. Tokom devedesetih godina, na Cetinju, koje je bilo centar otpora, tajna policija je preko svojih agenata iz podzemlja na Cetinje ubacila značajne količine heroina, i podstakla međusobne sukobe u kojima je poginulo nekoliko desetina mladih Cetinjana.

(Nastavak sjutra)