Budućnost nije vaša već vam je data

Za Antenu M piše: Vuk Pejović

Da parafraziram velikog pisca ovih prostora maestralnog Borisa Dežulovića - neko vas je zajebao, Budućnost nije vaša. Tako je on pisao o voljenom Hajduku, istom onom koji je odigrao prvi meč protiv naše Budućnosti na stadionu pod Goricom i samim tim ušao u anale našeg kluba.

Dakle, dobro su vas zajebali. Budućnost ne pripada vama, samo su vam igrom sudbine dati prvi redovi. Čast velika i naklon do poda izuzecima.

Praznina. To je osjećaj nakon onoga što je klub nazvao proslavom u čast 100godišnjice kluba. Emotivni jarak. Bezdan. Ne nažalost samo moj, već svih prisutnih. Svih koji su pisali stranice istorije kluba i grada.

Da se tu zadesio neki slučajni prolaznik mislio bi da se radi o komemoraciji a ne proslavi. Nego, krenimo redom… Čast izuzecima, u prvim redovima su većinom bili ljudi koje za života niko nije vidio na stadionu Budućnosti. A nije da je Podgorica Liverpul, a naš stadion Enfild pa da se ne znamo i ne možemo prebrojati.. štaviše, u glavu znamo svakoga ko dolazi, jedna je to zajednica, jedno društvo jedna ista emocija.

Toliko nas ima svih ovih godina da smo postali neka vrsta familije. Ne samo da se znamo, nego znamo sve jedni o drugima. A vas u toj priči nema.

Vi, takozvani samo samima sebi vazni, niste dio te priče. Jer da biste bili, prvo treba imati emociju. Čistu, bezuslovnu, emociju natopljenu patnjom kakvu samo plavo bijeli navijač zna sa nosi sa sobom.

Kad biste imali samo djelić te emocije, ne biste mogli dozvoliti da slavimo 100 godina onako kako ste vi to uradili.

Farbanjem pješačkih prelaza i sturim skupom koga ste nazvali akademijom. To što ste bezidejnu političku koreografiju pokušali da prebacite na polje fudbala vam ne možemo zamjeriti, jer srasli ste sa partijom, ona vas je stvorila i bez nje vam nema života. Samo to kalemljenje na sport se ne prima baš lako. Skoro nikako.

U godini jubileja i noći proslave glavni gradski trg nam više liči na Odesu u jutru nakon bombardovanja nego na trg proslave.
Robna kuća kao slika horora i strave u pozadini. Bez kreacije i mašte da se u bojama kluba ceradama sa grbom zamaskira onaj užas koji dominira trgom.

Bez zahvalnica i plaketa ljudima koji su utkali sebe cijele u DNK kluba. Tretirani poput slučajnih posmatrača na prosalvi, a ne onako kako im dolikuje, legendama plavo bijelih boja.

Zaboravili ste u nabrajanju mnoge baš mnoge… čika Janka, Methadževića, Božovića, Nilevića, Sergeja Stanića, Stanka Dragojevića i mnogih drugih…

Vjerovatno smo jedini grad i klub na planeti koji je proslavio 100 godina bez vatrometa, baklji i monografije kluba. A ista je morala biti poklon svim gostima prijema. Krovovi podgoričkog centra trebali su da gore, da se nebo zacrveni da cijeli grad bude osvjetljen plamenom baklji kao simbola nove Zore.

Ne, ne vjerujem u slučajnosti. Al vjerujem u neznanje. Vama Budućnost nije klub, vama je to moneta za potkusurivanje političkih zalogaja, banka za skladištenje kadra s kojim ne znate đe ćete. Još jedno DOO u kojem će se uhljebiti one kojima ste dužni.

U nekom drugom univerzumu, sa nekim drugim ljudima koji stvarno žive ovaj klub, fudbalskim rečnikom govoreći bilo bi tu mnogo više driblinga, mnogo više golova i romantike.

Septembar bi recimo sve đake dočekao sa sveskama kluba koje bi preplavile podgoričke škole. Sva đeca rođena ove 2025. dobila bi na poklon benkice s grbom kluba u čast jubileja. Svako naselje bi imalo desetine murala.

U bioskopima bi se emitovali filmovi serije i dokumentarci. Na stadionu bi se igrala utakmica sa evropskim velikanom. U školama bi đeca učila o velikim djelima onih koji su stvarali u grad i klub o ljudima ovoga grada čija imena danas nose i bulevari i škole a čiji su životi vezani za klub.

Naučili bi nešto i o istoriji i kluba i grada, o tome ko su bili stvarni heroji tog vremena, ko je ovaj grad i klub podizao iz pepela, ko je stvarao tu vrijednost koju živimo. O grbu kao stitu grada, i petokraci na vrhu istog kao simbolu nepokolebljivih, simbolu onih koji su istrajali i kad su bili zabranjeni, simbolu onih koji su donijeli slobodu i Budućnost ovome gradu i državi. Simbolu pobjede svijetla nad mrakom. Jer poslije mraka uvijek svane Zora.

A proslava na trgu… bila bi spektakl za prepričavanje a ne komemoracija povodom sahrane. Jer svi su s nje izašli s istim osjećajem. Nelagode, tuge i bijesa. Praznine.

Bijesa što smo dozvolili da se vi nešto pitate, da baš vi bez dana staza na stadionu. Klub čiji šef stručnog štaba ne dođe na proslavu svog kluba da bude sa svojim igračima nije klub. A ni on ne zaslužuje da bude šef stručnog štaba niti dana više.

Klub čiji najverniji navijači ne dođu na proslavu da pjesmom bakljama i emocijom naprave atmosferu, isti oni koji žive za njega nije klub već seoska zadruga. A to ste vi od kluba napravili. Bilo je skoro nemoguće dovesti do tog nivoa ali ste uspjeli i to.

Vi kojima je klub zadnja rupa na sviralu a sopstveni politički interes jedina vodilja. Mentalitet malograđanštine koji nosite u sebi prenijeli ste i na klub. Samo ste zaboravili da je Budućnost gradska priča i da će taj virus izbaciti iz sebe. Katarza će doći brže nego što mislite.

Ovu proslavu 100 godina smo stavili na klupu za rezerve. Nije se desila. Čim vam vidimo leđa napravićemo novu, sa zakašnjenjem, ali onako kako klubu dolikuje i kako ovaj grad zaslužuje. Sa legendama kluba i grada kojih će biti mnogo u prvim redovima a ne od “petog na gore”.

I bez vas. Klimoglavo podobnih sa lažnim osmjesima i šalovima oko vrata dok je za svrhu potreban. Jer znamo da vas kući čekaju šalovi drugih boja.

Budućnost nije vaša, samo vam je trenutno data. Al preživjeće i vas kao i mnoge druge koji su se koristili o njoj. 100 godina ponosa, tuge, patnje i nešto malo sreće kojoj znamo svaku stranicu napamet.

Na kraju, veliko iskreno hvala onim curama i momcima kojima ste ostavili cijelih pet dana da ono sve organizuju. Kao što napisah na početku, mala je Podgorica znamo se. Znamo da su uspjeli nemoguće u ovih pet dana. Da su išli preko granice izdrživog da bi se juče ono desilo.

Njihove napore siguran sam nećete cijeniti, al da nije bilo njih ne bi bilo apsolutno ničega. Ovako, imali smo nešto. Masku proslave. Fasadu. Okrečili su ono što ste vi ostavili urušeno.

Preko njihovih leđa i znoja juče ste se vi šepurili. Poput paunova u bašti. Dok su oni siguran sam u sebi patili jer su znali da je ovo moglo i moralo da izgleda drugačije. Samo im niste dali ni vremena ni prilike da svoju emociju prema klubu pokažu na najljepši datum plavo bijele porodice.

Srećan rođendan voljeni klube. Bljesnuće nova Zora, za neki novi početak. Kako tada kad je bila zabranjena tako i danas kad je oteta.

Zora uvijek svane poslije mraka.