Čojstvo bez granica

Piše: Zoran Piperović 

16.06.

18:10h

Još malo o čojstvu. Nekih. Iz ličnog primjera.

Kažem, o čojstvu, jer su im se, u međuvremenu, vidici proširili na - čojstvo bez granica.

Ja sam 01.12.2002. godine u betonjerci CB Podgorica, prespavao gdje nije nijedan Crnogorac.

Niti jedan.

Možda neki nasilni beskućnik.

Zalutala svinja.

Ili izgubljeni pas.

Dakle, Paunović, uz pomoć Orlandića, Jovićevića, smjestio me je u betonski boks ispod zemlje.

Jedan i po, puta dva.

Metalna vrata.

Nema instalacija za struju u boksu.

Živi beton.

Makar prozorčić se ne podrazumjeva.

Mrak.

Mogao sam pod rukom da osjetim na podu pet poređanih, spojenih dasaka.

I na njima deset kila ljudskog izmeta koji sam u mraku pipajući pomenute daščare muški napipao i obrisao dlan desne ruke nasumice o zid, jer nisam mogao ni sopstvenu govnjivu ruku da vidim.

Mirisao sam na govna.

Kako nije niko moj. I ne moj.

Bacio sam crnu platnenu jaknu iznad nečijeg, namjerno ostavljenog "proizvoda" za doček.

I nećete vjerovati - zaspao, prekrstivši ruke na grudima. U sebi sam izustio - nećete, da je*ete oca.

Svjedok mi je policajac koji je u podrumu bio za jednim stočićem i koji mi je dao cigaretu sarajevske proizvodnje prije ulaska u salun.

Moje je da budem tu, ne ljutite se - izgovorio je taj dobri čovjek.

I sad je Milan pošten, častan, nije ni pokajnik.

Izgovara da je vječna Crna Gora.

Raspala se, bez štete, ako je M.P. brani i uzdiže.

I to pred egzalitiranim mojim sunarodnicima.

P.S: Čovjek je neizvjesnost.

Jedino ga svijest o sopstvenom obrazu, od drugih načina postojanja razlikuje.